Izvještaj – Jonathan (Tvornica kulture): “Najbolja maturalna do sad”
Već je odavno kristalno jasno kako se Hrvatska može podičiti mnogim kvalitetnim bendovima, kantautorima i glazbenicima koji svojim radom i revnošću razvijaju domaću glazbenu scenu. Zahvaljujući tome Lijepa Naša nimalo ne zaostaje za inozemnim državama ni po broju izvrsnih glazbenika ni po broju odličnih koncerata, ali i festivala kojih iz godine u godinu ima sve više. Jedan od takvih bendova jest riječki Jonathan koji je jučer, 12. svibnja održao koncert u velikom pogonu Tvornice kulture povodom promocije novog albuma “To Hold“, nastavka prošlogodišnjeg “To Love”.
Jonathan kao glazbeni blagoslov publici
Jonathan je bend koji po godinama postojanja odgovara prvoškolcu. Oformljeni 2011., do danas su u tih sedam godina napravili uistinu mnogo. Etablirali su se u prepoznatljivo glazbeno ime od kojeg se s pravom očekuje mnogo, objavili tri izvrsna albuma, održali mnogo nastupa i s publikom stvorili neraskidivu međusobnu ljubav. A toj se ljubavi moglo svjedočiti na jučerašnjem koncertu.
Prije nego što je koncert uopće započeo, pozornica je publiku čak i bez izvođača vizualno uvlačila u jonathanovsko raspoloženje. Romantičarski ukrašena elegantnim vazama s cvijećem te omeđena uokvirenim naslovnicama prijašnjih albuma, dok je naslovnica najnovijeg “To Hold” kao središnji dio scenografije stajala na stražnjem dijelu pozornice. Jonathan je scenografijom pozornicu učinio nekom vrstom dnevnog boravka u koji smo mi kao publika bili dobrodošli. Ipak, kako to s ponekim dnevnim boravkom biva, on često ne odražava u potpunosti osobnost onoga tko ga je uredio pa je tako bilo i u ovome slučaju. Romantičarski štih pozornice zadobio je novi smisao dolaskom benda koji je koncert započeo razbuđivanjem publike pjesmom Wake Up Call, a nastavio u žešćem tonu pjesmama Who Lies To Whom i Maggie.
Voljeti Jonathan je lako
Bio je to zapravo tek lagani početak jednog izvrsnog koncerta nabijenog žestokom energijom i popraćenog oduševljenim sing-alonzima publike. Bend je naizmjence izvodio starije pjesme i pjesme s albuma koji promovira te time pokazao koliko su zapravo svi albumi, iako međusobno podosta različiti, veoma povezani. Jedini ponešto slabiji trenutak koncerta, po mom skromnom sudu, bila je izvedba pjesme I Don’t Mind na kojoj je gostovala Lovely Quinces s kojom je pjesma i studijski snimljena. Ne znam je li bilo do toga da je njen mikrofon bio mnogo glasniji od Zoranovog, ili do neke čudne atmosfere do koje je tijekom izvedbe pjesme došlo, no koncert kao da je doživio lagano spoticanje, što se moglo primijetiti i po reakcijama publike. Velika šteta, ponajviše zato što Lovely Quinces svojim genijalnim vokalom može svakoj pjesmi dati posebnu dimenziju, a osim toga, njen i Zoranov vokal odlično se slažu.
Osim Lovely Quinces, na koncertu je na par pjesama gostovao i saksofonist Ivan Kovačić. Najzaokruženija izvedba koncerta, smatram (a vjerujem da bi se sa mnom složio i veći dio publike), bila je izvedba pjesme Monkeys. Harmonika koja i inače toj pjesmi daje na prepoznatljivosti uživo je još više istaknula pjesmu kao vrhunac koncerta.
Zoran, kojem zbog zavidne kondicije pokazane u vidu skakanja pozornicom skidam kapu do poda, u par je navrata u žaru divljanja srušio mikrofon, no profesionalno nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo. Mokar do gole kože, pomalo bolesnog grla zbog čega nije mogao s uobičajenom lakoćom izvoditi više tonove, ni u jednom trenutku nije posustao. Energija je frcala na sve strane i prenosila se na publiku koja je u trenutku izvedbe Try To Get Even započela razbacivanje koje se u svakom trenutku moglo pretvoriti u pogo.
Držati Jonathan na glazbenom pijedestalu dođe na prirodno
Takva glazbena ekstaza bila je konstantna tijekom skoro čitavog koncerta koji je trajao oko sat i pol. Zoranova izjava kako je Jonathan bio od samog početka najbolje prihvaćen upravo u Zagrebu jučer je čvrsto argumentirana jer je ovaj koncert bio nepobitan pokazatelj koliko je jaka spona koja veže zagrebačku publiku i ovaj riječki bend. Dva puta su se vraćali na bis – jednom kako bi odsvirali Never Meant To Be There i Something to Cry About s novog albuma, a drugi put kako bi odsvirali predivnu Heaven koju je publika jedva dočekala. Sva čar pjesme zastrujila je Tvornicom i publici za kraj dala delirij jonathanovskog raja koji je najzad bio finiširan rokericom s prijašnjeg albuma.
Osim što je koncert bio energičan i nabijen žestinom, također je na trenutke bio podosta emotivan. Vjerujem da nisam bila jedina koja se u publici tu i tamo naježila (svakako ne od hladnoće jer je pregrađeni veliki pogon Tvornice bio gužvovito pun i zagrijan), a očito je osjećaj užitka u koncertu bio obostran jer je Zoran u jednom trenutku priznao kako su mu potekle suze. Uz česte zahvale publici, izjavio je i kako je to najbolja maturalna do sad. Složila bih se s njime uz nadu da će još mnoge publike – što domaće, što strane – s Jonathanom proživjeti svoju najbolju maturalnu koje će se rado prisjećati.