Izvještaj – Portman + Hesperian Death Horse: Smisao u buci
U petak smo se u Klubu okupili svi mi ljubitelji smislene buke. I skupio nas se pozamašan broj tako da je nakon debakla u četvrtak sa svega pet gledatelja u publici Klub okupio nas i više od pedeset. Uz pomodno kašnjenje od petnaest minuta prvi su pred zagrebačku publiku stali našički Portman.
Odličan bend, još bolji bubnjar
Momci iz Našica nisu se pred Hesperian Death Horseom našli slučajno. Njihova glazba je sve – agresivna, sirova i beskrupulozna, nedostatak vokala podsjetio me na sada pokojni Elephant Stalker. Jedino je glazba koju Portman izvodi mnogo agresivnija od one Elephant Stalkera. U glazbi su jasni i čujni elementi metal glazbe, ali isto tako i drugih, najrazličitijih žanrova. Trojac na gitari, basu i bubnju savršeno se uklopio u večer. Za moje poimanje možda i predobro budući da su svoj dio nastupa odradili kvalitetnije nego zvijezde večeri.
Portman je znatno ‘uredniji’ pa zato i smisleniji od Hisperian Death Horsea. Svaka pjesma razvija im se smisleno, a breakovi dolaze do izražaja jer su očekivani. Publici ne ostaje puno misliti uz ovakvu glazbu, već se samo prepustiti ljepoti buke. Svaki instrument u svakom je trenutku moguće čuti, a zvijezda ovoga benda je, nedvojbeno, bubnjar. Čovjek je naprosto odličan. Toliko odličan da me u nekim trenucima gotovo hipnotizirao. U drugim se trenucima doimalo kao da je čovjek ukrao cijeli šou jer je svojom tehnikom i nevjerojatnom kontrolom potpuno zasjenio kolege na žičanim instrumentima.
Onda Hesperian…
Hesperian Death Horse čine tri gitare, bubnjar i basist iz Portmana te znatno manje smisla. Najveći problem kod njih bio mi je taj što najčešće ili nikada nisam bio u stanju čuti sve tri gitare. U ovoj glazbi dobio sam dojam da se onaj bubnjar i onaj basist, koji su netom dokazali svoje znanje sviranja, gube u cijelom tom besmislu. Slažem se, možda smo bili kažnjeni zvukom, no ipak ritmički nisam dobio dojam sigurnosti koji mi je pružao Portman. Iako se radilo o istoj ritam sekciji!
Da se razumijemo, glazba nije bila loša, samo je davala više pitanja nego odgovora. Najbolji trenuci ostaju oni kada su se trojica gitarista uskladila i počeli zajedno mahati glavama u ritmu. Ti trenuci ponijeli su i publiku, no sve je ostalo u nekoj magli. Gotovo gustoj kao onoj koja se cijelo vrijeme umjetno proizvodila i skoro nas sve pogušila. Za Hesperian Death Horse stoga ne mogu reći puno. Mogu reći samo da ne znam što da mislim. Vjerujem da ovakav stav nije nipošto dobar, no nakon poslušanog koncerta vjerujem da ni ne mogu imati drugo mišljenje. Glazba kao takva nipošto nije loša, ali vjerujem da se, svirajući ovakvu glazbu, mora inzistirati na savršenoj jasnoći zvuka koju u Klubu često nije moguće postići. U svakom slučaju, Hesperian Death Horseu moram dati još jednu priliku.
