Izvještaj – A Place To Bury Strangers i Grooms: Probijte mi uši, zagrlite me bukom

Sinoć se u Močvari održao jedan od ponajboljih koncerata početka ove koncertne sezone. Nastupili su uvjerljivo jedni od najjačih predstavnika alternativne glazbene scene, A Place To Bury Strangers, te kao predgrupa, noise pop sastav Grooms. A Place To Bury Strangers već su jednom posjetili naše prostore, dok je Groomsima ovo bio prvi put što je sam ovaj događaj učinilo još atraktivnijim, budući da se radi o aktualnom bendu kojeg već neko vrijeme “guraju” portali poput Noiseya i Pitchforka.

Nastup Groomsa počeo je s nekih pola sata kašnjenja što je, valjda jedini put ikada, odlično poslužilo budući da se dobar dio publike već slio u Močvaru u iščekivanju koncerta te ih je to indirektno prisililo da prisustvuju koncertu predgrupe. Koncertu predgrupe koja to zapravo uopće nije, jer se radi o bendu toliko kvalitetnom da ne zaslužuju da ih se tako naziva budući da to generalno vuče nešto negativnije konotacije. No, kako god bilo, Grooms su se popeli na pozornicu i prvim, nadasve glasnim taktovima privukli ljude da poslušaju kako troje ljudi proizvodi toliku razinu buke pritom ostajući u sferi nekakvog indie / noise shoegazea s naglašenim pop senzibilitetom, barem na prvih nekoliko pjesama. Tko god da je ušao u dvoranu pri početku svirke, iz nje nije izašao do završetka koncerta. Zanimljiv je način na koji su njih trojica uspjeli postaviti toliko slojeva zvuka koristeći četiri sasvim bazična instrumenta: bas (nazovimo ga tako za početak), gitaru, bubanj te vokale.

Povremeno su se nešto sitno igrali i s klavijaturama, no generalno gledano taj je instrument u gledanom kontekstu posve irelevantan za njihov zvuk, premda se može reći da je poslužio kao inspiracija za dobar dio dionica proizvedenih na konvencionalnim instrumentima. Naravno, osim ranije spomenutog basa koji to zapravo nije bio, već je njegovu ulogu preuzela hibridna bariton gitara koja je svoje uskrsnuće, nakon pauze od nekih četrdesetak godina izvan proizvodnje, doživjela tek prije dvije godine. Činjenica da je basist imao mogućnosti gotovo istovremeno svirati bas dionice i u određenim momentima popunjavati gitarske omogućila je Groomsima da zvuče nevjerojatno dobro i zanimljivo. Također im je išlo na ruku to što su bili vrlo glasni te na taj način onemogućili publiku u bilokakvoj međusobnoj komunikaciji te ih prisilili na promatranje onoga što se događa na pozornici.

Nakon kraće pauze, na pozornicu su stupili A Place To Bury Strangers i jednostavno razorili punu Močvaru. Ne postoji druga riječ za ono što se sinoć odvijalo u toj mračnoj dvorani. Dva crvena svjetla s ogromnih pojačala podsjećala su na dva crvena oka terimnatora spremnih na potpuno destrukciju, a zvukovi proizašli iz istih imali su identičan učinak. Ogromna količina dima, svjetla projektora te povremene siluete članova benda zauzimale su binu, dok se ostatak prostorije tresao u ritmu soničnih valova. Postoji nešto impresivno u načinu izvedbe toliko razorno moćne glazbe, i to u gotovo potpunom mraku s relativno jednostavnim sustavom rasvjete. Već spomenuti dim također je pridonio tome da se ljude u publici odvoji jedne u drugih ali također da ih se uroni u gotovo kolektivnu svijest nastalu u dvorani, svijest čiji je jedini smisao slušanje glazbe izvedene u tom trenutku. Koliko je realno očekivati da je to zaista tako konceptualno zamišljeno ili je jednostavno trebalo izgledati “cool”, ne znam i ne želim pogađati, ono što znam jest kako je utjecalo na mene i sve ljude oko mene.

Zvukovi s  bine bili su u najmanju ruku glasni, na granici čujnosti, povremeno je prelazeći i postajući mutirani mix distorzije i buke, a sve je bilo savršeno. Visoki tonovi na gitari rezali su kroz debele slojeve gore navedene distorzije dodajući još jednu dimenziju cijelom zvuku, a sanjivi vokali učinili sve skupa još zamršenijim i impresivnijim za slušanje. Proveden zatvorenih ili otvorenih očiju, koncert je samo odmicao bez ikakvog očekivanja koliko će još trajati ili kada će završiti. Pričati o pojedinim izvedenim pjesmama sasvim je irelevantno jer je sve zvučalo istovremeno pažljivo oblikovano ali i kaotično, dok je potonje bez imalo sumnje prevladalo pri kraju koncerta kada su se članovi benda počeli spuštati u publiku i izvoditi dvije pjesme karaktera sličnog onome što izvode Death From Above 1979 i MSTKRFT ili pak neki bendovi Digital Hardcore Labela. Posljednje izvedena i u potpunosti improvizirana, na setlisti nazvana Dance Punk, bila je upravo to. Bend je okružen publikom koja je žedno upijala svaki ton izvodio agresivnu i plesnu muziku nekih desetak minuta i onda – tišina. Gotovo je. Vratite se u pravi svijet, ili barem onaj vani, obavijen gustom maglom.

A Place To Bury Strangers sinoć su izveli spektakularan nastup. Predstavili su novi album, istovremeno hipnotizirali i rasplesali publiku te objasnili svim prisutnim ljudima pravo značenje glasnoće na koncertima. Jednostavno nije moglo biti bolje nego što jest.