In memoriam: Zbogom Toni Morrison, i hvala vam na snazi i utjehi

“We die. That may be the meaning of life. But we do language. That may be the measure of our lives.”

Toni Morrison

Često te vijesti o smrti rastuže, ali ponekad tuga izostane – tako je bilo i s viješću o smrti velike književnice Toni Morrison. Naime, kad znaš da je netko živio onako kako je htio, da mu je srce bilo neraskidivim lancima vezano za obitelj punu ljubavi, kad su mu dani bili posvećeni pisanoj riječi u službi slobode i pravde, a da je iza sebe ostavio knjige koje će generacije učiti o životu, onda nema mjesta za žalost – možeš biti sretan kad takav čovjek dočeka smiraj svog života.

Slomljeno, pa ponovno sastavljeno

Nisam književni kritičar niti sam vrsni poznavatelj njenog lika i djela, ali jednom kad pročitaš nešto što je napisala, Toni Morrison se više ne zaboravlja. Žena je to koja je bila pisac, urednik i profesor na Princetonu, a čiji popis osvojenih nagrada je veći čak i od njenog književnog opusa. Nažalost, njena djela kod nas nisu prevođena koliko to zaslužuju, ali sjećam se da smo prije par godina u knjižnom klubu čitali njenu “Neku vrstu milosti”. Bio je rujan, đaci su krenuli u školu, grožđe se obralo, nestala je ljetna bezbrižnost. Mene su obveze zaposlene majke počele lomiti i često sam se znala uhvatiti kako plačem na najčudnijim mjestima, ili u najčudnijim situacijama, npr. dok prelistavam Ikein katalog („Zašto moj stan nije tako savršeno uredan i zašto mi nasmijani ne uživamo na toj žutoj sofi?, i, btw, „Zašto je ta sofa toliko skupa?“). Iako u takvim trenucima nikome normalnom nije do čitanja, često se pokaže da mi je knjiga prikladni lijek za razne duševne nemire, a tako je bilo i tog rujna s Toninom “Nekom vrstom milosti” – knjigom koja te slomi, pa ponovno sastavi, komadić po komadić.

Žena koja je afroameričku književnost gurnula u mainstream

Znala sam za Toni Morrison, hello, pa tko nije – Oprah me odgojila. Znala sam da je dobila i Nobela i Pulitzera, da je prva Afroamerikanka među višim urednicima u bitnom Random Houseu, ali nisam znala da je prvi roman “The bluest eye” objavila tek s trideset i devet godina, pišući ga disciplinirano svakog jutra u 4 sata, dok su djeca, koju je odgajala kao samohrana majka, spavala.

Ne znam kako, ali ta je žena za života uspjela afroameričku književnost gurnuti u mainstream, otkriti neke od najpoznatijih afričkih književnika, urediti hrpu bitnih knjiga, napisati jedanaest romana, priča za djecu, fikcije i nefikcije, drame, pa čak i libreto za operu – ne čineći ništa od navedenog površno, nego koncizno, imajući uvijek na umu kvalitetu, a ne kvantitetu, i koristeći se nezamislivim rasponom ljudskih emocija u borbi protiv nasilja, ropstva, predrasuda i mržnje. Iako je “Voljena”, priča o majci koja ubija dijete da bi ga poštedjela ropstva, njeno remek djelo, ni “Neka vrsta milosti” neće čitatelja ostaviti ravnodušnim. Knjiga je to koja se ne čita se na plaži, nego pažljivo, studiozno, jer u stotinu i pedeset stranica teksta Toni Morrison stvorila je slojevite likove i potresnu povijest ne jednog naroda, nego jedne velike zemlje koja je mati mnogim nacijama – Amerike.

Trenutak u kojemu je segregacija postala utemeljena na rasi

Radnja romana odvija se u počecima Amerike koju tek počinju naseljavati Nizozemci, Francuzi, ali i Portugalci te stanovništvo afričkih zemalja, a na kojoj stoljećima puno prije Kolumba mirno žive američki starosjedioci – znani kao Indijanci. Razlog takvog posezanja za prošlošću je Tonino nastojanje da se otkrije točan trenutak u kojem se ropstvo počelo povezivati s rasom. Naime, ropstvo kao način obavljanja rada bez naknade postojalo je i u drevnoj Grčkoj i drugim zemljama, ali danas ga mi vežemo isključivo uz crnopute robove dovezene iz Afrike, nije li tako? Njeno nastojanje dodatno je potpirilo istraživanje koje je provodila godinama prije pisanja romana, a koje je započelo proučavanjem pobune znane ‘Bacon’s rebellion’ koja se zbila 1676. godine u Jamestownu u koloniji Virginia.

Pubunu protiv guvernera Williama Berkelyja vodio je Nathaniel Bacon kojem su se pridružili svi siromašni slojevi društva – zemljoradnici i afrički robovi kojima je smetala vladavina guvernera koja ih nije štitila od napada Indijanaca, s kojima su redovito trgovali, a nametala je velike poreze i onemogućavala im pravo glasa. Baconovi pobunjenici otjerali su guvernera, zapalili Jamestown, a gospodarstvo se počelo sve više oslanjati na afričku populaciju kao pouzdanije radnike, uslijed čega je, iz straha od ponovne pobune, po principu ‘podijeli pa zavladaj’, 1705. godine donesen zakon koji je segregaciju učinio obveznom i dopuštao bilo kojem bijelcu da ubije bilo kojeg crnca, čak i bez ikakvog razloga.

S vremenom počneš cijeniti svaki zarez

Čitav vremenski kontekst zajedno s Toninim likovima – portugalskom ropkinjom Florence, Indijankom Linom, Engleskinjom Rebekkom prodanom mužu Nizozemcu u Ameriku, kao i služavkom Tugom – oduševljava svakoga tko posegne za ovom knjigom. Pripovjedačica Florens priča svoju priču naopako, zbog čega se ispočetka čitatelju čini da njene riječi nemaju smisla. Međutim, na svakoj novoj stranici otkrivamo načine na koje je njen život krhkim nitima vezan za život žena s kojima dijeli životni prostor.

Knjiga me na prvi mah nije oduševila, dapače, bila je naporna i nejasna (i tek sam čitajući je počela cijeniti zarez kao bitan interpunkcijski znak), jer “Neka vrsta milosti” se ne čita jedanput – tek kad se iznova okuša u čitanju, čitatelj može uvidjeti vještinu koju krije ova Afroamerikanka koja pripovijeda bez predbacivanja, bez moraliziranja i bez gorčine. Knjiga nudi mnoge slojeve, a zanimljiva može biti povjesničarima, ženama svih rasa, baš svakome tko je voljan promišljati o sebi, budući da, između ostalog, postavlja i kompleksno pitanje – što moram znati da bih uvidio tko sam?

Tko sam ja, tko si ti, tko je Toni?

Čovjek ima potrebu pripadati nekome – osobi, narodu, vjeri, a često se ni ne zapitamo na koji način nas pripadanje identificira. “Netko se identificira najprije kao Hrvat ili katolik, a netko kao supruga ili kći”, rekla je jedna od nas na sastanku knjižnog kluba tog davnog rujna. Kroz glavu mi je instinktivno prošlo – ja sam majka, živčana majka. Koliko god me moja dijeca izbacivala iz takta, koliko god bila iscrpljena i zabrinuta, bez obzira što ne spavam, bez obzira što sam uvjerena da sam u majčinstvu izrazito loša – to što sam mama moja je najvažnija funkcija na ovom svijetu. Volim svog muža, i volim svoj posao, ali samo s mojom djecom je moje biće neraskidivo vezano.

Baš kao i jednom od likova iz romana, uz njih, moje ime je Potpuna. I samo to moram znati. Zemljopisne karte, novčanice, vremenska prognoza, osobna iskaznica – ništa mi od toga nije potrebno da znam da je sve što radim, što želim, što sanjam, što nastojim biti i postati zbog njih – samo mi je često potrebna dobra knjiga te inspirativna, svestrana, kreativna i hrabra žena poput Toni Morrison da me na to podsjete.