Izvještaj- ABOP: Za deset godina lagat ćete da ste bili na ovom koncertu
Cijeli grad brujao je da će nas ove subote, 16. travnja u Tvornici kulture čekati spektakl. Ja im nisam vjerovao. Ta glazba nije za mene. Iako mogu razumijeti što ljudi vide u toj glazbi i zašto je vole, mene su uvijek više privlačile melodije koje su dolazile od žičanih instrumenata, ne od mašina. No koliko god sam ja skeptičan bio ili mogao biti, toliko me ABOP uvjerio u suprotno napravivši, ne bojim se reći, pa i najveći spektakl koji sam ikada imao prilike gledati, kao prvo u Tvornici, a onda možda i uopće. Ovoliko ću reći za početak.
Veličina ovog koncerta počela se naslućivati i prije izlaska zvijezda večeri na pozornicu. Nagovještavala je ovo kolosalna scenografija koja je plijenila pozornost čim biste stupili u veliki pogon i, kako je vrijeme odmicalo, sve nas je više i više zanimalo što će to biti; kako će se toliko moćna scenografija uklopiti u nastup. Prije negoli smo dobili odgovore na ova pitanja, poslušali smo predgrupu utjelovljenu u liku Nikole Kose, poznatog pod scenskim imenom Ikonal. Nikola je bio bolji od onoga kakvu je publiku dobio za suradnju. Sve je u početku izgledalo otužno. U publici je bilo možda deset ljudi i nisu bili nimalo zainteresirani za ono što se događa na pozornici. S vremenom su se dvije djevojke sramežljivo priključile atmosferi koju je Ikonal nastojao izgraditi, dok je pred kraj nastupa sve izgledalo znatno bolje. Ljudi su već stigli i počeli se lagano opuštati, a onda i zabavljati onako kako vjerujem da ih je Nikola i pokušao zabaviti. Stoga nastup nije bio nipošto loš, već se u opuštenoj atmosferi, između dva dima cigarete, moglo čuti jako dobrih ritmova te vjerujem da su na kraju svi i prepoznali koliko su dobri.
Zatim je, nakon sat vremena Ikonala, došao red na ABOP. Svi su očekivali nešto ogromno, ali nitko nije znao na koji će način ljubiteljima elektronske glazbe ABOP uspjeti utažiti glad te večeri. I ubrzo su saznali. Ona scenografija pretvorila se u najveće kinematografsko platno na kojem su se tijekom cijelog koncerta mijenjali odlični vizuali koje je jednostavno nemoguće opisati riječima, već samo slikama. Tvornica kulture, u koju sam odlazio slušati pretežito rock koncerte, pretvorila se u nešto sasvim drugo, meni nepojmljivo. Prostor je bio ispunjen ljudima koji su svi zaneseno plesali kao da su u nekom svom filmu, a čim bi jedna pjesma završila, gromoglasan pljesak instantno bi se proširio cijelom dvoranom.
Ispočetka nisam pronalazio preveliku poantu u ta dva bubnja na pozornici. Zapravo, čak je i jedan za ovakvu glazbu previše jer osnovni ritam drže strojevi. No, kada se uđe u ABOP-ovu filozofiju jasno je čemu služe ova dva bubnjara i to u samom centru pozornice ispred ostatka benda. Za šou. Za ništa drugo. Kako bi potaknuli ljude na gibanje, na ples i kako bi i sami svojim držanjem ritmova signalizirali kada je vrijeme za koju razinu ekstaze, da se tako izrazim. Bubanj u ABOP-ovoj glazbi stoga nema svrhu, ali je istovremeno ima najviše i to tako da ne održava svoju ‘prirodnu’ svrhu. Što je genijalno skoro kao i prethodna rečenica. No ABOP je live bend i više su puta jasno rekli da su zamislili ABOP kao live performance više nego kao bend. O svemu se ovome razmišljalo, tako da jučerašnji nastup nije mogao biti ništa manje od briljantnog. I kada se sve zbroji i ništa ne oduzme jer doslovno zamjerki ovakvom performansu nema, nađe se i razlog zašto sam za naslov odlučio citirati Pericu Štefana koji je citirao jednog svog kolegu saževši cjelokupni doživljaj u tek nekoliko pametnih riječi.
