Recenzija – “Day Breaks” (Norah Jones): Pobjeda života okupana jazzom
Dugoočekivani album Norah Jones pod nazivom “Day Breaks” novi je album vokalistice i pijanistice koja je zaradila milijune sa svojim zabavnim vokalom i neobičnim glazbenim spojem koji sadrži jazz, blues, suvremeni folk i tradicionalnu vokalnu pop notu.
Norah Jones rođena je u Brooklynu, ali njezino odrastanje obilježeno je u državi Texas. Svoju glazbenu karijeru započela je u barovima, često surađujući s ondašnjim glazbenikom Charlijem Hunterom. Tek kasnije potpisuje za Blue Note Records i upoznaje Jessea Martina koji ju dovodi na put do slave. Album prvijenac naslovljen “Come Away with Me“ izdaje 2002. godine s pjesmom Don’t Know Why koja postiže veliki međunarodni uspjeh. Kombinacija njezine udarne ljepote, talentiranosti i činjenice da je postavila letvicu više u renomiranom svijetu jazz glazbe, nije bila lišena pogrdnih komentara kako je samo još jedno lijepo lice na sceni.
Međutim, upornost, brojne suradnje s ostalim glazbenim umjetnicima i hrabre kombinacije jazz estetike u simbiozi s pop senzibilitetom Norah je donijelo osam Grammyja i prodaju albuma širom svijeta u 18 milijuna primjeraka. Iza sebe ima šest studijskih albuma, a nakon 2013. godine ponovno se vraća na glazbenu scenu s naslovnim albumom “Day Breaks” – albumom kojeg su povezali s njezinim glazbenim počecima već spomenutog albuma Come Away With Me.
Jazz senzibilitet koji njeguje hrabre kombinacije
U nedavnom intervjuu za New York Times Norah Jones svoju misao o novom albumu opravdava sa sličnošću izvedbe iz 2014. godine u zajedničkoj izvedbi s Jesseom Harrisom, kultnim saksofonistom Wayneom Shorterom, bubnjarom B. Bladeom i basistom J. Patituccijem. Već je tada razmišljala o snimanju novog jazz albuma za kojeg nije htjela da bude standardni jazz album, već se nadala ritmičnijem zvuku.
Album obuhvaća devet originalnih pjesama i tri obrade. Prva obrađena pjesma Peace napisana je i skladana od strane velikog pijanista i skladatelja Horacea Silvera davne 1959. godine. Riječ je o baladi koja istražuje dijatonsku i modalnu strukturu s prekrasnim napjevom, a Norah čini to još suptilnijim. Druga obrada Fleurette Africaine skladana je balada Dukea Ellingtona iz 1962. godine. U izvedbi Norah Jones pjesma ima značajniju i gotovo spontaniju kompoziciju izvedbe od originala. Norah uspijeva detaljnije naglasiti eksperimantalnu jazz kompoziciju u nestašnoj igri klavijatura, saksofona i boje njezinog jedva čujnog glasa. Treća obrada Don’t Be Denied glazbenog genija Neila Younga jednako je bolna i iskrena u njezinoj izvedbi. Jedina stavka je u promjeni mirnoće vokala koja namjerno graniči s monotonom izvedbenom strukturom glasa.
Što se tiče cjelokupnog albuma, vidljivo i osjetno je kako Norah Jones najbolje zvuči kad jazz stanuje u njezinom okruženju. U pjesmi Flipside glavne komponente su klavir i vokal kao dokaz njezinoj iznimnoj talentiranosti i instrumentalnoj vještini sviranja. Pjesmi zvuči jako ohrabrujuće, a Norah je sigurna u ono što radi. Još jedna nepobitna činjenica leži u osjetu posebne vibracije njezinog glasa koja naznačuje mogućnost inspiracije tekstom iz njezinog prašnjavog dnevnika kojeg je skrivala u potkrovlju.
U čežnji za romantičnim šetnjama
And Then There Was You neizbježna je romantična i snena pjesma, a opet sve ovisi o kutu gledanja. Većina kritičara pjesmu povezuje s jasnom melankolijom i naglašenom strukturom depresivne izvedbe. Žarište pjesme ipak leži u kraćim saksofonističkim dionicama koje stvaraju prostran osjećaj za dodatnu vokalnu solo izvedbu. Ostatak pjesama na albumu nisu agresivnije od spomenutih, ali su puno određenije i donose razinu ustrajnosti. Veću pozornost treba obratiti na njezinu vokalnu interpretaciju.
Norah posjeduje intimnu izvedbu pjevanja uz ušutkavajuću glasnoću u mjerenju tempa senzibiliteta teksture. Album “Day Breaks” donosi potragu za nečime na otvorenoj cesti. Ili potragu za učenjem samog sebe u glasnom svijetu ideala koji su nametnuti sa svih strana. Ona kroz album želi otkrivati ponovna buđenja i uzdizanja nad teškim vremenima i teškim sljedovima događaja iz privatnog života. Naglasak ostaje na rastu čovjeka i umjetnika u povratku jazz korijenima. Album juri za suzdržanim intenzitetom instrumenata, kako u pauzama između saksofona tako i na slojevitim bas linijama koje uspostavljaju snažnu vezu stihova i klavira.
Uistinu je lijepo čuti iskrenu i neponovljivu Norah Jones kako suvereno vlada svijetom glazbe kojeg lakoćom unosi u naše svjetove. U nekim dijelovima možda zvuči preudobno, ali to nije nimalo loše. Kontradikcija postoji! U primamljivosti i glatkoći njezinog pjevanja te vještini sviranja klavira koji stvara domaću sjedilačku atmosferu uz iščitavanje prvih stranica knjiga i ispijanja toplog čaja u najdražem naslonjaču.
