Izvještaj – Vlasta Popić: ‘Najjača ultimativna mašina za sviranje’
Vjerujem da vam je nakon ovog naslova i više nego jasno u kojem smjeru ovaj tekst ide. Koncert koji su sinoć u krcatom Malom pogonu održali Vlasta Popić i Moskau, zajedno Mlastau (ili je bar tako nešto izvalio gitarist Popića), ostat će mi još dugo urezan u pamćenju kao nevjerojatnom energijom nabijena večer puna kvalitetne svirke. Jednostavno se sve posložilo kako treba.
Po prvi put u životu mogu reći da sam bio savršeno zadovoljan razglasom od prve minute, inače su mi svi bendovi pretihi kada nastupaju u Malom pogonu, no pretpostavljam da je sam noiserski koncert dosta pridonio promjeni volumena. Bilo je strašno glasno, cijeli prostor se tresao od basa, znate da je grdo kada vam se upaljač ugasi jer iz razglasa dolaze takve delicije od zvukova, a to još nisu ni bili Vlasta Popić nego predgrupa, Moskau, koji su poslužili kao odlična uvertira u večer. Od prve minute su bili jasni, glasni i nadasve moćni. Vokali su mi malo vukli na bend nomeansno na trenutke, ali sve u svemu bio je to zanimljiv koncert koji je dosegao svojevrsni vrhunac kada su se na stage popeli saksofonisti i nekakva vrsta propovjednika te počeli rokati s njima. Ti saksofoni su jednostavno preobrazili Moskau iz ionako solidnog i moćnog benda u čisto ludilo, još kada je propovjednik, frajerčina, počeo čitati tekstove (pretpostavljam da je Biblija), više bih rekao da sam bio na nekakvom performansu, a ne na koncertu. Pred kraj su im se pridružili i kolege iz Vlaste Popić pa je tako bubnjarka završila na harmonici, a momci su dodatno pripomogli u stvaranju kakofonije nabijanjem po gitarama. Da sam razumio pola ovoga, nisam, da sam bio u šoku, jesam, da je ovo apsolutno genijalno, je.
Vlasta Popić je ipak nešto sasvim drugo. Između dva nastupa bilo je nekih pet minuta razmaka, taman da se prostor popuni do kraja i da svi počnu jedni drugima nervozno ići na živce. Od prvog tona i od prvog udarca, Mali pogon je bio njihov. Bio je njihov i mogli su s njim raditi što god žele jer je publika upijala svaki rif kao žedan vode u Sahari. Od samog početka, od prve izvedene stvari, ljudi su jednostavno divljali, prvih 7-8 redova su prestali biti redovi te su postali dio Malog pogona u koji, ako se niste bili spremni pogurati, ne ulazite jer ćete dobiti batine. Bilo je predivno, jako prijateljski i toplo nastrojena ekipa te sveprisutno divljanje. Treba li vam uopće išta više? Popiće uživo i Popiće na snimkama uopće ne treba uspoređivati jer su uživo toliko neusporedivo bolji, iako su i u studijskom aranžmanu fantastični, a onda shvaćate o kojoj razini odličnosti pričam. Iznenadilo me koliko to sve zna ponekad kulminirati u nekim rifovima koji su vam dok ih slušate doma, samo onako, fora. Uživo sve dobiva neki novi smisao i bio je to pravi gušt slušati, pogotovo s obzirom na to da se napokon nije čulo nikoga i ništa osim benda. Očito treba ubiti ljude u pojam glasnoćom da bi zadobili njihovu pažnju. Od vlastitog repertoara su odsvirali gotovo sve, a bilo je dosta zanimljivo gledati reakcije ljudi oko sebe, jer mi se cijelo vrijeme činilo kao da im je svaka pjesma razlog za klicanje, što je lako moguće. Kao osobni live favorit bih ipak izdvojio Tržište s friškog albuma “Kvadrat”, pogotovo jer volim basčine, a tu su basčine nevjerojatno jake.
Mogao bih vam duljiti satima o ovom koncertu i svakom njegovom savršenom trenutku, ali neću. Nema potrebe. Svi koji su sinoć došli u taj Mali pogon, došli su tamo s namjerom, s namjerom da čuju bend o kojem se može čitati čak i na RTL-ovom teletekstu. Možda ne pune Domove sportova, Lisinske i ostala posh mjesta, ali ono što oni rade jest dezintegriraju i sebe i publiku na subatomske čestice svojom čistom žestinom, virtuoznošću, ali i nevjerojatnom ljubavi prema sviranju. Vlasta Popić, a i Moskau, predstavljaju najkvalitetniju moguću alternativnu scenu u regiji, a i šire. Još samo jedna stvar za kraj, tek nakon ovog nevjerojatnog katarzičnog iskustva shvaćam koliko jako želim da se ponovo dogodi zajednički koncert Vlaste Popić i Repetitora, jer vjerujem da bismo svi pričali o tome narednih 20 godina. Ovako ćemo o ovom koncertu pričati barem do sljedećeg.
