novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Ziher roditelji: „Možda nismo imali jogurta, ali imali smo NME”

Vrijeme čitanja: 9 minute

Ukrcali smo se na vlak nostalgije i nismo još odlučili kad se vraćamo. Sve je došlo prirodno i neplanirano, playlista prošlog petka s jugoslavenskim obradama poznatih stranih pjesama, intervju s Igorom Novakovićem iz Retroteke – to nas je potaknulo da nazovemo roditelje i zamolimo ih da s nama, ali i vama, podijele svoja najdraža sjećanja i dojmove iz mladosti.

Zanimalo nas je što su slušali, gdje su izlazili, kako su provodili vrijeme sa svojim društvom, željeli smo saznati što više. Sretni smo što ćemo moći njihove priče sačuvati od zaborava vremena. Vama savjetujemo da napravite isto što smo i mi. Nazovite mamu, tatu, baku, tetu ili bilo koga drugog iz obitelji i poslušajte što imaju za reći, poslušajte njihove brige i anegdote iz mladih dana, poklonite im malo vremena u kojem ćete ih upoznati i vidjeti u drugačijem svjetlu. Jednog dana ćete vi biti ti koji pričaju priču.

Alka Domić Kunić (mama glavne urednice Zrinke Kunić)

Ne sjećam se baš svih koncerata na kojima sam bila, ali sjećam se nastupa Queena u Zagrebu. Tehnički savršen koncert, kao i scenografija, baš kako očekuješ od Queenovaca. Jethro Tull također je jedan od onih koji su mi ostali u sjećanju kao koncert za pamćenje. Tada su se svi veliki koncerti održavali u Domu sportova. Eric Clapton je također tamo nastupao. On je bio baš samozatajan, nije puno komunicirao s publikom – došao je, sjeo na stolac, održao koncert i otišao, ali to nije umanjilo doživljaj koncerta. Mislim da sam bila i na Santani, ali to mi je bilo malo bljedunjavo, razočaravajuće totalno.

Bijelo Dugme je isto bilo u Domu sportova, moja mama je svirala u filharmoniji, a na tom nastupu bilo je i nekoliko filharmonijaša, između ostalog i ona, pa me ona uvela na koncert, a kasnije čak i u backstage. To je bilo još ono dobro doba Dugmeta dok je Bebek bio za mikrofonom. Još uvijek negdje imam njihove autograme.

Mungo Jerry je isto bio popularan sastav, oni su bili popularni krajem 70-ih, imali su hit Summer Time. Isto jedan standardan koncertić. Na domaće nisam baš išla pretjerano, ali me zato moj tata Marijan Domić, poznati jazz trubač, često vodio na probe i festivale, a on se družio s Gabi Novak, Radojkom Šverko, Vicom Vukovom… Nisam ih baš doživljavala, bila sam skroz mala. Jednom me za vrijeme neke probe, dok mi je tata morao nešto otići na pozornicu, ostavio jednom simpatičnom mladom čovjeku da me čuva. Možda ga znate, to je bio Mišo Kovač. Jako je bio simpatičan, baš se vidjelo da voli djecu.

Kako sam živjela u Trnskom i tu je uvijek bila sva ekipa, a Johnny iz Azre u Sigetu, dolazio se stalno družiti. Uvijek je imao sa sobom gitaru, sjeo bi na klupicu u parkiću i nešto sviruckao i zvao prolaznike da dođu sjesti i poslušati što je novo smislio. Ja sam nasjela na to par puta pa me znao zadaviti i po dva sata, kao daj još samo ovo, pa još samo ono”. Mi tad nismo bili svjesni da nam je svirao svoje buduće hitove. A tada smo, svaki put kad smo vidjeli Johnnyja, zaobilazili, pogotovo ako nismo imali koji sat vremena. Ali bio je samozatajan, čak i pomalo sramežljiv, nije se baš gurao svugdje, bio je jako drag.

Davora Gopca baš i nismo susretali, iako je živio u Trnskom. On je za moju generaciju bio klinac.

Osim po kvartu i na koncerte, izlazili smo u Big Ben (sjećam se koncerta Plave Trave Zaborava kad su tek počinjali, tada su bili pravo osvježenje) i Kulušić. Mislim da sam bila na jednom od prvih koncerata Psihomodo Popa. U velikom luku sam izbjegavala Kavkaz jer su mi išli na živce ti selebritiji i ta gužva koja je vladala oko njih.

Zlatko Kezerić (tata glazbene urednice Helene Kezerić)

Stranu glazbu sam slušao u nekoliko faza. Sve je počelo s romantičarima poput Ultravox, Duran Duran i Depeche Mode. Kasnije sam imao izlete u heavy metal i malo žešću glazbu. U tom periodu slušao sam Iron Maiden, Uriah Heep, Pink Floyd, Deep Purple, Led Zeppelin, Black Sabbath i druge. Paralelno s mojom žešćom fazom, moj buraz je slušao Kim Wild koja je bila tada jako popularna. Nikad mi nije bilo jasno je li ju slušao zbog hitova, njezinog pjevanja ili izgleda (smijeh).

Stranih koncerata je bilo, no onaj kojeg se najjasnije sjećam jest koncert engleskog benda Classix Nouveaux i odličnog solo dijela njihovog bubnjara. Bendu se jako svidio Zagreb te su mu čak posvetili pjesmu na jednom od sljedećih izdanja.

Kod mene se uvijek slušao Radio 101 i preko njega sam otkrio puno dobre glazbe. Jako sam volio i Dire Straits u osamdesetima i Pink Floyd su za mene bili jako značajan bend.

Od naše glazbe slušao sam EKV, Haustor, Idole, Azru, Bou, generalno Novi Val. Bilo je tu i dosta bendova s par hitova kao što su Xenia, U škripcu, Videosex, Dorian Gray…

Od naših, posebno pamtim Bou kao predgrupu Bowieju na stadionu Maksimir i cijeli taj koncert. Kasnije se sjećam nekih zadnjih koncerata Stijena s Izabelom Martinović na Biciklijadi u Prepuštovcu (Napomena: Ovog se sjeća i njegova kći iako je tada bila mala, riječ je o sredini 90-ih. Dobila je Izabelin autogram koji i danas ima.), Latino je svirao na zadnjoj cugi u Pointu prije zatvaranja.

Izvor fotografije: Kućna arhiva obitelji Kezerić

Na našoj glazbenoj sceni bilo je svega i svačega, nisam baš pušio komercijalu. Kasnije sam volio Laufer i obožavamo Majke u ranoj fazi. Skupljao sam ploče, a kupovali smo ih u Nami, na buvljacima i na Cvjetnom trgu, nije sve ni izlazilo od stranih izvođača. Njih, kao i stripove, smo nabavljali sezonski,  a bilo je teško naći uščuvane ploče. Jako smo pazili da nisu izgrebane i oštećene i uvijek smo ih prije pregledali. Više su se cijelile ploče iz Njemačke ili Engleske, nego od Jugotona ili RT Beograd. Kasnije, krajem 80-ih, ih je već bilo i stranih i do njih se moglo doći puno lakše.

Dosta sam toga znao vidjeti kod frenda Dine Kalogjere (sin Nikice Kalogjere i brat Danila Kalogjere, poznatog fotografa jazz glazbenika) koji je znao nabavljati i ploče izvana. Nas dvoje smo stalno visili na Kvatriću. Kod njega sam prvi put probao maslac od kikirikija i vidio viski u keramičkoj boci, Rotelov gramofon i Quad pojačalo (tada vrhunska marka super kvalitete).

Izlazilo se u Saloon, Karaku, Točkicu, Black Jack, Point… U Kavkaz nisam baš išao, ali je bio popularan. Većinom smo s ekipom provodili vrijeme igrajući svake subote mali nogomet, a Bela se kartala skoro svaki dan. Sve je bilo puno opuštenije nego što je danas.

Vesna Turkalj (mama glazbene novinarke Patricije Turkalj)

Voljela sam slušati domaće dance hitove i često smo izlazili u klubove gdje se takva muzika puštala. Prije je bilo puno više nastupa sa živom glazbom, izvođačima, svi smo plesali i kretali se.

Čini mi se da većina današnje mladeži ne pleše, nego stoji na mjestu. U jednoj ruci drže čašu, a u drugoj mobitel i cupkaju na mjestu neovisno o tome što se pušta.

Mi smo stvarno plesali i uvijek smo se jako dobro zabavljali. Češće smo se družili i izlazili. Što se tiče filmove voljela sam gledati romantične komedije koje su snimljene devedesetih. Moji najdraži glumci su bili Patrick Swayze i Johnny Depp, a glumica Kim Basinger.

Izvor fotografije: Kućna arhiva obitelji Turkalj
Željko Turkalj (tata glazbene novinarke Patricije Turkalj)

Slušao sam različite radio stanice gdje su se puštali strani i domaći hitovi, tada je bio jako popularan RVG. Slušao sam i druge stanice, nekad sam lovio i slovenske koje su puštale hitove prije nego naši. Na Radiju Ljubljana je bila top lista i oni su tjedan-dva ranije imali sve novo i popularno. RVG je bio interesantan zato što je obrađivao različite teme, imali su odlične emisije.

Moj prezimenjak Zlatko je bio zgodan voditelj, on je jedno vrijeme radio s Borom Kokalom na RVG-u, kakve su to bile fore i provale. Na RVG-u su imali emisiju Demo top gdje su ugošćavali mlade bendove. Zvali su ih u emisiju i promovirali, tako se u toj emisiji pojavio Psihomodo Pop. Vicko je tada isto bio popularan voditelj i on je imao emisiju na RVG-u koja je trajala od 10 navečer do 2 ujutro na petak i subotu što je baš bilo vau! (smijeh)

Inače je radio svirao do 22 sata, a RVG je vikendom svirao nešto dulje, čak do 2 sata ujutro. Često sam trčao doma da bih stigao na emisiju ili top listu da slušam i snimam na kasetu. Ljutio sam se kad su voditelji upadali u pjesmu ili kad bi pričali, a pjesma je već krenula jer onda nisam mogao snimati.

roditelji
Izvor fotografije: Kućna arhiva obitelji Turkalj

Od žanrova, teško mi je reći, ali ono što bih izdvojio bio bi Denis & Denis. To je baš bio BAM na sceni, nešto novo, elektropop glazba koja je svima ušla u uho. Inače, na poslu sam jednom prilikom sreo Miroslava Drljača Rusa iz ITD banda koji je rekao da su vjerojatno tadašnja Hrvatska i bivša Juga bili najjači u Europi po pjesmama, s čime bih se i ja služio. Ljudi su se više družili prije, mladi su jedva čekali ljeto da mogu negdje ići. Stripovi su bili popularni, a ja sam najviše volio Alana Forda. Bili su dobri i Zagor, Black Stijena i Stripoteka koje je kupovao moj susjed.

Sanja Šantak (mama glazbene novinarke Line Šantak)

Bila sam na Eltonu Johnu, Spandau Ballet, Pet Shop Boys, sve u Domu sportova. Spandau Ballet mi je bio najdraži. Od klubova smo išli u Big Ben, Lapidarij, Kobo i u Kulušić i Jabuku svega par puta. Slušala sam Riblju Čorbu, Bou, Crvenu Jabuku, Kaja Goo Goo, Duran Duran pod obavezno. U srednjoj smo se puno družili na Strossu i u parku kod Hidrometeorološkog. I na klizanju u Domu Sportova, tamo sam upoznala većinu prijatelja.

Dean Sinovčić (tata osnivačice portala Laure Sinovčić)

Ne izmišljam toplu vodu kada kažem da su osamdesete bile glazbeno najvažnije u razdoblju hrvatskog/ex-Yu rock’n’rolla. Uz to, to je razdoblje potvrdilo onu – što si financijski siromašniji to si idejama bogatiji. Ako te zanimala glazba, uživanje je moglo biti nepregledno.

Svoje osamdesete dijelim na dva dijela – prvu polovicu živio sam, kao srednjoškolac, u Pagu, drugu polovicu kao student u Zagrebu. U prvoj polovici roditelji su mi u Rijeci kupili gramofon, a prva dva albuma koje sam kupio bili su Led Zeppelin III i „Unmasked” od grupe Kiss. Ostalo vrijeme moj otac je bio „žrtva” – kako bi otišao na put u Zadar ili Rijeku, tako je morao kupovati albume koje sam mu naručio.

Svjetska glazbena scena pratila se tako što se tu i tamo moglo na kioscima kupiti najpoznatiji britanski glazbeni tjednik NME (da, možda nije bilo jogurta, ali je bilo NME-ja), te srpski magazin Džuboks s izvrsnim glazbenim kritičarima (Dragan Kremer, Petar Luković, Aleksandar Žikić itd.).

roditelji
Izvor fotografije: Kućna arhiva obitelji Turkalj

Najbolji hrvatski list u kojem sam čitao sjajne tekstove bio je „Polet”, tjednik u kojem su briljantne glazbene kritike pisali ljudi kao što je Tomislav Wruss (danas član uprave Hanza medije), Mladen Vukmir i Vladko Fras (kasnije ugledni odvjetnici) i tako dalje. Sve to garnirano je bilo slušanjem Radio Luxemburga, izvora svakojake glazbe.

Problem s albumima bio je taj što su nekada bili u nas objavljivani ubrzo nakon britanskog objavljivanja, ponekad nekoliko godina kasnije, a poneki nikada nisu objavljeni u nas. Primjerice, album grupe The Doors „L. A. Woman” originalno je bio objavljen 1971., dok se u našim prodavaonicama pojavio 1982. – 11 godina kasnije. Logiku tih objavljivanja nikada nisam shvatio. Ono što je bilo najvažnije jest da se „London Calling” grupe The Clash u nas pojavio „samo” dvije godine nakon objavljivanja, što je bio breakthrough moment u mom životu.

Naravno, kada živiš u Pagu, nemaš pristupa koncertima, nije ih bilo ni u Zadru i Rijeci (Mišu Kovača, Lepu Brenu i ostale ne računam), a Zagreb je tada izgledao prilično daleko. Zato sam u ljeto 1981. bio šokiran kada sam shvatio da će Leb i Sol održati koncert u Pagu. Ja 15-godišnjak, prvi koncert, k tome Leb i Sol, ej, gledat ću Vlatka Stefanovskog. I bi tako.

roditelji
Izvor fotografije: Kućna arhiva obitelji Sinovčić

Dolazak u Zagreb bio je prosvjetljenje, prvenstveno u koncertnom smislu. Kulušić, klub u kojem je moglo stati 700 ljudi, imao je prepunu listu koncerata. Film, Ekatarina Velika, Partibrejkersi, Haustor, mojoj sreći nije bilo kraja, svi oni tada su objavljivali svoje najbolje albume. U to vrijeme polako dolaze i inozemni bendovi u Kulušić, neću zaboraviti koncert grupe Firehose koju su Mike Watt i George Hurley osnovali nakon prestanka rada Minutemana zbog smrti D. Boonea. Vrhunac je bio svibanj 1989. s koncertom grupe Pixies. Za velike koncerte ipak smo trebali ići u Ljubljanu, 8. veljače 1987. sjeli smo u vlak i gledali prvi puta Nicka Cavea and The Bad Seeds, dva dana nakon Pixiesa u Zagrebu u Ljubljani smo gledali The Cure.

Draž druge polovice osamdesetih, kada još uvijek neki albumi nisu bili objavljivani u nas, bila je kupoprodaja albuma koje su ljudi nabavljali iz inozemstva. Recimo, u predbožićno vrijeme Bogovićeva ulica bila je puna prodavača takvih albuma, a sjećam se da sam od jednog od njih kupio album „Alles ist Gut” njemačkog dvojca DAF. Nikada taj album nije bio objavljen u regularnom izdanju u bivšoj Jugoslaviji. I onda, ako je netko nabavio neki album iz inozemstva, molio si ga da ti presnimi na kazetu kako bi ga doma mogao slušati na kazetofonu.

Ta druga polovica osamdesetih donijela mi je upoznavanje s klubom Jabuka i povezivanje s ljudima s kojima sam i dan-danas najbolji prijatelj. Da, tada si birao prijatelje po tome kakvu tko glazbu sluša i koje filmove gleda. Ako nisi bio Jabučar, onda si bio šminker iz Saloona, a to nikako nije bilo dobro. Sve ostalo bilo je i te kako dobro.

Be social

Komentari