Izvještaj – Pile + Rusti: U buci je ljepše nego među ljudima
Noise pop i (post) hardcore imaju kvalitetan romantični odnos. Ne znam na čiju bi stranu stali da nas ikad prisile da biramo. Na našu sreću, dok je u Močvari indie emo gigova, ne moramo razmišljati o tome. Uvijek nešto, a nekada sve. Pile i Rusti, hvala što se volite.
Rusti ili zbog čega ne treba kasniti na predgrupe
Ne znam zašto naši novinari često zakasne na predgrupu, ali znam što je mene zadržalo doma. Spominje se javni prijevoz, neki dnevni poslovi, besramni glazbenici koji nisu Axl Rose i koji počinju na vrijeme, ali u mom slučaju sve je to bilo planirano. Rusti sam zadnji put gledala u Tvornici kada su nastupili kao predgrupa Škrticama. Kolega Đudajek ne spominje Rusti nigdje u tom izvještaju. (Možda je zakasnio.) U svakom slučaju, bili smo na tom koncertu i Rusti nije zvučao dobro. Naravno, mali pogon ima očajan ton i sve, ali s obzirom na to da u principu volim vrstu glazbe kakvu oni misle da sviraju, činilo mi se mučnim doći ih slušati prije hvaljenog Pilea.
Na moju sreću, nisam propustila cijeli nastup. Još dok sam se približavala Močvari mogla sam čuti da je to neki drugi, bolji bend, a ne Rusti kakav sam čula u Tvornici. Bilo mi je drago što nisam zakasnila. Dečki su u Tvornici nastupali za ljude koji su došli gledati nekakvu nadri-supergrupu, a u Močvari za 20 noise-entuzijasta, a vjerujem i prijatelja. Njihova energija bila je divna i dostojna svakog prostora i publike.
Pile ili zašto će svijet na kraju pripasti asocijalnima
Nakon energičnog Rustija, na pozornicu je došao umorni Pile. No njihov umor nije umor koji je ružni brat bezvoljnosti, već plemeniti umor, sestra napora. U najavama je istaknuto kako dečki voze iz Poljske do nas na dan koncerta, ali oni to nisu spominjali do samog kraja. Dapače, krenuli su vrlo samouvjereno. Moj je prvi dojam bio da se radi o četiri asocijalna osobenjaka koji uživaju u svojoj međuigri i nisu previše zainteresirani za ljude oko sebe. Opet, osobenjak je u ovom kontekstu vrlo plemenita titula. Iako se osobenjake može opisati kao ljude neobična ponašanja, češće se ističe njihovo neuklapanje u našu ideju osobe kao društvenog bića.
Čini mi se da su ovi osobenjaci imali sreće što su se međusobno pronašli. Čak je i glazba koju rade teško uklopljiva. Iako mi nije poznat čitav opus od šest albuma, dobila sam dojam da je Pile bend koji zvuči kao puno bendova u jednom. Neki bendovi zvuk mijenjaju od albuma do albuma, luđacima i sretnicima to uspije na istom, a gotovo nikome tijekom jedne pjesme. Pile vrluda između tih opcija. Zbog toga što to mogu, svijet će jednog dana pripasti njima.
U buci je često ljepše nego među ljudima, ali nema organske buke bez njih. Stvarati se mora. Pravila možemo izmisliti putem, a da bi bili sretni trebamo okupiti bend. Lekcije su to koje često ponesem doma iz Močvare.
