Izvještaj – Ti, Dojo, Nadja: Zagreb ima novi najdraži bend
Naporni dan zaokružiti predivnim koncertom, još jednim u nizu već uhodano izvrsnih iz programa Kluba, podruma dobre glazbe. Tamo me dočekala za uvod u zaplet mlada, simpatična, izgledom plaha, istovremeno vokalom, ali i izvedbom snažna – Nadja. Radi se o novosadskoj kantautorici koja je sa svojim samostalnim radom počela prošle godine. Kako smo i mogli čuti na koncertu, njenim coverom St. Vincenta, Nadjina glazba se temelji na indie/art-rocku. Kao što sama navodi, potaknuta je uzorima kao što su Anna Calvi, Sufjan Stevens i Arcade Fire. Iako poprilično zreo pristup za njenih ranih sedamnaest, sigurna u sebe i svoj pomalo ekstravagantni noise-indie zvuk, trebala bi poraditi na boljem vezanju s publikom. Naizgled se činilo da publika baš nije toliko osjetila energiju i potencijal. Ipak se ne radi o nekom koncertiću, a Nadja se uhodala sa svirkama kao support Nini Romić, dok sada zajedno s Ti i Dojo nastavlja s mini-turnejom po Hrvatskoj.
Nakon Nadje, na scenu stupa sanjivo začarana kantautorica Dunja Dačić – Dojo. Poput sjajne svemirske alge, zasvjetlucala je na pozornici popraćena zanimljivim pozadinskim projekcijama prirode, mora, krošanja, koje kao da su izlazile iz njene gitare i zauzimali mjesto iza njenih leđa. Glazba Dojo pruža mješavinu sjetnog intrumentala, njene nježne pojave ali snažno-maznog vokala, na trenutke sličan onom kantautorice imenjakine – Lovely Quinces. Jedino se nadam da će glazba mlade Dojo iskoristiti plodno tlo za VJ-ing koji u sebi nosi.
Već na pola izvedbe Dojo, ekipa se počela skupljati i zbijati u redove zgodno popunjenog Kluba u prikrivenoj ekstazi čekajući na već dobro poznati elektro-pop dvojac Ti. Koncertna fluidnost otvorena je pjesmom Ja tebe nemam s EP-ja “Koliko dana”. Nakon što su se oformili, još 2012. upoznavši se na jam-sessionu nakon koncerta grupe Repetitor, počela je njihova slava. Ne, slava nije teška riječ ako ste svjedočili ijednom njihovom koncertu. Ilija i Trajče sposobni su svojom romantičnom psihodelijom začarati slušatelja, i to svojim naizgled jednostavnim pristupom, kako Ilija kaže “neobične instrumentacije” sastavljene od elektronskog bubnja, bass sintisajzera i gitare. Odličan zvuk, pod palicom izvrsnog tonca, jednako kao i psihodelične projekcije, podebljali su koncertni ugođaj. Osim, koliko sam ja uspjela primjetiti, dviju kvalitetnih novih pjesama, publika je vješto i na prvu prepoznavala i potom revno ispjevavala pjesme grupe Ti, sad već u hitoidnom kontekstu.
Nemoguće je izdvojiti koncertne uspješnice u moru izvrsnosti koju su nam tehnički i emocionalno ispravno servirali Ilija i Trajče. Ipak, Koliko Dana, Naša Drama i Da ti želim dobra jutra uspjeli su od publike zauzvrat dobiti maksimalnu uživljenost, pa čak i ekstatičnu rasplesanost uz koju dramatičnu ruku u zraku. Koncert je zatvoren simboličnim stihovima “Vidimo se, to bi bilo sve!”, što me ostavilo pomalo tužnom jer je stigao kraj, ali ujedno i izrazito zadovoljnom zbog milujućeg audio-vizualnog okusa s kojim sam krenula doma. I nema veze što bih najradije nastavila s koncertima grupe Ti u Rijeci i Osijeku, idem doma. Biti zamišljeni Werther i gledati u bokehu razmazana svjetla, priželjkujući kišu. S tople i suhe strane prozora.
