Punkoplov: 23 godine od albuma „Hang-Ups” (Goldfinger)
Punkoplov #8
Goldfinger – „Hang-Ups”
Datum izlaska: 09.09.1997. (Mojo Records)
Koji je to …ac?
Drugi album za ska-punk-rock zabavnjake iz Los Angelesa koji su se nazvali ili prema knjizi Iana Fleminga ili James Bond filmu – ili oboje. Predvođeni pjevačem, gitaristom i producentom Johnom Feldmanom, jedinim stalnim članom benda, Goldfinger izvodi pretežito laganu i veselu glazbu, u prošlosti s više ska i hardcore elemenata, danas s više modernog pop-rock zvuka i melodije.
Na istoj ploči bez problema mogu ispremiješati nekoliko žanrova, a tako je i s „Hang-Ups”, njihovim ne nužno najboljim, ali definitivno najpoznatijim albumom.
Kako to zvuči?
Svakako! Na momente popasto i previše isproducirano, na momente žestoko i prljavo. Nekad ritam i melodija kreiraju morski osjećaj spokoja, a truba samo zagladi stvar i transportira na neko mjesto s palmama, pijeskom i morem (This Lonely Place), dok je nekad mjesto radnje gužvovit mosh-pit gdje prevladavaju brzina i glasnoća (Question).
Bas je uglavnom izražen i agresivan, bubnjevi konkretni i ugodni, a gitare razigrane i atmosferične, s raznim upadicama. Puhačke dionice, iako manje zastupljene, izvedene su neodoljivo (Carlita), a poskočni ska riffovi nađu se skoro na svakoj pjesmi, koliko god ona punk, hardcore ili pop bila. Na jednoj stvari čak zvuče kao Rage Against the Machine! Johnov pjevni vokal, čist i uglađen, prilagođava se glazbi i ide iz nevino-mekanog do punkersko-nabrijanog, pa čak i metal-ljutkastog. U svojoj suštini ovo je laganini bezbrižni ska-punk album, ali nikako nije samo to.
A o čemu oni trkeljaju?
O problemima u ljubavi, međuljudskim odnosima, unutarnjim pitanjima i općenito o životu. Pozitivan duh nazire se i u ozbiljnijim pjesmama, a većina lirike, koliko god teška bila, lakše se guta zbog lagane glazbene podloge. Smiješni, glupavi i simpatični stihovi, nerijetko plasirani i u tužnije pjesme, zaštitni znak Goldfingera, mogu se naći na svakom koraku, a ovo je primjer iz pjesme 20 Cent Goodbye:
“I found a pay phone
And it’s busted
Another broken hearted fool
But still I pick up the receiver
My lips are touching
Someone’s drool
Please make this worth it
You’re all I’m thinking of today
I know you’re worth it
Just talk to me
Please talk to me”
Isto tako pjesma Superman, iako se obrušava na odrastanje, istovremeno djeluje i tužno i moćno:
“So here I am
doing everything I can
holding on to what I am
pretending I’m a superman
I’m trying to keep
the ground on my feet
it seems the world’s
falling down around me
The nights are all long
I’m singing this song
to try and make the answers
more than maybe
And I’m so confused
about what to do
sometimes I want
to throw it all away
So here I am
growing older all the time
looking older all the time
feeling younger in my mind”
Ima li u ovom osvrtu nešto zanimljivo?
Ima jedna stvar – pjesma Superman, najpoznatija Goldfinger pjesma, postala je toliko popularna, a samim time i bend, jer se našla na soundtracku video igre Tony Hawk’s Pro Skater iz 1999. Upravo radi toga Goldfinger je, kao i mnogo američkih punk-rock izvođača koji su se našli na tom soundtracku, dobio međunarodno priznanje i odjednom su svi klinci znali za njih. Superman je otad zaštitni znak igre i skejtanja općenito, ali istovremeno nostalgični podsjetnik na prolaznost vremena.
Zašto bi me ono bilo briga?
Ne znam… Radi upoznavanja s punk-rock klasicima? „Hang-Ups” je moj prijedlog broj 1 iz diskografije otkačenog Goldfingera jer je dinamičan, raznovrstan i neopterećujuć, a donekle i kultni.
