Izvještaj – Punčke (Akustika): Izvještaj izvana

Ako zakasnite samo minutu na Akustiku na kojoj svira nešto veći bend, koncert ćete vjerojatno slušati izvana. Ja sam jučer stoga bio naivan kada sam vjerovao suprotno – da ću uspjeti ući unutra ako zakasnim koju minutu. Još sam se nasmijao kada je Akustika sat vremena prije koncerta objavila sliku s tonske probe s rečenicom: “Punčke su nam se smjestile u Rockmark, tonska je u tijeku. S akusticiranjem krećemo u 19h, nema kašnjenja 😉” A onda kada sam konačno stigao, koncert je već bio u tijeku, a o ulasku u prostoriju nije se moglo niti razmišljati. Uznemiren i vidno uzrujan pitao sam prijateljicu koja je pušila vani: “Kak’ to da je ovo već počelo?!” na što je ona spremno odvratila: “Pa rekli su da počinje u sedam. Kaj nisi vidio post na fejsu?” Kurva. Više nismo prijatelji.
Uglavnom, ostalo mi je iskoristiti maksimum od situacije u kojoj sam se našao tako da sam isto i pokušao. U svoju obranu moram reći da je nastup bilo užasno teško pratiti izvana. Ne samo da podrum u Berislavićevoj ljubomorno krade zvuk i svi tonovi koji čak i pokušavaju pobjeći van zabijali bi se u ljude koji su stajali na stepenicma, već i prolazak automobila i ljudi u prolazu znatno otežava slušanje koncerta tako da mi je preostalo napeti uši i spajati u smilene cjeline svaki treći ili deseti ton ili glas koji je stigao do mene.

Ovo je bila jedna od kraćih akustika na kojima sam bio. Nastup je traja svega pola sata, a u tih pola sata stalo je oko sedam pjesama. Lucija je, standardno, svirala gitaru koja je u ovom slučaju bila elektroakustična, Anja nije svira bas gitaru, nego se i ona primila gitare, a Ena je sjela na cajon. Svidjelo mi se kako se Anja snašla na gitari. Poznato mi je kako je u Punčkama bas gitara velik dio ne samo ritma i pozadine, nego i melodije u velikom broju pjesama, što je i tipično za gitara – bas – bubanj bendove, često ostaje sam s bubnjem uz ritam brinući se i za melodiju. Iako neizostavan dio glazbe ovakvih sastava, meni su oni uvijek pasali i u njima se mogla u potpunosti razotkriti vještina bas gitarista. Ne samo to, o njima bi ovisila i kvaliteta cijele pjesme budući da bi ovi dijelovi činili kvalilitetno i kvantitetno velike dijelove pjesama. Punčke su nas naučile na ovo, a Anja Tkalec uvijek je briljirala u ovim dijelovima. I onoliko koliko sam uspio čuti – ni jučer nije bilo ništa lošije. Samo mi je žao što nisam mogao na bolji način pogledati i poslušati na koji su način Vinkovčanke neke dijelove pjesama prebacile na akustične note.
Punčke u ovom akustičnom odijelu nisu izgubile na kvaliteti. Iako se uz akustične instrumente, možda čak i neutemeljeno, vezuju epiteti poput ‘smireno’, ‘opušteno’ i slični, glazba Vinkovčanki nije izgubila onaj žar i energiju prebacivši se na akustiku upravo dokazavši koliko su oni epiteti neutemeljeni. Ta vehementnost Punčki očito ne proizlazi iz live nastupa. Njime se ona samo naglašava. Ova je očito upakirana u same pjesme tako da se ona nije mogla izgubiti niti pokušajem njenog utišavanja. Ovaj moment najviše mi se svidio na jučerašnjoj Akustici i žao mi je samo što ga nisam mogao doživjeti iznutra, već samo izvana. No, to sam si sam kriv i nadam se da se 14. svibnja u Tvornici Kulture neće dogoditi isto. A s obzirom na činjenicu koliko su Punčke voljene u Zagrebu, ni ovo nije nemoguće.