JOKER: Izvrstan, spektakularan film za razumnu publiku
Napisao: David Gašo
Ako me površno upitate, u pravilu ću vam reći kako ne gledam filmove o superherojima (ni super negativcima), no ako me podrobnije ispitate jesam li pogledao Aquamana, Captain Marvel, posljednje Avengerse i one prije toga (i one prije toga) pa i Ant-Mana, Thora, Black Panther i Wonder Woman, morat ću vam odgovoriti da ipak jesam. Osim toga, zašto ne bih? Tko zna zašto bih se prvobitno uopće pokušao obraniti od toga.
Filmovi o superherojima su super (pa čak i Suicide Squad). A zašto su super? Zato što su oni upravo savršeno dizajnirana formula za super, CGI mitologija i žanr koji uporno raste neodvojivo od mirisa kokica. Zabavni su, optimistični i kad ne izgledaju tako, pune kino-dvorane, velikodušno su površni i možemo im se zahvaliti na tome. Hvala Čuvarima galaksije na ugodnom kino iskustvu, uvijek.
Joker nije takav film, a što je onda ako nije ni velikodušan, ni površan, ni optimističan? Prije svega, on je dvosatni spektakl. Društveni eksperiment. Dobitnik Zlatnog lava u Veneciji, a među ostalim i necenzurirana projekcija adrenalina i ultranasilja na kino-platnu (koja mu se već na zanimljiv način obija o glavu). Joker je sasvim bizarno i režijski brat Mamurluka te već sada najnotornije dijete Todd Phillipsa.
Što će prikazati Joker?
Joker ima nekoliko problema od kojih se većina svodi samo na manje zbunjujuće narativne postupke koji su nepotrebno ispetljani u filmu koji je i linearno ispričan dovoljno napet. Jedino što ga zadržava od statusa švicarskog sata njegovo je previše ambiciozno nastojanje da postane luđi nego što u premisi već jest.
Arthur Fleck (Joaquin Phoenix) fantastičan je lik, savršeno jeziv i dovoljno neuračunljiv za hororac. Joker je, dakle, horor ili barem triler – možda triler s elementima superherojskog žanra? Iako u njemu nema gotovo ništa elementarno za superherojstvo. Ili je drama s nuklearnom temom mentalnih bolesti? Joker, u svakom slučaju, nije Aquaman. Za usporedbu, on se bavi vrlo bitnim temama zastrašujuće nedorečeno, krajnje otkačeno i oslobođeno društvene odgovornosti.
Unatoč tome, ovdje je lijepo prikazan dosje zanemarenog mentalnog bolesnika kojemu je osnovna želja biti jednako bitan član društva kojem će se kasnije pokušati osvetiti. Pomno ćemo promotriti njegovo jadno poslovno okruženje, jedva postojeće i slabo financirane terapije te obiteljski život s neuravnoteženom i lažljivom majkom.
Izvrsni glumci u sablasnoj igri
Arthurovu majku Penny Fleck utjelovila je neusporediva Frances Conroy, šekspirijanska glumica ogromnog raspona od kojeg je najprepoznatljiviji onaj snosihodljivi šapat koji će u eksplozivnijim scenama postati najprodorniji zvuk u filmu. Paralizirana histerija primaran je izraz za kojim poseže glumica.
Phoenix i Conroy stvaraju odnos na platnu koji je tako neodrživo prisan da je već u prvoj sceni postavljeno pitanje vremena kada će jedno od njih postati kraj drugog. Njihova igra je sablasno žalosna, a neke će se od najtragičnijih scena odviti upravo u skromnom stančiću ovog para sa samih rubova društvene zajednice.
Sve je u Arthurovom životu tako jednako neodrživo, na rubu i u postupku pucanja. Film zatiče lika u prijelomu koji će od čovjeka učiniti čudovište i to radi onoliko voajeristički koliko je to uopće moguće. Joker ne dira u Arthurove postupke, ostavlja ih samo objektivnim prikazima lišenim autorova komentara. Nešto je u redateljskoj namjeri ovdje jednako genijalno koliko i zabrinjavajuće. Jokerov pristup slobodnog volana njegovo je najimpresivnije postignuće i osnovni alat koji ga čini onako nesuzdržano jezivim, ali jednako tako i njegov najpropitaniji element.
Kad kostim postane stvarna osoba
Gotovo kao da je Joker režirao film o Jokeru. Omiljen filmski klaun jednako je tako bezbrižan u sukobu sa životom, a nonšalantan oko smrti i nasilja. Film je, poput svojeg lika, opasno hipnotičan i zabrinjavajuće utjecajan prikaz samačkog života koji odlazi u najgorem mogućem smjeru – onom u kojem će stradati svi osim samca.
Joker je opasan. Joker je također izvrstan film, ali opasan za gledatelja kojem u jednu ruku nudi realističan portret manijaka, mentalnog bolesnika i ubojicu, više nego dovoljno krvavih slika za dva sata filmskog materijala, a u drugu ruku ne nudi nijedno upozorenje ili posljedicu takve devijantnosti. Posljednjih pola sata filma izazvat će tako euforiju i izravno pozvati na buntovnost. Naš je lik sletio s tračnica, a uvjeravajući nekog u ispravnost svojih pomaknutih postupaka, nesvjesno će (ili svjesno) uvjeriti i povodljivog gledatelja.
Ostavit ću problematizaciju sadržaja na noti da je to isti lik kojeg je zadnji utjelovio Jared Leto u komičnoj, vanilla i ultrapopularnoj super ekranizaciji Suicide Squada, tako i broj jedan kostim za Noć vještica prije samo tri godine. Sada je on naturalistički prikazana mentalno poremećena osoba, a ne nadnaravni entitet nastao kao posljedica nuklearne otopine. Okidač njegovog ludila nemar je društva. Ono što bi inače bio samo snažan društveni komentar, sada je i spontani poziv na nemir jer prostor kino-dvorane, očigledno i nepredviđeno, dijelit će i jedni i drugi – jedan Joker na deset jedinica istog onog nemarnog društva iz njegovog novog najdražeg filma.