Glazbena kolumna: Zabrane, otkazivanja i tužbe na sudu – a sve zbog glazbe
Gradonačelnikova zabrana koncerta u Puli dovela je do sudskog epiloga u Pazinu. U Čačku je pak otkazan koncert Petra Graše, navodno zbog manjka tehničkih mogućnosti. Laibach je planirao nastupati u Kijevu u Bel Etage Music Hallu, no u konačnici koncert je otkazan jer se Laibach odbio odreći Ruske umjetnosti. Što je sljedeće?
U međuvremenu Let 3 u opuštenoj atmosferi radi na scenskom nastupu u Liverpoolu s Gonzom i stilisticama, dok koncertna industrija u Hrvatskoj funkcionira učinkovito. Arene se rasprodaju i u Zagrebu i u Puli, a najavljuju se i novi glazbeni spektakli.
Plodno tlo za senzacionalizam
Uskovitlane reakcije na zabranu pulskog koncerta, različito nazivanog: narodne glazbe, novokomponirane narodne glazbe, turbo folka i cajki – malo su se smirile, iako nisu i nestale, jer je cijeli slučaj završio na sudu u Pazinu pa se čekaju presude. Medijski urednici imali su povoda za senzacionalne naslove i podnaslove poput:
„Cajke? Pa onda treba ukinuti i pola hrvatske estrade!”
„Zabrana cajki u Puli – za kontrarevoluciju spremni”
„Voljela bih znati koja je točno razlika između golih cica na cajkama i golih guzica Leta 3”
Oko odluke je negodovao i Nenad Marjanović, poznat još kao Dr. Fric iz pulskog punk-rock banda KUD Idijoti, koji su bili i ostali, uz neke druge, temelj rockerskog identiteta Pule na koji se gradonačelnik poziva i brani ga od narodnjaka. Dr. Fric je izjavio sljedeće:
Gradonačelnik Pule nije lokalni šerif, onako sa šerifskom zvijezdom, već običan kauboj.
(…) Istra je tolerantna i problem je u tome što je on sebi dao za pravo davati muzičke ukuse. Tko je on, što je on?
Drugi nastoje problematizirati cijeli taj konglomerat “narodna glazba, novokomponirana narodna glazba, turbo folk glazba, folk, cajke”. Malo tko i pokušava rasplesti o čemu se sve tu u stvari radi.
Zoran Stajčić, portal Ravno do dna:
To što se u Hrvatskoj zove cajke se u biznis terminologiji zove jeftinom zabavom – prvenstveno jer ne košta puno, a okuplja puno zainteresiranih. U Hrvatskoj za takve koncerte često ne treba ni reklama. To je istovremeno i underground i prešutni mainstream. Underground po društvenom statusu, mainstream po količini konzumacije.
(…) Također treba skinuti i tu famu oko cajki kao glazbenog žanra, ili možda bolje; stanja duha.
(…) A situacija je upravo suprotna, jer je riječ o žilavoj i stalno evoluirajućoj glazbenoj formi ovih prostora.
Milica Pavlović izbjegla zabranu u Osijeku
Koliko je cijela priča složena, toliko se njoj i ne pristupa sveobuhvatno i dubinski, nego uvijek ostrašćeno (za i protiv), naročito pri ekscesima kao što je pulska zabrana.
Brže od gripe ona se proširila i na Osijek, gdje je isti koncert zabranio njegov gradonačelnik. Valjda nije znao da je upravo tih dana u Osijeku nastupala Milica Pavlović kao zvijezda Brucošijade u dvorani Zrinjevac. Inače bi možda i Milicu zabranio studentima brucošima.
Milica već neko vrijeme uživa veliku popularnost na srpskoj sceni, neki je zovu i srpskom Britney Spears i žanrovski ju stavljaju u pop-folk s mega hitom Provereno, ali koja u pjesmi 15-ica pjeva o ubojitoj štikli i Quentinu Tarantinu i Umi Thurman. Nije teško shvatiti o čemu se tu radi. Tarantinov (filmski) duh u Milice Pavlović!
Njezina produkcija je skupa i učinkovita, koreografi su iz Zagreba i tu Pavlovićka radi prve probe. Već je nastupila u mnogim hrvatskim privatnim klubovima pa tako nedavno i u zagrebačkom noćnom klubu H20 koji je smješten uz željezničku prugu i Botanički vrt u Runjaninovoj ulici, stotinjak metara udaljen od Ministarstva kulture. Klub je ugostio je mnoge pod sloganom „Priča koja drži vodu” – između ostalog i Sandru Afriku, čuvenu po hitu Netko će mi noćas napraviti sina. Nema tu okolišavanja, odmah u glavu. Da “higijeničari” imaju posla.
Ogromna je to industrija s različitim razinama, estetskim i tržišnim pa normalno da ima i „smeća koliko hoćeš”. Kao i u svakoj masovnoj industriji apsolutno utemeljenoj na zakonima tržišta. Tako svatko na svoj način zadovoljava, u sportskoj dvorani, nekoj od Arena ili „pod zemljom” u klubovima svoju potrebu da makar i na dva ili tri sata pobjegne od surove stvarnosti.
Goran Bregović je na svoju T-shirt prije nastupa na Saboru trubača u Guči otisnuo „Tko ovdje ne poludi taj nije normalan”. Svatko treba tih ‘pet minuta bijega’ i ako pri tom ne krši javni red i mir ili zakone, zabrane su suvišne i nepotrebne, osim ako ih se u stvari ne zloupotrebljava. U neke druge svrhe, a ne k’o fol za zaštitu kulturnog identiteta. Nekako u isto vrijeme na Kvarneru se prikazuje kazališna predstava „Lepa Brena Project” bez ikakvih problema.
Etiketa za šund
Nećemo se valjda vratiti u doba kad su nepoćudne punkere poput Prljavoga kazališta etiketirale kao šund Komisije za to sklepane i zadužene. Ako dobiješ etiketu šunda onda je tvoja ploča bila skuplja nekih 30%. Bilo je i drugih pokušaja, ali bez uspjeha. Kako došlo tako i otišlo na sramotu odgovornih Komisija za šund!
S druge strane u isto vrijeme riječki punk band Paraf nije imao problema s Komisijama za šund glede pjesme Goli otok. Zašto? Jednostavno zato što ju nitko nije htio objaviti da izdavač i band ne završe robijati na Golom otoku. Pjesma je tek nedavno diskografski objavljena, a prošlo je više od 40 godina od njenog nastanka. Čuti se je mogla samo u živo, na primjer u rock-klubu Uljanik u Puli, otkuda postoji i nekakva kakva takva, ali ilustrativna snimka.
U svakom slučaju sva je sreća što, mimo ovog konglomerata „narodna glazba sa svim svojim podvarijantama” o kojem se analitički tek natukne pri aferama, skandalima i zabranama, postoji nešto što ja s dubokim poštovanjem volim nazivati Velikim Narodnim Umjetnicima. To su izvođači od Zvonka Bogdana, Šabana Bajramovića, Mostar Sevdah Reuniona, preko Orkestra za sprovode i vjenčanja Gorana Bregovića, Esme Ređepove i Steve Teodosijevskog, Kočanog orkestra sa saksofonistom Ismailovskim, pa sve do Orkestra Fejata Sejdića i naravno Stanka Šarića i njegovih Najboljih hrvatskih tamburaša (ex – Zlatni dukati).
Ne pamtim da je ove umjetnike itko ikada i pokušao zabraniti ili slično tome. Naprotiv, jednom prilikom ugostio sam Kočani orkestar uživo usred Prisavlja 3 na Prvom programu HTV-a na radost gledatelja i uposlenih i u službi toga trenutka. Drugi put jednog hladnog prosinca usred bijela dana Kočani su mi svirali od Trga bana Jelačića do Cvjetnog trga i natrag, a reportažu je istoga dana u Dnevniku HTV-a objavio Zoran Šprajc. Znao sam ga viđati i na koncertima Kočana u Aquariusu na Jarunu.
P.S. Da valjda ne bi pomislili kako je kultura otkazivanja posustala, najnovija vijest stiže iz Čačka u Srbiji: „Koncert Petra Graše zakazan za 18. ožujka otkazuje se zbog nemogućnosti osiguravanja tehničkih zahtjeva za realizaciju koncerta od strane dvorane.” Objašnjenje organizatora prenio je Tickets.rs, a mi smo ga prenijeli iz Jutarnjeg. Dok ne izađu na vidjelo stvarni razlozi ovog otkazivanja bolje je ne komentirati ili pretpostavljati je li to zbog „Bombardiranje Srbije i Čačka” Leta 3, zabranjivanja pulskog koncerta ili nečeg trećeg. Ili…ostavimo se nagađanja.
U Puli zabrana na snazi, čeka se presuda suda u Pazinu, a u Kijevu je otkazan nastup Laubacha s naslovom „Eurovision” u Bel Etage Music Hallu usred glavnog grada Ukrajine.
Situacija u Puli neizvjesna
U Istri dakle imamo zabranu koncerta ali, možda se i održi kad je i zakazan (25. ožujka ove godine). Organizator je podnio tužbu odgovarajućem sudu u Pazinu koji će o tome raspravljati za desetak dana. Živi bili pa vidjeli što će se dogoditi sa zabranom koju je donio gradonačelnik Pule, nada još uvijek postoji.
U isto vrijeme nestala je bestragom sva nada da se 31. ožujka održi davno zakazani koncert Laibacha u Kijevu u Bel Etage Music Hallu. I danas na službenim stranicama postoji originalni plakat „Laibach: Eurovision” sa svim podacima o datumu, vremenu početka koncerta (18:00 sati), hvalospjevni tekst o Laibachu i njihovim najnovijim stvaralačkim aktivnostima, cijeni ulaznice (od 18.39 eura), ali preko svega stoji velikim slovima EVENT CANCELED!
Voljeti rusku umjetnost nije dozvoljeno!
Laibach se tako radovao tom nastupu, prihod su namijenili u dobrotvorne svrhe, a ovaj koncert bio bi prvi neke inozemne grupe u Kijevu otkako je otpočeo Ruski napad na Ukrajinu. Sve je bilo u prethodnim tjednima u redu i bez problema, dok Laibach za The Guardian nisu glede ovoga koncerta izjasnili da osim osude Rusije i podrške Ukrajini i dalje cijene pojedine autore ruske kulture i umjetnosti.
Tad je nastao dar mar na društvenim mrežama u Kijevu, nastala je jaka osuda Laibachove simpatije za rusku kulturu i umjetnost. Osuda toliko jaka da su iz Bel Etage Music Halla zatražili od Laibacha da se odreknu cjelokupne ruske kulture i umjetnosti. Laibach tomu nije htio udovoljiti i naravno da onda dolazi do otkazivanja, kulture otkazivanja.
A i kako da se odreknu kad im je Maljevičev crni križ u jezgri kolektiva i veliko nadahnuće, kao i s druge strane Cabaret Voltaire. Dodatno su zaradili optužbu da šire rusku propagandu, a oni nisu dalje htjeli potpirivati strasti pa su se povukli. Tako je Kijev ostao bez najnovijeg koncertnog programa Laibacha, a prvi sljedeći rock-koncert u kijevskom Bel Etage je od domaćih ukrajinskih kraljeva progresivnog stoner rocka, grupe Stoned Jesus koja je više puta nastupila i u Zagrebu. U Puli je dakle na snazi Kultura zabrane, a u Kijevu Kultura otkazivanja.
(Ne)Kultura otkazivanja
Istina, ova nepogoda zvana kultura otkazivanja postojala je i prije ruskog napada kao kamen spoticanja u čestim situacijama. Sjećam se kako je Roger Waters napao Nicka Cavea zašto ne otkaže koncerte u Izraelu u određenom trenutku. Cave, kakav je drčan, nije se dao i otpuhao je zahtjeve za otkazivanjem jer bi to bilo nepošteno prema Izraelcima koji ga odavna obožavaju.
Koliko god Laibach bili dugovječni, traju od 1980. godine, i iskusni u zabranama (i to pravim velikim zabranama), naročito u rodnoj im Sloveniji i Trbovlju, ili općenito neshvaćanju – ovo najnovije s Kijevom nije im moglo biti bez jače i ljutnje i tuge. Otvorena srca dolaze u Kijev, otkazali su sve zakazane koncerte u Rusiji, potenciraju da se ovogodišnja Pjesma Eurovizije trebala održati u Kijevu, a ne u Liverpoolu, osuđuju napad Rusije na Ukrajinu i daju podršku Ukrajini u obrani, ali odreći se cjelokupne ruske kulture i umjetnosti ipak ne bi mogli.
Slično je ne tako davno od službenih predstavnika Ukrajine u Italiji traženo da se u milanskoj La Scali ne izvede premijera Borisa Godunova jer je to ruska opera. Nije im udovoljeno tim više što je Scala premijeru pripremala pune tri godine.
S obzirom na povijest dulju od četiri desetljeća punu neshvaćenosti ili krive shvaćenosti, Laibach se vjerojatno nadao da neće doći do problema s Kijevom, ali ni pod takozvane stare dane ne mogu bez problema. Danas se to zove kultura otkazivanja.
Niš koristi nije bilo ni to što su, na primjer, devedesetih godina u Ljubljani na nastupu za otvorenje Ljubljane kao europske kulturne prijestolnice u prvi redovima sjedio predsjednik Slovenije, Milan Kučan, u društvu veleposlanika Estonije u Sloveniji. Zbilo se to samo desetak godina nakon zabrane i samog spomena imena Laibach jedno vrijeme u Sloveniji osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Osim toga baš u tim devedesetim Laibach je imao (ne baš malu) koncertnu turneju po Ukrajini i Rusiji. Engleski autor Alexei Monroe u snažnoj knjizi o Laibachu „Pluralni monolit” (kako adekvatan naziv za knjigu o Laibachu) detaljno navodi sve aktivnosti Laibacha, ali i događaje iz sfere politike iz vremena do 2003. godine. No, evo rasporeda Ruske i Ukrajinske turneje Laibacha u devedesetima prošloga stoljeća.
Datum, mjesto koncerta, grad održavanja
Listopad, 1997. Ukrajina
——————————
5. 10. 1997. Nacionalni izložbeni centar, Kijev
6. 10. 1997. New York Club, Kijev
8. 10. 1997. Kazalište ruske drame, Harkov
Listopad, 1997. Rusija
——————————
10. 10. 1997. DK Gorbunova, Moskva
11. 10. 1997. LDM, Sankt Peterburg
13. 10. 1997. Variety Theatre, Jekaterinburg
14. 10. 1997. Centar Monolit, Čeljabinsk
17. 10. 1997. DK AM, Barnaul
18. 10. 1997. Željezničar, Novosibirsk
Prilikom jednog od posljednjih susreta s Ivanom ‘Janijem’ Novakom, frontmanom Laibacha, u dijelu razgovora o gostovanjima Laibacha dakle u dvije države bivšeg Sovjetskog daveža, u Ukrajini i Rusiji, istaknuo je da na iznenađenje banda nisu imali problema s obzirom na sve kontroverze koje ih prate. Jedino je bilo „problema” u Novosibirsku, glavnom gradu Sibira:
„Kad smo se popeli na pozornicu i bacili pogled na auditorij ostali smo malkice šokirani.Čim smo počeli cijela dvorana je počela plesati pravi punkerski pogo. Stvarno smo ostali u čudu. Saznali smo kasnije da publika nije imala nikakvo predznanje o nama, a netko iz organizacije najavio nas je kao punk-band Laibach!”
Eto ti na. Sve se lijepo završilo, a to što organizator nije znao i tko mu dolazi ne treba zamjeriti. Ipak je to Novosibirsk, glavni grad Sibira. Što sad ako ih je stilski malo prekrstio, vrlo važno jel’ Laibach industrijski rock ili punk-rock!?
Kad su jednom u Njemačkoj zabranili Marka Perkovića Thompsona, pitao sam Ivana Novaka kako on to komentira s obzirom na to da se radi ipak o jednoj Njemačkoj pa taj postupak bavarskih vlasti iznenađuje:
„Ma teško mi je u to povjerovati ali ako je tako onda stvarno čudno da se jedan takav umjetnik zabrani u jednoj takvoj demokratskoj zemlji kao što je Njemačka!”
Pametnome dosta. Laibach je strasno vezan za cijeli svijet i kroz četrdeset godina karijere stekli su znatiželjnu publiku diljem svijeta i posve kreativno surađivali s najnevjerojatnijim umjetnicima najrazličitijih umjetničkih disciplina.
Laibach dolazi u Zagreb
Godina 2023. dovodi njihovu najnoviju koncertnu turneju i u Zagreb. Zagreb je od početka banda (još od Muzičkog Biennala i kasnije) nešto kao dnevni boravak Laibacha. U Tvornicu kulture dolaze 14. travnja s programom koji će nastupnim singlom Love Is Stil Alive posebno oduševiti.
Ne iznenaditi – samo mijene su stalne u Laibacha – nego oduševiti. Novi EP s osam pjesama zove se „Love Is Still Alive”. Zašto bi to bilo iznenađenje: jer je Laibach ovog puta u countryju i westernu. Što god da oni naprave visoke je razine i paše im pa tako i pjesma Love is Still Alive. Naročito su ne samo kompetentni, nego i izuzetno šarmantni. Stihovi bi u nekog drugog bili saharinski dosadni. Neka dugo živi Laibach.
P.S.U osamdesetim godinama prošloga stoljeća Nick Cave jest živio i radio, ali Zid je u Berlinu postojao, Hladni rat postojao je baš kao i Sovjetski Savez. U Engleskoj je na BBC Radiju 1 aktivan bio John Peel. Kultni DJ koji je na svoje sessione u BBC zvao alternativce svih fela. Među njima i Wedding Present, u kojima je gitaru svirao Peter Solowka, podrijetlom Ukrajinac. I koji je bez po’ muke nagovorio Wedding Present da snime nekoliko klasičnih narodnih, tradicionalnih ukrajinskih pjesama u studijima Johna Peela pa je nakon svega objavljen album. Ukrajinski istupi Ivana Pila, ludilo od folk rocka.
I dok neki zabranjuju ili otkazuju ovogodišnje koncerte, drugi radosno objavljuju da su neki najavljeni koncerti za ljetnu sezonu rasprodani. Robbie Williams rasprodao je koncerte u pulskoj Areni zakazane za 27. i 28. lipanj, a rasprodane su i ulaznice za koncert Florence+The Machine zakazan za 18. lipanj, također u pulskoj Areni. Ni malo čudno.
Robbie Williams rasprodao pulsku Arenu
Robbie Williams je toliko pouzdano ime za vrhunski, pravi svjetski audio i vizualni spektakl. S tako prijemčivim popom, ali bez saharina, bez pompoznosti, cmizdrenja ili sličnih jeftinih trikova. Znao sam ga nazivati i punkerom među najvećim pop-zvijezdama, toliko je bio poseban, imao je i ima izvrsne pjesme, od kojih su neke odavna zimzelene.
Život su mu, naročito svakodnevni, zagorčavali jedino tabloidni novinari i to zbog toga što su se petljali u privatni život i pri tom lagali javnost. Osobno mi je Robbie to ilustrirao:
Jednom su napisali kako sam prethodnu noć u kockarnici izgubio ništa manje nego 100 000 funti, a izgubio sam, pa valjda ja znam, 10 000 funti. Onda to njihovo sjedenje nasuprot ulazu u moju kuću u Londonu 24 sata… Jedno vrijeme me to izluđivalo pa sam jednom izašao iz kuće na ulicu s najlon čarapom na glavi. To su one čarape što su nekad pljačkaši stavljali na glavu pri pljački banke. E, pa viknuo sam: „E sad jeste li sigurni da je ovo sad Robbie izašao iz kuće ili netko možda netko drugi?!”
Nisu ništa napisali jer u engleskom tabloidu teško prolazi dvojbena informacija ili slika. Uglavnom, svašta su o njemu pisali i pišu i to ga stvarno nervira. No, takve stvari zanimaju ionako samo čitatelje, a ljude koji kupuju ulaznice za njegove koncerte i nosače zvuka zanima samo Robbie Williams kao veliki pjevač i zabavljač u suvremenoj pop-glazbi.
Zbog svega nije čudno što je u hipu prodao dva koncerta u pulskoj Areni nekoliko mjeseci prije dolaska. Robbie Williams nastupa u pravoj Areni u kojoj su se borili gladijatori međusobno i s lavovima. Robbie je nešto poput modernih gladijatora, poput nogometaša iz strasti za glazbom i zabavom i nogometom i bez krvi, ali za puno velike pare. Robbie ima garderobu u pulskoj Areni u kojoj su boravili i pravi gladijatori, odmah ispod pozornice. Imao sam prilike boraviti u njoj s Joeom Cockerom i Jamesom Brownom.
Djevojka, koja je nekoć bila jednom nogom u New Yorku, drugom u Texasu, a potom s obje na Manhattanu, dolazi na predivnu ljetnu pozornicu u Opatiju Bajnu. Neće joj trebati traktor, samo gitara, klavir i bend – i eto ti glazbene svetkovine. Let 3 je trebao traktor, puno ih ima, a i teški su; pravi momci.
Ljetna pozornica u Opatiji od 1931. godine, kada je otvorena, ugostila je velikane raznih glazbenih žanrova. Od tenorskog velikana Beniamina Giglia, koji je tu nastupio godinu dana poslije otvaranja, a nakon nove obnove 1957. nastupale su filharmonije, zvijezde musicala, ali i stvarni divovi poput Joe Zawinula, Toma Jonesa ili najveće zvijezde današnjega jazza, pjevačice i pijanistice Diane Krall.
Bajna Norah u Opatiji bajnoj
I svi su oni imali poseban ugođaj na Ljetnoj pozornici smještenoj na zelenom poluotoku znamenitog opatijskog parka Angiolina. Odmah uz more jedinstvene lokacije i ambijenta flore i kamena. Ljetna je pozornica i pozornica svjetski prepoznatog Liburnija Jazz Festivala Elvisa Stanića. Ovog ljeta, takva je najava, na Ljetnoj pozornici nastupit će pravo svjetsko glazbeno čudo u vječnom trajanju – Norah Jones!
Ova tako talentirana glazbenica – pjevačica, pijanistica, skladateljica i pjesmopisac – ujedno je i tako šarmantna osoba, ljupka, radosna i vesela da mi nije teško palo na pamet “Bajna Norah u Opatiji bajnoj”.
To mi nije bilo moguće ustvrditi samo slušajući je i gledajući na koncertima, nego i u dvjema posebnim prilikama kada sam se s njom družio u Veneciji 2002. i Bruxellesu 2004. godine. Prvi put na after partiju u montažnom Gran Teatru Fenice u Veneciji (originalni, pravi bio je u renovaciji od 2001. do 2003.). Možete samo zamisliti kako bi bilo da je nastupala u pravom Fenice. No, i ovako Norah ima umijeća glazbenih mađioničara, intervju nisam ni tražio jer je poznato bilo da ih ne daje, ali zato u njezinoj garderobi ona će o tome na After partyju:
Ja stvarno ne volim intervjue. Nisu krivi novinari, nego jednostavno ne volim intervjue, ali ovako možemo se družiti neobavezno do mile volje uz sir i vino, do jutra. To volim.
I tako je i bilo, a nastavilo se dvije godine kasnije u Bruxellu u studijima i salonima Belgijske televizije, gdje je diskografska kuća Norah Jones odlučila predstaviti tada aktualni album „Feels Like Home” za svega nekoliko novinara iz Belgije i cijele Europe.
Pričala puno nije, ali je u jednom malom studiju održala koncert s nekoliko novih pjesama i kasnije se na domjenku raspričala koliko je sretna zbog toga što je ponovo u Europi, naročito zbog sira i vina. To su njezine omiljene delicije u Europi. Očito je veliki gurman i kod kuče, u New Yorku, obožava pripremati špagete. U restoranu belgijske televizije serviran je pikantni gulaš u velikim tikvama/bundevama kao glavno jelo.
Norah Jones inače je kći svjetski znanog indijskog umjetnika na sitaru, Ravija Shankara, i koncertne producentice iz Texasa, Sue Jones. Roditelji su se rastali pa je Norah s majkom preselila iz New Yorka u Texas i tamo je provela djetinjstvo i ranu mladost. Slušala je kao mala Billie Holiday, Billa Evansa, obrazovala se u teksaškim školama za performing arts i naravno prvom prilikom odlepršala u je New York.
Nastupala po barovima i salonima da bi njezine demo snimke dospjele do šefova slavne jazz diskografske kuće Blue Note. Njima su se pjesme Norah Jones svidjele, mada nisu bile izraziti jazz, folk, a ni country & western – iznad svega bile su pop. I sve ono spomenuto. Odlučili su objaviti joj album i dati na slobodu da radi što ju je volja s njezinim stilom. Imali su dobar „nos”.
Uspjeh prvog albuma
Nakon što je album prvijenac „Come Away With Me” ugledao svjetlo dana, Norah Jones je preko noći postala (katapultno) ne samo američka, nego i svjetska senzacija. Kad se „Come Away With Me”, nepoznate Norah Jones, pojavio u prodaji ušao je na Billboardov Top 200 – listu najbolje prodavanih album u SAD-u i to na nisko mjesto broj 193, da bi se ubrzo popeo na broj 1 i prodao u 27 milijuna primjeraka. Ostalo je povijest.
Do današnjih dana Norah Jones je prodala sve zajedno preko 50 milijuna primjeraka albuma i milijune ulaznica za koncerte, a sve jer je bila iznimnog umijeća u pravljenju jednostavnih, prelijepih pjesama iz srca i duše. Nepatvorene i mimo svih važećih trendova, naročito onih s industrijskih traka. U moru natopljenih marketinškim pesticidima šljokičastih zvijezda vrtiguza ona je bila zdrava, čista nevina u stvaralaštvu.
Da baš tako – prirodna djevojka, strašno talentirana s takvim pjesmama multižanrovskog usmjerenja s magičnom pop-privlačnošću. Nasuprot strojno-kompjutorskoj glazbi, to jest projektima, Norah Jones bila je organska glazbenica s muzičarima koji su se, kao i ona ,služili s pravim instrumentima. Bajna ko’ naša Opatija bajna!
Bumbari smirite se, ja sam samo pijanista. Maksim Mrvica nakon nekoliko godina ponovno dolazi među svoje, a oni kao da su ga čekali k’o ozebli sunce. Ulaznice za koncert u Lisinskom 18. ožujka momentalno su razgrabili pa je naš Maksim morao dodati još jedan koncert, odmah dan poslije.
Zaželjela se zagrebačka publika Maksima Mrvice i njegovog multimedijalnog spektakla, a kako i ne bi jer vrhunskih klasičnih crossover pijanista i nema baš, a on je najveći i međunarodno prepoznat. Prodao je ukupno četiri milijuna albuma u 57 zemalja. Nastupa na gotovo pet kontinenata, redovit je gost u Kini, Tajlandu, Indoneziji, Maleziji, Hong Kongu.
Svjetski, a naš Maksim
U rujnu prošle godine turneja je imala naziv „Maksim Oceania tour”, a sastojala se od pet koncerata u pet najvećih i najznačajnijih gradova Australije i Novog Zelanda (Sydney, Melbourne, Brisbane, Perth i Auckland).
Prije Zagreba ima veoma značajne koncerte u Parizu i Londonu. U Parizu u Le Palais Des Congres De Paris, a u Londonu globalno kultnom Hammersmith Eventim Apollo. Iza Eventim Apolla krije se u stvari nekadašnji Hammersmith Odeon – mitska dvorana s 3500 sjedala upisana u povijest velikana rocka.
Nema najvećeg engleskog i američkog imena koje može napuniti Wembley Arenu (10 tisuća posjetilaca) ili čak Wembley Stadion (75 tisuća posjetilaca), ali nastupiti u Hammersmith Odeonu/Apollo, e to je bila posebna čast, radost i veselje. Stvarno se čovjek posebno osjeća, čim dođe pred ulaz i vidi onaj veliki neonski natpis, a kamoli kad se uđe.
Sjećanja na Hammersmith
Gledao sam na Hammersmithu i Motorhead s Lemmyjem i Kajagoogoo. Kakve li suprotnosti, ali ispred Hammersmitha na nevelikom platou u oba slučaja dežurale su desetine policajaca svih rodova. Na Motorheadima bilo je, naravno, mnogo Hell’s Angelsa, a s njima se nikad ne zna.
Na Kajagoogoo mnoštvo vrištećih curica koje su i milom i silom htjele doći do Limahla. Policajci na visokim konjima i s dugim drvenim palicama ipak su ulijevali strahopoštovanje pa nije bilo nereda.
Zbog svega je značajno i važno što na Hammersmithu nastupa i naš Mrvica. Već odavna etabliran kao vrhunski u ovom ovovijekom žanru, gdje se stapaju i rock i pop i filmska glazba i Coldplay i Queen i Franz Liszt i Frederic Chopin i „Flight of the Bumble”.
Maksim Mrvica dolazi u Zagreb kad se pojavljuju prvi bumbari, neki dan sam se pozdravio s dvojicom što su zujala oko nekog cvjetića. Kako se i pristoji majstoru od classical crossover spektakla, Mrvica dolazi s bandom i arsenalom svjetlosnih uređaja.
Na golemom, ali izbirljivom svjetskom glazbenom tržištu, gdje su glazbenici, pijanisti i svi ostali, prema priznanju samoga Robbieja Williamsa, neka vrsta gladijatora (kao i nogometaši), samo strašno talentirani i jaki opstaju jer su slava i potražnja na tržištu krajnje prevrtljivi faktori. Poput publike u starom Rimu i ova današnja u slučaju krivog ili lošeg poteza lako okrene kažiprst prema dolje i ne kupi ulaznicu za koncert. Našem Mrvici ide jako dobro i u nas i u svijetu. I zato bumbari smirite se, ne zujite Maksimu oko glave.
On je samo pijanista, kao što su i drugi glazbenici samo glazbenici, pustite ih na miru. Naročito lokalni šerifi, pardon kauboji, i zagovaratelji kulture otkazivanja.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
