Izvještaj – Mono, KSET: Glasna publika prigušila doživljaj instrumentalnog koncerta
Nisam došao previše rano na koncert, relativno nezanimljiva predgrupa determinirala je moje vrijeme dolaska, no čekanje ekipe ispred KSET-a razlog je tome što sam svjedočio broju ljudi koji je uspio ući.
Također sam uspio uhvatiti razgovor dvije djevojke gdje jedna tumači drugoj kako je na koncert došlo previše ljudi koji ne vole ambijentalnu glazbu, pa čak i nekoliko metalaca. Mujcek vjerojatno ne zna da se post-rock uspio uvući i na metal scenu i da pedeset posto post-rock publike paralelno voli i metal. Uglavnom, kada sam ušao, više se nije moglo dalje od šanka. Pokušavao sam se pristojno progurati, koliko guranje može biti pristojno, ali nisam došao daleko. Odlučio sam stati, ali bend se nije čuo od tolikog žamora za šankom. Izgleda da su se Dalibor i Mirko sreli u menzi taj dan, pa odlučili proslaviti kraj rokova na instrumentalnom koncertu u KSETu.
U KSET-u sam sreo jednu od vrlo osebujnih osoba zagrebačke alternativne scene, Brata, kako namrgođene face i prekriženih ruku stoji u kutu i gunđa nešto sebi u bradu.
Brat: “…prokleti Hrvati, sljedeći put ću otić’ u Sloveniju na instrumentalni koncert!“
Eto, naljutili ste Brata, a bio mu je rođendan taj dan, jeste li sretni sad?
Koncert je sam po sebi bio dosadnjikav, ne znam dal zbog gužve, zbog konstantnog strujanja ljudi, dal zbog strukture pjesama koje ne plijene gledateljevu pažnju ili zbog toga jer je bend sjedio ili klečao (nisam siguran, vidio sam im samo tjeme). Tako da, niti sam vidio bend, niti sam čuo previše. No nije sve tako crno. Na pola koncerta sam se uspio progurati naprijed gdje je zvuk bio čišći i pred kraj podužih pjesama moglo se čuti nešto odlično, a to je uzrokovalo spontanim ježenjem. Slike cherry blossom vrtova i spokojnih snježnih brežuljaka u pozadini su se jednostavno stvarale pred očima. Neizdrživi šum gitara ono je što vas dovodi do ludila i spokoja istodobno. Gotovo je orgazmično i teško se othrvati iz tog zagrljaja visokih frekvencija. Volim takvu glazbu, koja vam kad je slušate uživo, gotovo fizički škodi. Zvuk je pred kraj koncerta čak bio dobar, kad su ljudi prošli sve teme za razgovor, kad više nitko nije trebao pišat ili pušit van, odnosno kad se dobar dio publike pokupio, bilo je zadovoljavajuće glasno.
Bisa nije bilo, odnosno nije bilo potrebe za njim, bend je bez neke stanke odradio svojih dva sata, zatim se lagano pokupio, svi su shvatili da je to kraj.
Koncert kao glazbena izvedba benda na kraju i nije bio loš, ali koncert kao event u KSET-u je bio blagi promašaj. Koncerte za koje postoji ovakav odaziv publike trebalo bi seliti u nešto veće prostore, pogotovo ako su instrumentalni. Naprimjer, broj ljudi na Karmi To Burn nije bio takav problem, već je doprinio sveukupnom dojmu koncerta, zato jer je to takav bend gdje se ljudi miču, gdje se skače.
Za kraj ću jedino reći kako smo imali priliku doživjeti esenciju Japana. Ima nešto u Japanskim bendovima, nema ih toliko puno, ali oni za koje se zna rade vraški dobar posao. Uvjerili smo se u to u utorak navečer. Iako, koncert je mogao biti i daleko bolji. Slušajte post rock, al dajte ljudima disati na instrumentalnim koncertima.
