„Promjena stanja” (Discohernia): Dobar izvor pozadinske ugode

Zagrebačka Discohernia nakon albuma „Bioparanoja” iz 2016., predstavlja svoj drugi dugosvirajući uradak „Promjena stanja”. Bend će malo boljim poznavateljima domaćih alternativnih prilika biti najpoznatiji kroz lice Stipe B. Mađora (truba), svojevremeno zapaženog člana Hladnog Piva u „after punk“ razdoblju benda, odnosno, od 1999. godine pa sve tamo do 2013. godine.

Osim Stipe bend čine Nedjeljko Mikac Cak (bas), Aljoša Reljić (bubnjevi) i Ivan Beuc (klavijature) a žanrovske relacije u kojima se kreću su disco/funk/jazz/fusion/EDM.

Recentni singl Lion gate u suradnji s Akleom Neon je jedina numera na aktualnom albumu koja nije instrumental, što će reći da „Promjena stanja” predstavlja četrdesetak minuta skica nekih budućih sessiona, ponajprije kroz koncertne aktivnosti i neminovnu potrebu za instrumentalnim nadigravanjima koja čine osnovnu muzičku nit vodilju benda.

Koliko je ova i ovakva vrsta muzičkih ogleda upečatljiva van nastupa uživo? Teško je reći. Album dobro funkcionira kao sekundarni izvor pozadinske ugode bez bitnijeg “povlačenja slušatelja za uho”.

Razliku donose distorzirani bas u Sabotage, u kojoj se poprilično provlači Death From Above 1979, i naslovna Promjena stanja, koja svojim down tempo dub ozračjem kao da je ispala iz torbe Darkwood Duba s početka dvijetisućitih.

Ostatak izdanja je poprilično monotono putovanje koje me nije uspjelo natjerati da mu se vraćam s bitnijim uzbuđenjem, osim u trenutcima dugih šetnji kada album može funkcionirati kao solidan suputnik na meditativnoj razini kroz košnicu svakodnevice. Discohernia, kroz nastupe uživo i ovisno o raspoloženju u danom trenutku, može pružiti i priuštiti publici trenutke vrhunske instrumentalno plesne zabave, ali ovako na “disku” teško uspijeva bitnije zadržati pozornost slušatelja.

Riječ je o solidnom albumu s kojim (a i bez kojeg) Discohernia nije dobila (niti bi izgubila) bilo što bitno vezano za svoj muzički identitet i status na sceni.