Recenzija – Antemasque: Čistokrvni rock album članova The Mars Volta
Svaki projekt u kojem sudjeluje Omar Rodríguez-López je projekt vrijedan pažnje. Vjerujem da većini ljudi ide na živce konstantno uzdizanje u nebesa određenih pojedinaca iz nekog većeg benda, ali kada čovjek vodi bend poput The Mars Volta, mislim da je zaslužio da barem škicnemo što još ima na pameti. Osim Omara tu je i njegov kompić iz At The Drive-In, Cedric Bixler-Zavala, Dave Elitch, zadnji bubnjar TMV te Flea iz Red Hot Chili Peppers-a koji im je posudio studio i odsvirao dionice na albumu, ali službeno nije dio benda. Kada biste nekome dali samo taj popis imena vjerujem da bi to bilo samo po sebi dovoljno da dotična osoba bude zadovoljna bez da je uopće čula što bend može. Znam da ja bi.
Najjača poveznica ovog albuma i njegovih članova je svakako At The Drive-In (nezaboravan post-hardcore bend) što se zaista čuje pri prvom preslušavanju. Glavna razlika je definitivno nešto slabija hardcore vibra, ne čini se toliko nabrijano (nakon ponovnog preslušavanja At The Drive-In došlo mi je da porazbacam sve oko sebe), iako je i to upitno, vjerujem da su live izvedbe nevjerojatne. Brzi i melodični gitarski rifdovi ono su što daje draž cijelom albumu. Cedric je fantastično odradio vokale i upravo su ti vokali jedni od najupečatljivijih trenutaka na albumu.
Melodija ima veliku ulogu u svakoj stvari, ali gitara je ta koja je glavna. Bas ima ulogu diskretne pratnje (koliko vam je viceva o basistima upravo palo na pamet?). Ne može se reći da je Antemasque nešto komplicirano i grandiozno poput The Mars Volta i na to treba biti spreman od početka, inače ćete se razočarati.
Uvodna 4AM otovorena je odličnim gitarskim riffom koji se kasnije pojavljuje u pjesmi u određenim dozama, što svakako pridonosi dinamici pjesme, ali i raznovrsnosti, ako obratimo pažnju na album kao cjelinu. Sve ćešće u zadnje vrijeme izlaze albumi koji od početka do kraja nemaju neke velike promjene i prate svima poznatu rock šprancu što je postalo problem, osobito s bendovima s nešto „garažnijim“ zvukom jer im se album pretvori u jednu dosadnu masu riffova koji nakon nekog vremena zvuče potpuno isto. Antemasque su uspjeli održati specifični zvuk gitare bez uporabe nekih kerefeka od efekata. Jednostavno su sposobni skladatelji koji znaju kako što treba zvučati. Tako druga stvar, I Got No Remorse, ima odlične riffove, ali također ima odličan nabrijani solo te opet Cedricove vokale koji se igraju kroz cijeli album i potpuno su razumljivi u svakom trenutku, čovjek stvarno nema problema s artikuliranim urlanjem.
Ride Like The Devil`s Son je definitivno favorit zbog gradacije u pjesmi, otvara se posve lagano, kreće s uobičajenim bržim vokalima, spušta se na sporije i tiše vokale i riff, da bi sve eksplodiralo u prekrasnom refrenu. Svakako bi bilo dobro spomenuti Drown All Your Witches budući da je pjesma lagana i akustična balada koja odiše duhom klasičnog rocka i malo drukčijeg pristupa pri radu na albumu, no svakako je zanimljiva i dobra stvar. People Forget, pokretana nabrijanim bubnjem, praši sve pred sobom da bi Cedric otpjevao još jedan lakopamtljivi i odlični refren.
Antemasque nije nešto neviđeno, nije izmislio nekakva produkcijska čuda, nije nastavak neprežaljenih Mars Volta. Antemasque je jedan opako dobar rock album koji neće promjeniti povijest, ali će vas sigurno obradovati ako mu pružite priliku. Još da ga čujemo uživo…
