Iz smijeha u očaj (“Kucni u drvo”, H. G. Sigurðsson)
Nakon prilično dobrih kritika na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji i Torinu, islandski art film Kucni u drvo, redatelja Hafsteinna Gunnara Sigurðssona, stigao je i u hrvatska kina. Film prati dugogodišnji sukob između dva para koja žive u identičnim, dvojnim kućama u predgrađu Reykjavika. Stablo na prednjem travnjaku Ingine (Edda Björgvinsdóttir) i Baldvinove (Sigurður Sigurjónsson) kuće baca prilično veliku sjenu na vrtnu terasu susjeda, Eybjorga (Selma Bjornsdottir) i Konrada (Þorsteinn Bachmann). Unatoč ponovljenim zahtjevima za sječom stabla, umirovljeni bračni par Baldvin i Inga odbijaju zahtjev, te se time netrpeljivost među susjedima znatno poveća. Njihove međusobne apsurdne smicalice i štete koje jedni drugima pripremaju do kraja filma eskaliraju, dovodeći do neočekivanog vrhunca koji publiku doslovce rastrgne između (pod)smijeha i suza.
Probušene gume, vrtni patuljci s jasnom porukom, preparirani kućni ljubimci, Ingini opsceni komentari o mladoj i atletski građenoj Eybjorg – elementi su koji vas u većem dijelu filma mogu nasmijati. Sve dok pred kraj kada radnja poprimi ipak malo crnije tonove. Vrlo ležerno saznajemo da iza Ingeove gorčine leži nedavna tragedija: njihov najstariji sin je nestao i vjeruje se (iz razloga koji nikada nije pojašnjen) da se ubio.
No ne bori se samo umirovljeni par s nesrećom, već i njihov preživjeli sin, Atli (Steinthor Hroar Steinthorsson). Njegov je problem, pak, što ga je žena zatekla u gledanju porno-videa snimljenog s bivšom curom. Atli odmah ne potiče gledateljevo suosjećanje. Čini se kao dobar, rastresen i pomalo zbunjen, otupjeli lik koji bi se mogao potencijalno pretvoriti u nasilnika. Njegova supruga, Agnes (Lara Johanna Jonsdottir), izbacila ga je iz kuće, a onda počinje drama oko rastave i skrbništva nad njihovom kćeri.
Kritika mentaliteta i karaktera
Sigurdsson je zaokružio emocionalnu dubinu u filmu Kucni u drvo, gdje svaki lik rezonira kao problematičan pojedinac čija ludost eskalira prvo u dramatičnu komediju, a zatim u tragediju. To najbolje možemo sagledati kroz pristup Edde Björgvinsdóttir u ulozi Inge – njezine duboko hladne izvedbe na liniji između katatonije i psihotičnosti, s naizmjenično, ponekad istovremeno, smiješnim i užasavajućim rezultatima. I svi ostali glumci pridonose pravoj količini konfuzije vlastitog emocionalnog nereda. Kinematografkinja Monika Lenczewska baca melankoličnu svjetlost na ljudsku ludost koja se na kraju priče pretvori u tamnu mrlju.
Iako Kucni u drvo nije u potpunosti nepredvidljiv u svom općem kontekstu, postoji više od nekoliko trenutaka iznenađenja. Ono što ga čini boljom od prosječne satire, na nezamislivim neprijateljstvima kojima su ljudska bića sklona, njegova je stalna inteligencija, u kombinaciji s humorom ponekad tako sitnim da se jedva detektira. Izvrsni glumci, pogotovo ravnodušna odluka Inge, pridonijeli su održavanju lukavog tona.
Ukratko, film je dokaz da se na temelju pomalo banalne teme o disfunkcionalnoj obitelji, može izroditi iznimna složenost, nježnost i ironična okrutnost korištenjem najjednostavnijim elementima. Oskudan, ali kvalitetan set glumaca, uredni i zauvijek oblačni krajolici ili zijevajuće tišine radnje ostavljaju dosta prostora za nesputan smijeh.
Više od pukog obiteljskog sitcoma
Malo je od poznatog Reykjavikovog krajolika u ovoj koprodukciji Islanda, Danske i Poljske, a priča se iskreno može postaviti bilo gdje u svijetu. Kucni u drvo gotovo je savršena kalibracija između obiteljske drame i crne komedije, gdje se mračni motivi tijekom filma fluidno nižu u duhu ironije.
Također, film ne pokušava samo nasmijati kroz ludosti svojih protagonista, već je riječ o kritici društva, prikazujući islandsko, ali i mnogo šire društvo kao ne baš laskavu skupinu. Film izaziva osmijeh koji uskoro blijedi, zamijenjen s nelagodom i očajem. Baš kao kad se kod ljudi ljubaznost i racionalizam izgube, otkriva se skrivena tragedija koja rasplini taj zavodljiv osmijeh.
