Izvještaj – Wintersun: Epski metal kojem je estetika na prvom mjestu
Pomalo je depresivno shvatiti da je Wintersunov debi album izašao prije 13 godina. Nije da mi taj album inače služi kao vremenska referenca, ali je svakako jedan od bitnijih u metal žanru općenito. U međuvremenu je bend dvaput postao svojevrstan meme u metal publici. U vremenskom periodu između debi albuma i dugo najavljivanog nasljednika “Time I” razvila se humoristična misao da nastavak uopće nije planiran. Osobno mi se i dogodio sličan trenutak. Sjećam se Metaldays festivala 2013. godine, “Time I” izašao je godinu ranije te je nekima to bio prvi put da novi album mogu čuti uživo.
Kada je Wintersun počeo svirati (uz kašnjenje od nekih pola sata), otišao je razglas ili je općenito nestalo struje na jednom dijelu festivala. Urnebes. Slično bi se možda dogodilo i s trećim albumom da dečki nisu napravili crowdfunding kampanju i izmuzli malo manje od pola milijuna eura od svoje vjerne baze fanova. Pritom su obećali završavanje albuma “Time II” te izdavanje trećeg albuma, “The Forest Seasons”. Navodno im je nemoguća količina novaca bila potrebna za mastering i izgradnju studija. Bizarno, ako mene pitate, ali svakako odlično odigrano.
Nikad nisam pretjerano volio Wintersun, ali me zabavljalo sve što se događa oko benda. Neki dan sam pročitao intervju s Neigeom iz Alcesta gdje objašnjava kako je tek sada otkrio Metallicu. To je obrazložio vrlo jednostavnim dijalogom sa samim sobom: “Ljudi vole Metallicu – zašto je ne volim i ja?”. Pa reko, idem vidjeti Wintersun, možda i ima nekaj u tim silnim novcima koje su zaradili preko kampanje, a i ne bih želio propustiti priliku da ponovno čujem Beyond The Dark Sun.
U Tvornicu kulture stigao sam na gotovo sam početak benda Whispered. Zvuk je bio generalno loš, s preglasnim bubnjem koji je smetao previsokim gitarama i tihom vokalu. Vizualno, pomalo smiješno, bend je bio obučen u nekakve inačice japanske vojne opreme koja je kričavo crvena i ne djeluje baš autentično ni kvalitetno. Mislio sam da se radi samo o dosta lošoj kostimografiji, međutim fotografija na Encyclopedia Metallum profilu benda otkrila je kako se zapravo radi o (barem) aktualnoj opravi benda. Izvan te cringy estetike, bend zapravo svira vrlo dobro, s pokojim odličnim dijelom pjesme, no imaju potrebu pretjerivati melodijom – tada mi je postalo jasno zašto su na turneji s Wintersunom. Podsjetili su me na noviji Chthonic, ali i ono što je radio Turisas – nekakva japanska inačica battle metala, iako je bend iz Finske. Da im je dobro na turneji i da se vrlo dobro zabavljaju pokazao je i Jarijev izlazak na stage u boksericama.
Tvornica je izgledala poluprazno. Vrlo vjerojatno jer su bile otvorene tribine, i organizatoru velika hvala na tome. Vjerujem da je bilo zapravo puno više ljudi nego što bi stalo u pregrađenu Tvornicu, a pregrađivati Tvornicu postala je praksa kada kapacitet nije popunjen. Bilo je ugodno, nije bilo gužve, mogao sam sjediti gledajući svoj posao. Wintersun na pozornicu izlazi prema satnici, a volumen zvuka ukazuje i na drastično poboljšanje u kvaliteti razglasa. Koncert se otvara s proljetnom pjesmom s novog albuma “The Forest Seasons”. Uz ogromnu količinu dosad još neviđenog gitarskog pretjerivanja, našao sam neke fragmente pjesme koji su mi se uspjeli svidjeti, primjerice način na koji Jari vokalno iz screama prelazi u vibrato. Naljutile su me i klavijature na matrici. S time inače nemam problem, budući da bendovi inače ne koriste toliko klavijatura, ali ako ti klavijature zauzimaju 60 posto repertoara, možda se čini pravedno imati session glazbenika za live nastup.
S prelaskom na starije stvari u obliku Winter Madness i Beyond The Dark Sun podigli su publiku koja je zapravo aktivno sudjelovala cijeli koncert. Zasmetalo me to što glavnina pjesama međusobno zvuči gotovo identično, s istom ritam pozadinom i gitarama koje si smetaju. Zato je Beyond The Dark Sun najbolja pjesma benda općenito – ima pretjerivanja, ali je zato kratka, ima glavu i rep te nema 4 refrena, što je očito tendencija u novijim pjesmama benda. Nemojte me krivo shvatiti, nema većeg zagovaratelja činjenice da su duže pjesme bolje pjesme, sve najbolje pjesme imaju preko 12 minuta, ali Wintersun se u novijim uradcima malo pogubio, izgubili su odličnu melodiju gitare na kojoj su izgradili debi album. Recimo da je bend nešto tipa Dragonforce melodeatha.
Dobar primjer pozitivne originalnosti Wintersuna je i prepoznatljiva Death And The Healing koju je Jari najavio kao Sweet Child O’ Mine. Pjesma ima odlično građenje i rif koji je prati, bez da ga ostali instrumenti prekrivaju, što se recimo događa u Winter i Autumn pjesmama s novog albuma. Na jednoj od njih na pozornicu u istom stilu kao i Jari za vrijeme njihovog nastupa, u boksericama izlazi bend Whispered. Prije kraja odsvirali su još Starchild, a za bis ostavili Time.
Drago mi je da sam vidio ovaj nastup, iako mi je u trenucima bio pretjeran – količina melodije koja se preklapa nekad je nesnosna, estetski neprihvatljiva i teško je uopće razabrati što se događa. Tome je uglavnom krivac novi album koji zapravo djeluje kao svojevrsna prevara nakon uspješne crowdfunding kampanje. Istinska fan-baza benda vjerujem da je objeručke prihvatila album, iako je stav kritike dosta jasan po tom pitanju. “Time II” bi trebao biti projekt koji se zapravo financiralo, a “The Forest Seasons” bi trebao ostati samo filler album. Doduše, epski trenuci u pjesmama koje Wintersun potencira ponekad izvlače kompletnu estetiku. To zapravo i jest njihova esencija, epski metal, dodajte tu još koji prefiks koji vam odgovara (symphonic/melodeath/power) i nećete pogriješiti.
