Izvještaj – ONO + Lizards Exist (MIMO): Neumoljiva psihodelija
Doorsi, Pink Floyd, Cream i zadnji radovi Beatlesa vjerojatno su najveći krivci zašto svi mi kao vrsta toliko volimo psihodeliju. Možda je pogrešno ući u prevelike generalizacije i reći da svi volimo psihodeliju, no sudeći po popunjenoj dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti u nedjelju navečer, obožavatelja ove vrste glazbe definitivno ima i to, rekao bih, ne malo. Za mene su i Doors i Pink Floyd i Cream zajedno s Beatlesima uvijek predstavljali neki početak; glazbu na kojoj sam odrastao, koju su mi još puštali roditelji i s kojom i pomoću koje sam naposljetku skrojio i kojoj danas mogu najviše zahvaliti na svojim glazbenim preferencijama. Upravo zbog toga ta psihodelija je uvijek bila nešto prisutno u početcima mojeg proučavanja glazbe tako da sam je prirodno, nesvjesno i spontano zavolio. To je bilo nešto od čega zapravo nisam mogao pobjeći te sam, čim sam čuo da se MIMO ovoga puta predstavlja u psihodeličnom ruhu, odlučio provjeriti kakva se psihodelija svira po domaćim garažama.
Šestu epizodu treće sezone MIMO-a otvorio je trojac iz benda ONO. Dva su čovjeka sjedila za tipkama, a iza njih smjestio se čovjek s akustičnom gitarom koji je tu i tamo nešto i progovorio. Moram reći da se tijekom koncerta nije ništa konkretno odsviralo, već je sve proteklo u mnoštvu zvukova koji su se mistično preklapali, spajali, a onda opet razdvajali i tako sve ispočetka. Zbog ove nekonkretnosti imao sam dojam da mi je dosadno. Kažem da sam imao dojam da mi je dosadno jer je nastup protekao užasno brzo. Nakon prvih deset minuta svi su bili hipnotizirani, a kako se bližio kraj, koncentracija publike je, očekivano, počela padati. Ipak, na samom kraju postalo je jako dosadno, a kada sam izvadio mobitel da se uvjerim da je prošlo tek petnaest minuta, ovaj me uvjerio da je već prošlo i više od četrdeset. Stoga zaključujem da je trajalo više ne bi bilo dobro jer pred kraj je sve to skupa postalo previše tako da je ova mjera koju smo dobili i više nego dobra. Glazba koju svira ONO bolje bi funkcionirala u kraćim formatima te vjerujem da bi im nastup od pola sata bio odlično rješenje. No budući da su ovaj put dobili nešto dulju minutažu, postali su mrvicu naporni, no ni približno dovoljno da se uništi cjelokupni dojam i atmosfera koju su izgradili odličnim nastupom.
Lizards Exist bili su znatno konkretniji, iako njihov nastup nije bio zbir pjesama već jedna velika pjesma koja je trajala skoro i pedeset minuta. Ljudi naprosto nisu dopuštali publici da im zaplješće, a zapljeskati su zbilja čemu i imali. Sve je počelo fenomenalnim riffom na bas gitari, a ubrzo su se uključili i bubanj i klavijature kojih je bilo više od svih članova benda zajedno i naposljetku i gitara. I kako su počeli tako su i završili. Sve se činilo kao da je trajalo sekundu. Koncert je bio upravo onakav kakav sam i očekivao, prvo od studijskih snimaka, a onda je bio onakav kakav i zamišljam da pravi koncert benda koji svira psihodeliju i treba biti. Publika je cijelo vrijeme plovila s bendom kroz bogatstvo zvukova i svi zajedno kao da smo prosanjali cijelih pedeset minuta, a na trenutke bismo se naglo probudili manjim virtuoznostima na pojedinim instrumentima. Svaki od četvorice guštera pokazao je zavidnu vještinu poznavanja instrumenta kojeg je svirao, a basist čak i dva budući da je par puta došao do klavijaturista da mu pomogne svirati tih previše klavijatura. Najviše mi se i jesu dopali ti nagli prijelazi koji su se kao munje pojavljivali iz magle tonova, a definitivno najveću pažnju privukao mi je dio pred kraj nastupa s fenomenalnim gitarskim dijelom. Nakon ovakvog koncerta ne ostaje reći puno osim još jednom – bravo ONO, bravo Lizards Exist i s uskličnikom na kraju reći: Bravo MIMO, you’ve done it again!
