Izvještaj – Tamara Obrovac u ZKM-u: Emotivna proslava velike karijere
Diva hrvatske jazz glazbe Tamara Obrovac proslavila je 20 godina diskografske karijere velikim koncertom u Zagrebačkom kazalištu mladih. Koncert je bio nekoliko dana unaprijed rasprodan, a osim u gledalištu, publika je sjedila i na pomoćnim tribinama neposredno kraj glazbenika. Obrovac je na koncertu pratio njezin vjerni i prepoznatljivi Transhistria ensemble koji čine Fausto Beccalossi na harmonici, Krunoslav Levačić na bubnjevima, Žiga Golob na kontrabasu i Uroš Rakovec na gitari.
Koncert je počeo oko 21:10 s jednom starijom pjesmom iz opusa Tamare Obrovac, Touca’La Louna koja se prvi puta pojavila 2001. na albumu „Transhistria“, njenom trećem albumu i prvom na kojem ju je pratio Transhistria ensemble. Kako je Obrovac i sama podsjetila, riječ je o uglazbljenim stihovima Loredane Bogulin čijim se pjesmama pjevačica i kasnije vraćala. Bend se s prvom pjesmom tek uigravao, no Rakovec je svojim solom bez problema izmamio ovacije publike. Odmah nakon prve pjesme Obrovac je predstavila članove pratećeg benda i njihova je imena ponavljala tijekom cijelog koncerta, ukazivajući na to koliko su joj važni u njenom glazbenom putu i koliko su joj bliski, ne samo u umjetničkom radu, već vjerujem i privatno.
Koncert se nastavio s pjesmama s ovogodišnjeg studijskog albuma „Canto amoroso“. Na IstrArmenia Obrovac pjeva na armenijskom na tekst Karen Asatrian, dok na Se me ra morta privari (Ako me smrt prevari) pjeva na istrarumunjskom dijalektu na tekst Silvane Brkarić-Krculić. Svaku pjesmu solističkom je dionicom obogatio netko od instrumentalista, uključujući i samu Obrovac koja je na IStrArmeniji zasvirala instrument nali manjem klarinetu. Golob je na Se me ra morta privari u ruke uzeo gudalo i odsvirao jedan zapanjujući solo koji je izvrsno odgovarao nazivu pjesme.
Uslijedila je Kažeta, još jedna pjesma s albuma „Canto amoroso“, skladba nešto bržeg tempa na kojoj je Rakovcu pukla žica na gitari. Dok je on odlazio s pozornice, palicu je preuzeo Beccalossi koji je pjevanjem imitirao i nadopunjavao zvuk svoje harmonike. Bio je to trenutak iskrene nadahnute improvizacije u kojem su ga Golob i Levačić s užitkom slijedili. Levačić je svakih nekoliko sekundi mijenjao palice kako bi nadopunio glazbeno ludilo koje je Beccalossi bjesomučno i nezuastavljivo vodio. Bio je to jazz u svom istinskom obliku, trenutna glazbena kreacija troje vrhunskih muzičara. Čini mi se da je bilo suđeno da žica pukne kako bi ova jazz energija posve preuzela dvoranu Istra.
No pjesma s time nije bila gotova, nakon Beccalossija vodeću je ulogu preuzeo Levačić i samostalno odsvirao bubnjarski solo. U više sam navrata s različitih strana čuo da je jazz najzahtjevnija bubnjarska tehnika. Gledajući i slušajući Levačića istovremeno vas oduševljavaju kompleksni ritamski obrasci koje stvara, dinamika koju postiže s različitim palicama i udaraljkama kojima nadopunjuje svoj standardni set bubnjeva, kao i lakoća s kojom izvodi svoju glazbu. Rakovec se vratio na samom kraju pjesme da bi mu Obrovac rekla neka umjesto gitare uzme mandolinu, uz riječi ‘eh, takve smo vam mi žene’. Pjesmu Sama, također s albuma „Canto amoroso“, Obrovac je opisala kao žensku ljubavnu pjesmu, što potvrđujući uvodni stihovi volin te tilon ča za te kako voganj gori / volin te dušon ča bez tebe gola stoji.
U drugi dio koncerta uvele su nas dvije starije pjesme, Kada te nima tu s albuma „Daleko je…“ iz 2005. te Črni malin koja je u različitim verzijama izdana na albumima „Transhistria“ i „Daleko je…“. Potonja je nastala po upečatljivom tekstu pjesnika Daniela Načinovića, a sadrži elemente etno glazbe uz zvuk mandoline i specifičnu vodeću melodijsku dionicu na harmonici. Solo su zajedno odradili Golob i Levačić. Prvi dio vodio je Golob koji je munjevito prebirao po kontrabasu, dok ga je Levačić decentno pratio. Zatim je Levačić pojačao dinamiku te njihov duet odveo u poliritmiju koja ostavlja zapanjujuć dojam. Beccalossi je za to vrijeme sjedio kraj pozornice i nakon što je solo završio od tamo je počeo pjevati i svirati, dok ga je Obrovac uz smijeh pozivala da dođe do mikrofona.
Nakon pjesme Levačić je nastavio svirati, u što se na trenutak uključio Beccalossi, ali kratkotrajni jam prestao je baš kad je Obrovac rekla publici da joj daju neku rečenicu. No netko je ipak povikao „Kruška je obrana“, Rakovec je odsvirao uvodni akord, Tamara Obrovac improvizirala dvije kitice pjesme o krušci, uz glazbenu pratnju na gitari i neviđeno oduševljenje publike. Većinu set liste činile su pjesme s albuma „Canto amoroso“ pa su, uz već spomenute, uslijedile naslovna pjesma albuma i Carisa, još jedna pjesma na stihove Loredane Bogulin u koju nas je briljantnim solom uveo Rakovec. Solo je počeo u svom prepoznatljivom stilu (recimo neka mediteranska škola klasične i jazz gitare), no u jednom je trenutku zvuk skrenuo u nešto poput indie rocka.
Posljednju pjesmu Obrovac je najavila kao jednu koju nitko ne zna. Svi zajedno zasvirali su uvod, gotovo pa držeći jednu notu ili akord, a pridružila im se i Obrovac na flauti. Iz tog instrumentala naglo i neočekivano zapjevala je svima dobro poznate riječi ‘pišem pismo, tinta mi se proli…’ i reakcije publike bila je trenutačna. Lagani uvod pretvorio se u brzu i plesnu verziju pjesme na ritam sambe. Središnji dio pjesme Obrovac je izgradila na riječima ‘karamelo moja’ iz čega se izrodio duet pjevačice i Beccalossijeve harmonike.
Poznato je da Obrovac svoj glas često koristi kao instrument pomoću neartikuliranih riječi i slogova, a to je i više puta tijekom koncerta primijenila. No mora se napomenuti da Tamara Obrovac ima zaista odličan vokal uz vrhunsku tehniku pjevanja. Uvijek kada se o njoj govori spominje se njezin unikatni etno jazz u kojem istražuje dijalekte i narječja Istre ili pak ulgazbljuje stihove zavičajnih pjesnika, uz melodije koje su inspirirane tradicionalnom glazbom, no imam osjećaj da se nedovoljno spominje da je zaista izvrsna pjevačica koja istovremeno može pjevati visoke dionice tehnikom solo pjevača i recitirati pjesme reperskom brzinom. A na ovom je koncertu osim pjevačkog umijeća demonstrirala i sviračko, uz spomenute izvedbe na klarinetu i flaute koje su obje bile apsolutno izvrsne.
Regularni dio koncerta završio je oko 21:50, a u tih sat i 40 minuta izvedeno je svega 10 pjesama. Uslijedio je očekivani poziv na bis na kojem je izvedena, ako se ne varam, Biscoti Ruduladi uz još jedan solo Beccalossija i Levačića. Bio je ovo veoma emotivan koncert, ne samo za Tamaru Obrovac, već i za publiku. Tamara Obrovac živi glazbu i svaki je trenutak ovog koncerta to potvrđivao. Užitak je bio obostran; vidjelo se da Obrovac i njene “životinjice”, kako ih je u jednom trenutku nazvala, guštaju u svakom odsviranom i otpjevanom tonu. Isto je tako ovo bila poslastica za sve ljubitelje uigranih i nadahnutih izvedbi vrhunskih muzičara i odlične autorske glazbe s autentičnim potpisom. Tamara Obrovac je naše kulturno blago i nadam se da će još dugo s nama dijeliti svoju nepresušnu riznicu inspiracije, talenta i znanja.