“Kraljevstvo” (E. Carrere): Evanđelje prema Emmanuelu Carrereu

Kako je nastalo kršćanstvo? Je li Isus Krist doista uskrsnuo? Što znamo o onima koji su nam o tome pisali? Jesu li bili vjerodostojni? Upravo na ta pitanja pokušava odgovoriti francuski pisac Emmanuel Carrere, jedan od vodećih francuskih književnika i intelektualaca, autor filmskih i televizijskih scenarija u svojoj knjizi „Kraljevstvo” koju je objavila izdavačka kuća Vuković& Runjić.

Knjigu je teško podvesti pod ijedan književni oblik, doslovno prkosi svim klasifikacijama. Nije ni povijesni ili kulturološki esej, ni autobiografija, ni memoari, a ni roman. Prije svega, to je pokušaj analize autorovih vlastitih duhovnih iskustava i povijesni diskurs koji se može promatrati i kao moderna teološka rasprava ili je svega od toga pomalo. Ono što je sigurno, imamo posla s izvrsnim autorom s kojim stječemo bogato književno iskustvo i koji  nam ostaje dugo u sjećanju.

Knjiga je također i jedan od načina da autor oda počast nekim od svojih prethodnika na koje se često poziva. Učestalo slijedi tragove Ernesta Renana, jednog od prvih povjesničara koji je napisao svoje glasovito (i za ono vrijeme blasfemično) djelo „Život Isusov“.  Sadrži i brojne reference na Židovski rat i Josipa Flavija, najranija svjedočanstva iz tog razdoblja, i još mnogih drugih…

Povijesna istraga

Prije tridesetak godina Emmanuel Carrere doživio je vjerski zanos – počeo je svakodnevno odlaziti u crkvu i primati euharistiju. Svaki slobodni trenutak provodio je čitajući Sveto pismo i djela crkvenih otaca, filozofa i teologa. Vodio je dnevnik u kojem je precizno zapisivao svoje misli. Međutim, jednoga dana, vjera je nestala, isto kao što se i neočekivano pojavila.

Godinama kasnije, Carrere se vraća svojim iskustvima vjere i započinje pisati svoje opsežno djelo „Kraljevstvo”. Iz osobne perspektive, ali i kao skeptik, pokušava odgovoriti na pitanje što je zapravo doživljavao dok je bio vjernik. Je li ga obuzela božanska milost ili je bio žrtva kolektivne hipnoze? Na temelju privatnih zapisa, autor se ponovno vraća u vrijeme kada je vjerovao kristalno čistom vjerom.

Međutim, Carrere se ne zaustavlja samo na opisivanju svojih duhovnih iskustava, već pred oči čitatelja izlaže svoje, sve smjelije, interpretacije Svetog pisma koje se isprepleću s autobiografskim zapisima. S lakoćom, ali naoružan temeljitim znanjem, zadivljujuće prikazuje epohu u kojoj je rođeno kršćanstvo. Tako čitatelj zajedno s autorom prati sudbinu apostola Pavla iz Tarza i evanđelista Luke na njihovim putovanjima od Jeruzalema pa sve do Rima. Također, postaje svjedok kako se mala skupina Isusovih sljedbenika pretvara u jednu od najmoćnijih institucija u povijesti čovječanstva. Ipak, put do tog cilja bio je izuzetno bolan. Autor prikazuje ne samo postupak stvaranja prvih kršćanskih zajednica, već razdoblje progona u Neronovo doba, razmatrajući i ona pitanja o podrijetlu Crkve koja su nam manje poznata.

Ipak, Carrere najviše prostora u knjizi posvećuje dvojici evanđelista – Pavlu i Luki.

„Pavao je bio mistik i političar, dok je Luka bio momak koji je pisao priče, i zato mi je bio draži“, naglašava autor. Luka nije bio sektaški niti fanatičan tip, nije bio propovjednik, razmišljao je na način, mogli bismo reći, jednog današnjeg novinara ili povjesničara. Prve rečenice evanđelja o Luki potpuno se razlikuju od ostala tri evanđelja. Apostoli Marko, Ivan i Matej pišu polazeći iz osobne perspektive vjere, a Luka piše na način na koji su to pisali drevni povjesničari.

U evanđelju Sveti Luka najčešće upotrebljava izraz ‘Kraljevstvo’. Postoje dvije interpretacije kojima se Sveti Luka služi, a kojima opisuje kraljevstvo – ili je mislio na raj ili obećanje vječnog života. A možda je kraljevstvo aluzija na jednu drugu dimenziju realnog života. Kraljevstvo je stvarnost u svojoj nedokučivosti. Univerzum bola i slabosti koji postaje Kristov dom, mjesto u kojem Krist formulira zakone koji izokreću sve vrijednosti: „Prvi će biti posljednji“… Subverzivan govor iz kojeg je na tako zaprepašćujući način stvorena tako snažna institucija imenom Crkva.

Ambivalentnost vjere

Čitatelj otkriva Carrerovo vlastito iskustvo pred euharistijskim otajstvom, njegovu povijesnu potragu i pokazuje kako snaga vjere može poremetiti tijek života. Autor otkriva svoj vlastiti portret između entuzijazma i očaja. Bog ga privlači, teži da živi svoju vjeru i proživljava sve one ekstaze o kojima mističari govore, ali istovremeno ga sve to razdire i pojavljuje se sumnja. Ova priča, koja je artikulirana kao ispovijed, naglašava ambivalentnost vjere samog autora. Carrere ne krije ponos koji je pokazao na početku svog obraćenja: „Ateist vjeruje da Bog ne postoji. Vjernik zna da Bog postoji. Jedan ima mišljenje, drugi znanje“.

Carrere ilustrira snagu pitanja savjesti koju je postavila Katolička crkva, da preokrene sumnju i učini je jednim od simbola vjere. Zbunjenost koja ga napada za vrijeme istrage kršćanstva primjetna je, ali on je ne skriva i priznaje nemoć prije nego što je započeo pisati roman.

Najveća vrijednost „Karaljevstva” je sposobnost autora da angažira čitatelje, da ih natjera da zauzmu stav oko značenja vjere i potaknu sumnje koje se ne mogu lako zanemariti. Autor voli naraciju na takav način da polako, postupno počinjemo shvaćati što autoru znači kraljevstvo. Kristovo kraljevstvo „nije od ovoga svijeta“, ono prkosi našem razumijevanju, izaziva ljudsku racionalnost naviknutu na aristotelovu logiku i obvezu postavljanja krivotvorenih hipoteza. Stoga autor uzima u obzir mogući skepticizam čitatelja i tretira ga kao nove članove sekte, polako inicirane u njezinu praksu.

Izazov za sve

Krajnji cilj ove knjige leži u njezinoj sposobnosti da ospori ustaljena ljudska uvjerenja, iako to može izgledati suprotno. Knjiga jednostavno nadilazi naš vlastiti spor i opisuje bit kršćanske duhovnosti, postavljajući intelektualan izazov svima onima koji nisu ravnodušni prema religioznosti. Ne treba očekivati da ćemo na pitanja u knjizi dobiti nedvosmislene odgovore, jer autor pokušava samo približiti jedno od mogućih rješenja neočekivanog problema, a posljednji korak, konačna odluka kojim putem trebamo poći – ovisi samo o nama.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.