Matina Tenžera: "Voljela bih da Glinomat postane mali biznis"

Glinomat je zahvaljujući svojoj vlasnici, simpatičnoj i veseloj studentici Matini Tenžeri brzo stekao popularnost na Internetu te su mnogi već dobili svoje unikatne kipove, ili kako ih Matina zove, Gliniće. S obzirom na to da se radi o vrlo zanimljivim malim skuplturama koje ova kreativna djevojka u slobodno vrijeme sama izrađuje, zanimalo me kako je uopće došla na ideju stvaranja svojih Glinića, kako oni nastaju, koga je sve do sada izradila i još poneki detalj koji mi je otkrila tijekom našeg razgovora.

Matina, reci nam za početak nešto o sebi, čime se baviš u životu, što te zanima?

To mi je najčudnije pitanje, jer nikad ne znam što da kažem osim da studiram novinarstvo koje volim više od života i da sam početkom listopada radosno uplovila u četvrtu godinu studija. Prvenstveno me zanimaju tiskani mediji, a onda televizija. Osim toga radim u Lushu, u studenom će biti pet godina da sam tamo. To je idealno studentsko zaposlenje, a ujedno i moj prvi posao. Baš je ono što jedan student može poželjeti. Radim na još nekoliko projekata sa strane, neki su malo ozbiljniji, a neki malo manje ozbiljni odnosno kreativniji poput Glinomata.

Eto i sama si spomenula svoj kreativni projekt, pa kako bi onda svojim riječima opisala Glinomat?

Na prvu zvuči kao stroj koji izbacuje hrpu glinenih kipova, kad ono – nije baš tako jer to nije glina nego glinamol koji se suši na zraku. Ne peče se jer nemam uvjete za peči glinu. Nije serijska proizvodnja jer nemam vremena za tako nešto. To mi je prvenstveno hobi, nešto što radim dok čekam plaću. Dok čekam da mi novac padne s neba napravim tu i tamo neki Glinić, s time da nema pravila. Muško, žensko, mlado, staro, visoko, nisko, žuto, bijelo – što god, sve dolazi u obzir. Što bizarnije, to bolje. I volim to, baš me ispunjava.

Odakle ti uopće ideja za Glinomat i kada je sve počelo?

To je počelo prije gotovo dvije godine, u srpnju 2013. Znači zapravo godinu i četiri mjeseca? Počelo je sasvim slučajno zato što me kolegica s posla, a sadašnja šefica koja cijeni vlastiti lik i djelo pitala “Kad ćeš mi napraviti neko umjetničko djelo?”. Sjećam se te rečenice kao da je izgovorena jučer, na što sam ja spremno pristala. Kao veliki altruist, znaš, pa rek’o ‘hajde može’. Prvo je bila spika da joj napravim njezin portret i onda mi je, ne znam zašto, palo na pamet napraviti joj kip. Da bude zanimljivije, neobičnije, nešto što sigurno nikad neće imati. U početku je išlo teško i bila sam blizu odustajanja, međutim kako se izrada bližila kraju, ispadalo je sve vjerodostojnije. I tako je sve krenulo. Živio internet gdje se sve informacije šire brzinom svjetlosti, pa su se ljudi počeli interesirati i pitati bih li mogla to možda isfurati za raznorazne prigode. I meni se učinilo kao super opcija za rođendanske poklone za prijatelje zato što je unikatno, a ne iziskuje toliko novaca kad se uzme u obzir da radim kip sama za sebe. Tako da je to ispalo full cool.

Čime se sve služiš u izradi jednog kipića?

Ne bi vjerovala – svojim rukama, nožem, čačkalicom i iglicom. To je sve, ništa više osim toga. Zapravo niti ne znam kakvom se aparaturom koriste akademski kipari.

Koga i što najčešće izrađuješ?

Pa anonimne ljude. Ne toliko poznate ličnosti koliko anonimce. Obitelji, djecu, ljubavne partnere. To je najučestalije. Ili ljudi traže i vlastita glinena ostvarenja. Volim takve hrabre ljude koji bez lažne skromnosti pitaju: “Možeš mi izraditi mene, da se stavim na policu?”, to mi je najslađe.

Koliko si do sada glinića uspjela napraviti i koji su tvoji osobni favoriti?

Pedesetak, malo više zapravo. Favoriti? Jooj sad sam se sjetila, Minion! Radila sam Miniona koji grli grozd banana i točno mu po izrazu lica i smješku iščitaš ono njihovo karakteristično “banaaaanaaaa”. On mi je omiljeni jer volim Minione i zato što je ispao prilično vjerodostojno. Baš sam bila u šoku. Sve ti je jasno kad mi je došlo da ga zadržim za sebe. Otputovao je kao poklon u Pariz. Amy Winehouse mi je isto omiljeni kip zato što je ona totalno lik za staviti u glinamol. To je ujedno kip koji je najkraće bio sa mnom… prvi Glinić koji me napustio na jednom od handmade sajmova i otišao s nekom strankinjom. Ona je bila prva osoba koja mi je ostavila, za moje kriterije, pozamašnu napojnicu. Tako da ima jako puno pozitivnih stvari vezanih uz taj kip. Vjerojatno mi je omiljeni zato što je toliko malo bio sa mnom da nisam stigla dovoljno ga se nagledati. Mislim ispala je stvarno nakaradno, teška karikatura. Ali mi je bila super njezina kosa, marama, usne, odjeća, sve.

Radiš li za sebe ikad Gliniće i stavljaš li ih na svoje police?

Vrlo rado, ali nemam vremena. Već sam ja mislila napraviti samu sebe. Znam da zvuči malo awkward, ali tako je… imam još neke stvari koje bih rado izradila, ali stvarno nemam vremena. Cijelo vrijeme hoću, hoću, hoću, ali to traje godinu dana, pa onda očito neću.

Imaš li ambicije da u budućnosti svoj hobi pretvoriš u posao?

Imam! Jako bih voljela da to postane jedan mali biznis i da uposlim male kipare te da oni isto izrađuju Gliniće, svaki u svom osobnom štihu. Voljela bih da ljudi biraju kipove prema raznovrsnim kiparevim stilovima. I onda ja angažiram nekog od svojih tridesetak dražesnih kiparčića. To bih htjela. Da se ljudi malo više počnu izražavati na taj način. Mislim da je kiparstvo malko gurnuto u drugi plan, a da se neprestano promoviraju i izlažu samo slike ili fotografije.

Planiraš li možda i neku buduću suradnju s nekim kolegom umjetnikom?

Zadarski umjetnik Dino Dević ponudio mi je suradnju nakon jednog od novinskih članaka o Glinomatu. On radi hiperrealistične portrete, izgledaju doista živo. Razgovarali smo o mogućnosti zajedničke izložbe. No, o detaljima ne mogu reći ništa jer ni sama ne znam. Ovo je bila prva ozbiljnija ponuda, izuzev onih koje pristižu za održavanjem raznih dječjih radionica ili čak serijskom proizvodnjom manjih dimenzija Glinića.