Bojan Pogrmilović (KUD “INA”): “Svakoj pjesmi nastojimo dati autohtoni vokalni okvir”

Mješoviti pjevački zbor KUD-a „INA“, osnovan 1976. godine, iza sebe broji mnoge hrvatske i inozemne nastupe u Italiji, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Kanadi, Poljskoj, Austriji, Mađarskoj i Francuskoj. Surađivali su i s profesionalnim ansamblima kao što su Zagrebačka filharmonija, Hrvatski komorni orkestar, Gudački komorni orkestar iz Češkog Krumlova, sastav Flamenco Company svjetski poznatog španjolskog gitarista i skladatelja Paca Peñe. Osvojili su i prve nagrade na Natjecanju zborova u Zagrebu, nagradu za najbolju interpretaciju na Festivalu duhovne glazbe „CRO Patria“ te na Festivalu zborova grada Zagreba. Na Međunarodnom natjecanju božićnih i adventskih pjesama „Petr Eben“ u Pragu svrstani su u srebrnu kategoriju, kao i na Međunarodnom natjecanju u Ohridu. Zbor je do sada snimio nekoliko nosača zvuka, a njihov CD Voda zvira bio je nominiran za prestižnu hrvatsku diskografsku nagradu Porin.

Ususret velikome koncertu povodom 40 godina uspješnog djelovanja Mješovitog pjevačkog zbora KUD-a „INA“ koji će biti održan 13. studenog u velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda, detalje zborskoga rada otkrio nam je Bojan Pogrmilović, dugogodišnji voditelj i dirigent.

Bojan Pogrmilović diplomirao je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a djeluje i kao dirigent te vokalni pedagog. Predaje solo pjevanje u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, deset godina vodio je Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske „Lado“, osvojio brojne nagrade na Međunarodnom festivalu zborova u Veroni te Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu uz klape „Mareta“, „Cesarice“ i „Gajeta“. Vodio je i Vokalni ansambl „Samoborke“ s kojim je osvojio zlatnu plaketu u kategoriji folklornoga pjevanja na natjecanju zborova Praga Cantat u Češkoj. Član je žirija domaćih i međunarodnih natjecanja zborova, umjetnički direktor Natjecanja zborova u Azzanu Decimu (Italija) te umjetnički direktor Festivala klapa „Školjka“ u Pakoštanama. Od 1988. vodi Mješoviti pjevački zbor KUD-a „INA“, koji je pod njegovim ravnanjem dosegnuo sadašnju visoku razinu. Ravnao je i gudačkim orkestrom iz Češkog Krumlova, Hrvatskim komornim orkestrom, te Zagrebačkom filharmonijom. Kao solist i sa svim svojim ansamblima realizirao je tridesetak nosača zvuka, a i jedan je od šestero Hrvata uvrštenih u ediciju „Who is who in choral music?“.

Čime se najviše ponosite u radu Mješovitog pjevačkog zbora KUD-a „INA“?

Od mog dolaska prije nekih 28 godina, a posebice posljednjih 25 godina, Zbor je neprekidno u vrhu zagrebačkog i hrvatskog zborskog pjevanja. I to unatoč velikoj fluktuaciji članstva te sve težim okolnostima funkcioniranja. Naime, zbog prezaposlenosti mnogi članovi nisu u mogućnosti neprekidno dolaziti na dvije probe tjedno, što znatno otežava rad. Usprkos tome, Zbor kontinuirano održava vrlo velik, bogat i raznorodan repertoar te gotovo da je jedini Zbor u ovome dijelu Europe (koliko je meni poznato) koji je su stanju izražavati se različitim vokalnim pristupima (klasični, različiti folklorni domaći i klasični zvukovi). Zbor je snimio 8 nosača zvuka. Ponajviše od svih amaterskih zborova u Hrvatskoj.

Koji su Vam najdraži koncerti, bilo u Hrvatskoj ili inozemstvu?

Meni osobno najdraži su obljetnički koncerti jer tada su u publici i naši bivši članovi pa to stvara posebnu atmosferu, te koncerti u Italiji (Zbor je gostovao širom Europe pa i u Kanadi). Tamo nas zborska publika posebice dobro prihvaća i cijeni. Uvijek nas nagrađuje posebno dugim aplauzima i iznimnom atmosferom na koncertima, kao i na domjencima nakon koncerata. Treba istaći da je zbor tijekom ovih godina imao više od 60 koncerata u Italiji.

Kako su koncipirane probe i koliko ih često imate?

Probe imamo ponedjeljkom i četvrtkom od 19:30 do 21:30. Po potrebi, ususret nekim turnejama ili zahtjevnijim koncertima, dodajemo još poneku probu. Za vrijeme probe paralelno radim na učenju novog glazbenog materijala, ali i vokalnoj tehnici koja je potrebna za savladavanje tog materijala.

Koja su obilježja zborskog repertoara?

Prije svega velika raznolikost. Naš repertoar možemo podijeliti na duhovnu glazbu, koncertantnu svjetovnu glazbu, obrade stranih narodnih napjeva, zatim obrade hrvatskih narodnih napjeva, ali katkada pjevamo i obrade tema iz mjuzikla ili kvalitetne obrade zabavno-glazbenih evergreena. Ipak, naša posebnost jest raznoliko vokalno izražavanje, pa kada primjerice izvodimo duhovnu glazbu, drugačije pjevamo onu autorsku, a drugačije obrade pučkih duhovnih pjesama iz pojedinih naših regija. Drugačije pjevamo, primjerice, bugarsku od talijanske pjesme, ili dalmatinsku od slavonske. Svakoj pjesmi nastojimo dati odgovarajući, maksimalno autohtoni, vokalni okvir. Posebno je zanimljiv i naš božićni repertoar sastavljen od ponajljepših narodnih božićnih pjesama iz cijelog svijeta.

Što nas očekuje na velikom koncertu povodom uspješnih 40 godina djelovanja Zbora KUD-a „INA“?

Koncert je prije svega koncipiran kao zahvala autorima s kojima smo najviše surađivali i čija smo djela najviše izvodili. Kako je redoslijed izvođenja koncipiran prema abecednom redu naziva skladbi, nastala je zanimljiva i vrlo kontrastna koncepcija u stilskom i zvukovnom pogledu. Iz pjesme u pjesmu zbor se stilski i vokalno mora prilagođavati, što je jako zahtjevno, no ujedno i zabavno, a siguran sam i da se publika neće dosađivati te da će stalno očekivati i dočekivati nova vokalna i sadržajna iznenađenja.

Možete li nešto reći o budućim projektima?

U idućoj godini otvorit ćemo našim koncertom značajnu zagrebačku i hrvatsku manifestaciju „Pasionska baština“ i to ponovnom izvedbom oratorija Stabat Mater Tomislava Uhlika, koji je pisan za nas i kojega smo ove godine praizveli. Na istom koncertu izvest ćemo i Gospin plač Dražena Kurilovčana. Ovo djelo trebalo bi iskoristiti sve naše vokalne potencijale jer će nastojati obuhvatiti sva pučka tradicijska pjevanja s duhovnim predznakom iz svih naših krajeva. Oba djela nastojat ćemo snimiti za naš novi nosač zvuka. Zatim bismo u svibnju trebali imati cjelovečernji koncert na Bledu, a potom nas u srpnju očekuje i nastup na Svjetskim zborskim igrama u Rigi (Latvija) gdje bismo se trebali natjecati u dvije kategorije. U Zagrebu nas čeka zajednički koncert s jednim japanskim zborom u rujnu, a potom bismo pripremili obnovljeni božićni koncert.

Kako izgleda audicija za nove članove i kada se održava?

Audicije se uglavnom održavaju po potrebi, to jest kad god netko nov poželi biti članom Zbora. Audicija nije jako zahtjevna. Ona ispituje osnovne vokalne mogućnosti. Kvalitetu i osnovni raspon glasa te elementarni melodijski, harmonijski i ritmički sluh. Od kandidata ne očekujemo čuda, već vidljivi potencijal. Ukoliko je zadovoljio, primamo ga na probni rok od 3 do 4 mjeseca. Podučavamo ga da se na najbrži mogući način uklopi. Ukoliko nakon tog perioda zadovoljava, to jest vidimo njegov napredak i sposobnost daljnjeg praćenja iznimno zahtjevnog, bogatog i vokalno raznolikog repertoara, primamo ga u Zbor. Ukoliko vidimo da on to ne može pratiti, preporučamo mu neki zbor manjih zahtjeva i sporijeg tempa rada.

Biste li izdvojili neku zborsku anegdotu za kraj?                               

Anegdota naravno ima jako puno. No, većina ih je razumljiva samo onom krugu zboraša koji su i sudjelovali u tom događaju. Ipak vjerujem da će jedna anegdota biti razumljiva širem čitateljstvu, barem onom dijelu koji malo bolje poznaje povijest. Pri završetku rata u Hrvatskoj sudjelovali smo na jednoj turneji u talijanskoj pokrajini Trentino. Jedan naš član se razbolio i završio je na dva dana u bolnici. Kada sam privatnim poslom nekoliko mjeseci kasnije ponovno bio u Trentu, glavnom gradu pokrajine gdje je bila i bolnica u kojoj se liječio naš član, organizator koncerta molio me da nazovem ravnatelja bolnice te da pokušam s njime dogovoriti plaćanje tretmana, jer navodno naš HZZO to nije pokrio.

To mi je bilo čudno jer su nedugo prije toga ti odnosi među zemljama bili uspostavljeni. Kada sam nazvao ravnatelja, on je bio vrlo ljut, i rekao je; “Kakva ste vi to zemlja kada ne plaćate, ako ne može zemlja, onda neka plati zbor ili Vi osobno“, itd. Upitao sam na koju je on to adresu poslao. On mi je pročitao adresu koja je bila ispravna, no na kraju je rekao Zagreb, Jugoslavija. Rekao sam mu da eto zato nije stigla uplata. Trebalo je pisati Zagreb, Hrvatska. On je izjavio da kakve su to gluposti i formalnosti te da je to svejedno. Odgovorio sam mu da to nije nimalo svejedno desecima tisuća poginulih i njihovim obiteljima. I dalje ljut, on nije prihvaćao argumentaciju. Na to sam mu ja napomenuo ako je to njemu već svejedno, da ću ja izričito u HZZO-u zamoliti da novac pošalju na adresu Trento, Austrougarska. Mislim da je tek tada shvatio što sam mu pokušavao reći…

A za kraj poslušajte i kako sve to skupa zvuči!