Istaknuto
02.12.2020.

Vrijeme čitanja: 4 minute Naruči dobro pivo i podupri naše craft pivovare, sad to možeš i s kauča.Možda ne možemo skočiti na pivo, ali možemo skočiti na pivske webshopove!

02.12.2020.

Vrijeme čitanja: 2 minute Nova glazba ove srijede ima novih osam domaćih i regionalnih noviteta za koje možete glasati i nekoliko neizbježnih stranih prijedloga za slušanje.

Film

Kako su Betty Boop, Disney i Looney Tunes zadužili animaciju današnjice

28.01.2020. Iva KolarFoto: facebook.com/BettyBoop
Vrijeme čitanja: 5 minute

Fluidne kretnje likova, prijeteća lica na neživim objektima, jazz glazba, izjave likova koje su se i dječjem mozgu činile kao da govore nešto više od onog što govore i nepresušna količina nasilja – sve su to karakteristike crtića koji su nam obilježili djetinjstva, iako možda prvenstveno nisu bili stvoreni kao animirani filmovi namijenjeni mlađoj publici.

Nakon što su pojavom televizije kratki animirani filmovi i serije postali rezervirani za subotnja jutra i klince, a Disney nošen uspjehom svojih prvih dugometražnih animiranih filmova polako, ali sigurno preuzimao monopol nad animiranim svijetom mašte te ga krojio po moralnim mjerilima dostojnima dobre američke obitelji, do danas je ostalo uvriježeno mišljenje kako su animirani filmovi, odnosno crtići namijenjeni gotovo isključivo djeci.

S vremenom su se pojavile animirane serije čija su ciljana publika vrlo očito odrasli, poput South Parka, Futurame, Family Guya, Simpsona, Archera, Rick & Mortyja, BoJack Horsemana i sličnih, koji su ili još uvijek cvjetaju na različitim vrstama malih ekrana i jasni su pokazatelj kako interes za „crtiće“ postoji daleko van dobne granice nižih razreda osnovne škole. Međutim, te serije nisu ništa revolucionarno niti inovativno ako se gleda cjelokupna povijest animiranog filma (i serija) – teme za odrasle, nasilje i društveni komentari bez PG-ja bili su prisutni puno, puno ranije.

Animacija kao probijanje ograničenosti fizičkog svijeta

Teško da i najbolja računalna animacija današnjice može nadmašiti sve suptilne grimase, nijanse i pokrete ljudskog lica ili tijela prisutne u igranim filmovima, bez obzira koliko uvjerljiva bila, no igranom formatu jednako tako nedostaje svemogućnost animacije, koja je postojala od njenih samih početaka.

Foto: felixkeepswalking.tumblr.com

Animacija se počela koristiti već na samom prijelazu u 20. stoljeće, uglavnom kao jedna od pomoćnih kulisa ranog filma, kao kod francuskog filmskog čarobnjaka Georgesa Mélièsa u njegovim nadrealnim kratkim uratcima ili u vaudeville nastupima Winsora McCaya, koji je stvorio likove Little Nemo i Gertie the Trained Dinosaur. McCay je materijal za animaciju preuzimao iz svojih uspješnih stripova koje je pisao za novine te ga ukomponirao u svoje nastupe pa su animirani likovi njegovoj publici već bili poznati i stoga vrlo uspješni.

Kada je animacija postala medij za sebe, najviše se stvarala u obliku kratkih filmova koje se puštalo u kinima prije početka igranog filma (a, iskreno, takva praksa ne bi bila naodmet ni danas), što je onda značilo da su ti kratki animirani filmovi često, ako ne već i isključivo, sadržavali odraslu tematiku. Još su češće ti animirani svjetovi izlazili iz okvira fizičke realnosti, pretvarajući nežive objekte u žive kad im je to odgovaralo, miješajući ljude s antropomorfnim životinjama i predstavljajući čitavu plejadu trippy situacija. Drugim riječima, u animiranim je filmovima podsvijest bila česti izvor inspiracije.

Boop-Boop-A-Doop

Vrijeme Velike depresije, odnosno velike gospodarske krize koja je pogodila svijet između dva svjetska rata, pokazalo se kao plodno tlo animatorima i donosilo je rezultate sve do pojave televizije u 60-ima, kada se animacija preselila u jutarnji subotnji termin i pred klince gladne animiranog šarenila i pahuljica s mlijekom.

Jedan od studija koji je izvrsno iskoristio svu slobodu i mogućnosti animacije, a i sudjelovao u procesu njenog usavršavanja, bio je Fleischer Studios. Osnivači studija, braća Max i Dave Fleischer, bili su europski židovski imigranti u New Yorku i sa svojim su timom animatora i pisaca stvorili neke od najpoznatijih animiranih likova koje ni gotovo stoljeće starosti nije izbrisalo iz kolektivne svijesti.

Fleischer Studios bio je jedan od glavnih rivala Disneyju, koji je također počinjao u to vrijeme, te jedan od glavnih studija koji su izbacivali kratke filmove za kina. Posjetitelje kina tako je često zabavljala Betty Boop, jedna od najvećih ikona Fleischerove animacije. Betty je neobična mješavina nevinog i naglašeno seksualnog, s piskutavim i djetinjim glasom, ali i jasno vidljivom podvezicom na bedru (koja je po potrebi samostojeća čarapa). Istovremeno je djetinje razigrana te lukava i vješta u okretanju škakljivih situacija u svoju korist.

Svijet Betty Boop savršeno sumira poetiku braće Fleischer. Svijet je to nadrealnog gdje je Betty neko vrijeme u vezi sa psom Bimbom, a duhovi i kosturi se jednako često pojavljuju kao i klaunovi ili antropomorfni miševi i krave. Lascivni gegovi i seksualne aluzije pojavljuju se na svakom uglu i Betty se često nađe u situaciji u kojoj je netko seksualno uznemirava ili gubi dijelove odjeće, kao primjerice u kontroverznom The Old Man of the Mountain. Droga i alkoholizam također nisu nepoznanica, a slijedom toga neuobičajeni prizori izvučeni iz najvećih dubina podsvijesti i svijeta snova postaju pomalo zastrašujuća stvarnost za likove.

Važnost glazbe i uvrnuta strana Disneyjeve mašte

Fleischeri su njegovali specifičan stil koji je bio prisutan i u ostalim njihovim djelima, poput Popeyea i Supermana. Max Fleischer je izumio rotoskopiju, odnosno tehniku kojom animatori pomoću stvarne snimke iscrtavaju kretanje tijela. Na taj su način uvjerljivo mogli prenijeti stvarne fluidne plesne pokrete Caba Callowaya na lika Koko the Clowna, što se jako dobro može vidjeti u njihovoj pomaknutoj verziji bajke o Snjeguljici, Betty Boop in Snow-White, za koju je Calloway napisao i glazbu. Calloway je bio svojevrsni Bettyn službeni skladatelj, snimivši neke od svojih najvećih hitova kao pozadinsku glazbu Fleisherima.

Iako je Walt Disney otpočetka razvijao potpuno drugačiji stil od Fleischer Studios, a koji je onda kasnije lakše preusmjerio prvenstveno na djecu, ni njegovi filmovi nisu u potpunosti zaobišli onu stranu života i mračne teme. A i Minnie koji put slučajno u nezgodama izgubi koji komad odjeće.

Disney je u razdoblju od 1929. do 1939. stvorio seriju od 75 kratkih, uglavnom nepovezanih animiranih filmova nazvanih Silly Symphonies. Filmovi su uglavnom rađeni kao pozadina za glazbu te prikazuju život prirode, pustolovine životinja ili, primjerice, ljubavni život glazbala i to uvijek u ritmu glazbe. Među njima su se našla i dva filma koja više podsjećaju na Fleischere nego na Disney; u jednom od njih na groblju pratimo ples kostura odbjeglih iz svojih grobova, a u drugom doslovno odlazimo u podzemlje kod samog vraga i njegovih demona. Autor tih filmova je Disneyjev animator Ub Iwerks, a on je radio i poprilično zastrašujući kratki film koji prati Mickeyja Mousea u The Haunted House.

Disney je 1937. godine izbacio prvi dugometražni animirani film, Snow White and the Seven Dwarfs, nakon čega im se i fokus s kratkih prebacio na cjelovečernje filmove.

Životinje sa smislom za humor

Još jedna serija kratkih animiranih filmova koja se od 30-ih borila za pažnju publike te ostala poznata do danas je Looney Tunes, najprije poznata kao Merrie Melodies, koju su producirali Warner Bros. Slično kao i Disneyjeve Silly Symphonies glavni elementi su ‘vragolasta’ glazba i jednako vragolasti likovi. Životinje su najčešći protagonisti, a među najpoznatijima su Zekoslav Mrkva, Patak Dodo, Silvestar, Tweety, Tasmanijska neman, Ptica trkačica i njen vječni lovac Kojot.

looney tunes

Foto: facebook.com/LooneyTunes

Svi se ti likovi vječno nadmeću u dosjetljivim trikovima, zamkama i opaskama, koje su redovito pune sarkazma i jezičnih igrica. U Looney Tunes satira također nije nepoznanica, koja se koristi kao komentar na društvo, a ni meta elemenata ne nedostaje. Ipak, najveći je naglasak na slapsticku, koji odlično pristaje animaciji i savršeno se uklapa u sarkastičan i satiričan kontekst.

Ponovno probuđeno naslijeđe

Smioni sadržaj, crni humor i sarkastični, satirični društveni komentari nisu nova pojava u animiranom svijetu. Spontanost i bogata imaginarnost te neobuzdanost u izričaju obilježili su animirane kratke filmove od 20-ih do 60-ih godina prošlog stoljeća. Kombinacija razigranog, vulgarnog, mračnog i nadrealnog prenesena je u animaciju današnjice; tehnike animiranja profinjenije su i još eksperimentalnije, a sadržaj kompleksniji i s više nijansi, no duh s kojim su stvarali prvi animatori itekako je primjetan i kod današnjih autora. Animirani filmovi očito nikad za cilj nisu imali imitiranje stvarnog svijeta, a prostor za poigravanje s njim i dalje je otvoren, što je ponovno izvanredno probuđeno u posljednjih nekoliko desetljeća animacije.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

(Visited 177 times, 3 visits today)

Komentari