„Klub navijača” (Krešo Bengalka): Naširoko tvrđeg nema

Kad mi je prije izvjesnog vremena Spotify javio kako je najviše izvođena stvar na mom računu u 2020. godini Nikad više Kreše Bengalke, bilo je jasno da je vrag odnio šalu.

Bogovi Vajtsnejka su još jednom pali na tjeme. Tu je sad potreban kratak uvod kako bi neke stvari bile jasnije. Odrastao sam u vremenu Cobainea, kao neprikosnovene ikone mog pop kulturnog sazviježđa. Ipak, negdje kroz vrata za poslugu, provukla se čitava ta crossover priča na čelu s Body Countom te napose RATM-om. Drčna rafalna AK 47 isporuka lirike je bila i ostala nešto na čega nikada nisam ostao imun.

Unatoč nedostatku imuniteta, ne mogu reći da sam ikada bitnije ušao u priču koju su pričali Tram 11 ili Edo ili Stoka ili TBF ili Dječaci pa naposljetku i Vojko… Kiša metaka (Bengalka je bio dio Kiše) je, doduše, u nekom trenutku bila zanimljiva.

Pogotov Konan kao svojevrsni začetak onoga što će Bengalka dovesti do apsurda ili savršenstva, ovisno o tome kako gledate na nešto što se nominalno naziva – priča tvrda.

Singlovi su sve predkazali

„Klub navijača” (ne znam koliko je ovo sretan i spretan naslov, ispostavit će se, najboljeg Bengalkinog albuma) je četvrti solo album ovog izvođača nakon „Finale” (2017.), „Split ZOO” (2018.) te „Sve najbolje” (2019.)

Prva dva albuma, pogotovo „Split ZOO” su isprofilirali Bengalku kao „prvaka tvrdog đira” te „najtvrđeg repera na Balkanu”, bilo je tu u međuvremenu raznih kolaboracija koje je možda bolje ne spominjati, meni osobno niti suradnje sa Žuvijem (većim dijelom) nisu najsretnija priča, a album „Sve najbolje” (za moj pojam najlošiji u Bengalkinoj diskografiji) dao je naslutiti kako se i ova priča privela kraju. To samo po sebi i ne bi bila tolika tragedija, stvari poput U glavu (najtvrđa stvar ikada, tvrdim ja) te Nokturno će se teško tako brzo nadigrati od strane nekog novog trubadura ulice, dresova Reggine, duhova ‘Ndranghete, vespi i penti od 500 konja (shout out za Žuvija!) Ipak, kako je malo po malo počeo otkrivati najavne singlove s nadolazećeg albuma (Caracas, Komšiluk, Nikad više, Zauvik, Don te na koncu Omerta), postalo je jasno da će ovo biti sve samo ne promašaj.

Kapitalne investicije

Valja napomenuti kako je „Klub navijača” samizdat, kako je Krešo autor i izvođač svih pjesama bez feat inačica te potpisuje glazbu, mix i master, što je samo po sebi svojevrsni podvig i stvar vrijedna poštovanja. Inzistiranje na ‘višku’ stvari (17 na ovom albumu) kod rap izvođača nije novost i neću ulaziti u razloge s obzirom na to da je Bengalka ovim izdanjem ‘ubo’ desetak kapitalnih investicija u svoj fond tvrdog, najtvrđeg đira odnosno lirike suhog oka gdje „sva pasta je Plidenta”.

Da će ovo biti buroviti petak jasno je dala naslutiti već spomenuta Nikad više, u mnogočemu pjesma godine (ne samo na mom Spotify računu), suluda brzina (neki će reći x1.25) i isporuka lirike da tvrđe ne može, kao što bi rekao jedan od mnogih komentatora na YT – „reka san babi da nisan gladan”. Poriv da se kaže roditeljima kako su usvojeni dolazi kroz četverac Omerta – Don – Caracas – Komšiluk,  klasični Bengalkini ‘kamatarski’ obrasci kroz koje možete ili prezirati ovakav izričaj svrstavajući ga u zakašnjeli pubertet koji cvate u ranom klimaksu ili ga svrstati u arhivu ulične priče čiji akter, svjedok i liričar na svoj način bilježi dio identiteta mediteranskih ljubitelja glatkog brašna 500 i kruha bez motike.

Seciranje

Zauvik će biti i jest stvar koja će bolovatelje svjetske boli i ispijače Malvazije na padinama Motovuna zasigurno nagnati da se „splitski wannabe gangster” deplasira, deklasira i degradira kao klasični otpadak trule i gnjile nacionalističke retorike, iako je riječ, vrlo vjerojatno, o najbenignijem obliku ispoljavanja nacionalne emocije s izrazito arhaičkim, poetskim i apstraktnim poimanjem tog pitanja miljama udaljenog od marketinškog i folklornog izričaja, koliko plitkog toliko i površnog, kakvog se može čuti od recimo – Zaprešić Boysa (što god i tko god oni bili).

Die, Budućnost, Znam i Tuta forza trep beatovi na speedu i lirika na rafalu završavaju krug velikih deset koje čine ovaj album najtvrđom pričom ove godine.

U čemu je tajna?

Možda u činjenici da – ovo je priča tvrda – jednostavno ima autentičnog ili ako ništa spretnog naratora koji uspijeva izbjeći zamku redikuloznosti i, sve ako ne želiš, ipak pokušavaš vjerovati i smjestiti sebe u okrilje onoga što Bengalka propovijeda jer čini to na uvjerljiv i pasioniran način ne ostavljajući prostora za dvojbu da će se treptaj oka dogoditi. Tražiti od ovakvog arhivara splitske ulične priče verificiranje lirike je isto kao tražiti u filmovima o Jamesu Bondu natruhe ratia i zakona fizike; možeš, ali tada to nije priča za tebe i tvoji Oreo nisu pralina.

Bengalka je s albumom „Klub navijača” zakucao ono što smo već i znali – naširoko tvrđeg nema. A nije da ih je malo pokušavalo. Kako je ovom liku to pošlo za rukom?

Koja je tema, kakve su priče? Pssssst…

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.