Igor Vuk Torbica: “Hinkemann je simbol društva koje se nosi s posljedicama rata”
Zagrebačko kazalište mladih 7. će studenog premijerno izvesti predstavu „Hinkemann“, nastalu po motivima ekspresionističke i antifašističke drame Ernsta Tollera. Predstavu režira Igor Vuk Torbica, mladi srpski redatelj koji je s predstavom „Razbijeni vrč“ Heinricha von Kleista u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda privukao pozornost šire javnosti te osvojio brojne nagrade i priznanja. Torbici je suradnja sa ZKM-om prva profesionalna režija u Hrvatskoj, a kako je raditi sa zagrebačkom ekipom i zašto je odabrao tekst „Hinkemann“ otkrio nam je u intervjuu.
Iz vaše redateljske perspektive, o čemu se radi u drami „Hinkemann“ Ernsta Tollera?
Tekst je to o vojniku iz Prvog svjetskog rata koji se vraća pogođen u genitalije, zapravo ostaje bez genitalija. Pokušava se integrirati u društvo i nastaviti normalan život, ali mu to ne polazi za rukom. To bi bio osnovni siže onog što je početak predstave.
Hoće li i u kojoj mjeri predstava odstupati od predloška Ernsta Tollera? Koji su motivi drame vama i dramaturginji Katarini Pejović bili najzanimljiviji?
U mnogo čemu je tekst ostao integralan u izvornom obliku, a mi smo pokušali neke stvari dovesti u odnos s današnjim vremenom. U prvi smo plan pokušali istaknuti problem stida, sramote i drukčijosti. Na kraju krajeva, tu je i problem integracije u društvo i nastavak života nakon rata, što je i naša trauma te aktualna tema u ovim podnebljima.
Tko je zapravo Hinkemann? Što on predstavlja? Je li on simbol ili arhetip?
Predstavlja neku vrstu izuzetka kultura koje su prošle rat i koje nakon tog rata bivaju kastrirana od duhovne snage da se pokrenu i da prevaziđu tu traumu i sve drugo što dolazi kao tekovina rata. To je u nekom smislu komad o tranziciji jednog čovjeka, ali u simboličnom smislu je riječ o problemu društva koje se nosi s posljedicama rata.
Stoga je to djelo, pisano 1922. godine, aktualno i danas?
Rekao bih da da, to će publika da odluči, da se suoči s predstavom i kaže svoje mišljenje.
Premijerne izvedbe „Hinkemanna“ u Berlinu i Beču 1924. čuvala je policija jer su nacionalsocijalisti napravili nerede na premijeri u Dresdenu u siječnju te godine. Mislite li da su takve reakcije i danas moguće u kazalištu?
Ne znam i nisam zainteresovan za bilo kakve ekstremne reakcije, ali ja ne mogu zaustaviti nikog od publike ili javnog mnijenja da izrazi svoje mišljenje. Na kraju krajeva i ja to činim i mislim da imam pravo da to činim, stoga vjerujem i da drugi imaju to pravo.
Iako dramu od njenog nastanka prate antifašističke ideje, vi ste se odlučili baviti problemom društvene integracije i posljedicama rata.
Da, ali danas nazvati nešto ekstremno fašizmom skakanje je samome sebi u usta. Neminovno da se svi ti izmi dodiruju u tom tekstu, kao i u ovoj predstavi, ali da li je to fašizam ili neki drugi oblik reakcionarne misli apropos umjetnosti ili čovjeka mislim da je u ovom slučaju sporedno pitanje.
Za „Hinkemanna“ ste okupili zanimljivu autorsku ekipu. ZKM-ovom glumačkom ansamblu pridružio se Ozren Grabarić, tu je i hvaljeni slovenski scenograf Branko Hojnik, a za glazbu ste angažirali braću Sinkauz, koji su u posljednje vrijeme traženi u kazalištu. Kako ste birali suradnike i glumačku podjelu? Jeste li s nekim već prije surađivali?
Glumce prije svega iz iskustva, imao sam prilike da ih gledam, s nekima sam već prije i radio. S Brankom Hojnikom radio sam na predstavi „Razbijeni krčag“, a braću Sinkauz sam uzeo po preporuci, radujem se suradnji s njima i imat ću ih na umu u svom daljnjem radu. Cijeli autorski tim je sjajan i mislim da svi stoje iza ovog djela, što mislim da je bitno.
Naslovnu ulogu igra Rakan Rushaidat, njegova žena je Mia Biondić i oni se sjajno nadopunjuju. Tu je i Frano Mašković, a jednu od većih uloga igra Ozren Grabarić, on je antagonist u cijeloj priči. Mi ga zovemo master of ceremony jer na neki način vodi cijelu predstavu.
Intervju s Igorom Vukom Torbicom realiziran je u suradnji s emisijom Generalna proba na Radio Studentu. Predstava „Hinkemann“ premijerno će zaigrati 7. studenog, a prve reprize su 8., 10. i 11. studenog. Osim spomenutih, u predstavi glume Doris Šarić Kukuljica, Dado Ćosić, Petar Leventić, Jasmin Telalović, Vedran Živolić, Marica Vidušić, Milica Manojlović, Nađa Perišić Radović i Milivoj Beader. Kostimografkinja je Doris Kristić, oblikovateljica scenskog pokreta Blaženka Kovač Carić, a oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek.