“Head Above Water” (Avril Lavigne): Razočaravajući povratak s pjesmama koje zvuče jednako
Malo je reći da je Avril Lavigne bila nešto više od pjevačice za mene i ekipu iz 6.a u 2000-ima. Ona je bila odgovor na našu novonastalu adolescentnu buntovnost i pozadina svakog promatranja skatera pred Mimarom. Pitajte me u pola noći tablicu množenja i trebat će mi nekoliko sekunda da se prisjetim, no pitajte me točan redoslijed i riječi svake pjesme sa Avrilinog albuma “Let Go” i trebat će vama par sekundi da dovršite pitanje jer moji odgovori će samo padati iz rukava.
Mogli bismo reći da je Avril za mnoge od nas bila nešto poput svetinje. No nažalost vrijeme čini svoje i lagano je cijeli 6.a počeo slušati Blink-182 i Green Day ili se praviti da znaju riječi Candy Shopa. Dok je nas vjerne fanove skate parka sama Avril zamijenila nečime što se samo može nazvati kriza četvrt stoljeća i počela pjevati o Hello Kitty i da, da se izrazim riječima Natali Dizdar, zamijenila nas je gorim namjerno. Nakon još nekoliko polu uspješnih albuma Avril se povukla sa scene kako bi se posvetila svome zdravlju i borbi s Lajmskom bolesti.
Mlaki povratak
Sada nakon pobjede bolesti vraća se na glazbenu scenu s albumom “Head Above Water”, no ne znam da li je osvojila očekivane ljestvice. Naime iz nekih meni osobno nepoznatih razloga, ali nisam niti sasvim sigurna da li ih i sama Avril u potpunosti zna, gotovo svaka pjesma se sastoji od njenog prepoznatljivog hrapavog glasa te visokih nota uz pratnju klavira, što je dovelo do toga da je Avril zavladala svim kršćanskim stanicama sjeverne Amerike.
Namjera je bila jasna: Avril se želi dokazati i pokazati sve svoje pjevačke i kompozitorske snage te odmaknuti se od pop punk zvuka koji ju je proslavio i koji je vladao ranim 2000-ima. Rezultat koji je postigla je nadasve zbunjujući – sve pjesme albuma zvuče gotovo jednako osim Dumb Blonde na kojoj gostuje Nicki Minaj i stvara još veći kaos jer ne postoji nikakva povezanost s ostatkom albuma i podsjeća na njene uratke iz 2010.
U nekim trenucima činilo mi se da slušam pjesme Demi Lovato ili balade neke pop country pjevačice i malo je reći da sam slušajući album bila razočarana i zbunjena s ovom novom Avril. Neke od svjetlijih točaka s albuma su Tell Me It’s Over i Crush, koje se malo uzdižu od jednolike pratnje klavira na ostalim skladbama i da uradak s Nicki Minaj Dumb Blonde jer svima je ponekad potrebno malo trasha u životu.
Uvijek može gore
Ne mogu reći da je ovo najgore što smo čuli od Avril jer bila je i ona faza “The Best Damn Thing” albuma koje se svi sigurna sam nerijetko prisjećamo, već samo novi smjer u kojem je odlučila otići sa svojom glazbom. Da li je taj smjer različit od svega na što smo bili naviknuti, da jest, ali budimo svjesni činjenice da je Avril izbivala sa scene 6 godina. Malo je reći da je od vrhunca njene karijere prošlo mnogo više.
Nažalost rupe u tržištu za pop punk zvukom po kojem je poznata više nema i sada se suočava s pronalaženjem nove sebe u 2019. godini i za to će joj trebati možda neko vrijeme. Ipak nisam sigurna da će u tom naumu uspjeti ako će svoju glazbu voditi u smjeru kojim sada kroči. Na kraju se postavlja samo jedno pitanje. Koliko albuma potpuno istih pjesama, koje zvuče kao da su uradci Disney zvijezda iz 2010., ćemo još morati čuti prije nego što Avril pronađe svoj ‘novi zvuk’, a da pritom ne izgubi sve obožavatelje?