Istaknuto
23.09.2020.

Vrijeme čitanja: 3 minute Uz strane preporuke za slušanje, Nova glazba i ovog tjedna donosi devet novih domaćih i regionalnih glazbenih noviteta u borbi za singl tjedna.

14.09.2020.

Vrijeme čitanja: 7 minute Koliko vam je dobar bio godišnji na skali od 1 do 'Ziherung od svibnja izlazi u rujnu'?

Film

Kratkometražni filmovi koji vraćaju nadu u bolje sutra

14.09.2020. Simona Lukman
Vrijeme čitanja: 12 minute

Povijest kratkih filmova izrazito je duga i opsežna, no danas nažalost nedovoljno cijenjena, ali i javnosti premalo prezentirana. Prema definiciji Akademije filmskih umjetnosti i znanosti u kratke se, odnosno kratkometražne filmove ubrajaju oni filmovi koji traju maksimalno 40 minuta. Kratkometražni filmovi snimljeni su s vrlo malim ili gotovo nikakvim budžetom, često iz kese neovisnih filmaša ili filmaša amatera koji se svojim filmskim uracima nastoje probiti na filmsku scenu kako bi osigurali potpomoć za financiranje svojih budućih projekata.

Kratki filmovi prikazuju se na lokalnim, nacionalnim ili međunarodnim filmskim festivalima, od kojih je najpoznatiji Tropfest za koji se smatra kako odigrava vrlo važnu ulogu u promicanju kratkih filmova diljem svijeta. Osim toga, kratki se filmovi svake godine natječu za osvajanje prestižne nagrade Oscar u tri kategorije: animirani, live-action i dokumentarni kratki filmovi. Premda nisu zaboravljeni, pridaje im se premalo medijske pozornosti.

YouTube kao riznica kvalitetnih kratkometražnih filmova

YouTube nam danas nudi mnoštvo različitih sadržaja, no upravo mi je njegova šarolika zbirka kratkih filmova različitih žanrova privukla pažnju. Novi novcati kratki filmovi dostupni su na našem dobrom starom YouTubeu i bilo bi vrijeme da im poklonimo pažnju koju su neupitno zaslužili. Stoga smo danas, upoznavajući vas s kratkim filmovima novog kova, odlučili putovati svijetom i srušiti međukulturalne barijere.

Donosimo vam listu deset kratkometražnih filmova koji će vas nasmijati, razveseliti, rasplakati i potaknuti na promišljanje o životu. Prije nego krenemo – svežite pojase i udobno se smjestite, pripremite kokice i maramice. I ugodnu vam zabavu želim!

Važno! Filmovi nisu rangirani prema osobnom dojmu, već godini, odnosno datumu izlaska.


MAN


Jeste li se ikada zapitali kako čovjek svojim životnim odlukama utječe na okolinu i bića koja se u njoj nalaze? Na koji način vraća prirodi za sve ono što za njega čini?

Jeste li se ikada zapitali koliko smo svojim navikama u stanju promijeniti svijet? Koliko ga samo jednom drugačijom odlukom možemo učiniti ljepšim za život?

Gorka istina

Kratki animirani film „Man” iz 2012.godine u režiji engleskog ilustratora i animatora Stevea Cuttsa dotiče se upravo teme čovjekova odnosa s prirodom i bićima koje ju sačinjavaju. On na istinit, ali bolan način prikazuje kako čovjek svojim postupcima ne utječe samo na sebe, već i na cijeli svijet. Sve ono što nam je priroda podarila u stanju smo zloupotrijebiti, uništiti i izobličiti.

Govorimo kako toliko volimo životinje, a istovremeno sudjelujemo u njihovom masovnom pokolju, koristimo proizvode načinjene od njih i nosimo udobne, krznene ili kožne kapute koji su nekad bili dijelom tih životinja. Nije li to apsurd modernog društva? Da zbog želje da ugodimo sebi uništavamo tuđe živote bez imalo promišljanja i empatije?

A kada iscrpimo sve ono do čega možemo doći, i dalje nismo zadovoljni. Još uvijek nam nedostaje ono nešto – još uvijek tragamo za nečim kako bi u potpunosti utažili našu glad. I dokle ćemo tako? Dokle će svijet tako funkcionirati? Dokle će trpjeti naša bičevanja i uvrede kojima je svakodnevno podvrgnut?

Kako nam već ne dolazi u glavu da činimo pogreške, da svojim postupcima drugima nanosimo bol? Tužan je taj svijet u koji smo ga MI sami pretvorili – u kojem nestaju zelene površine, životinje gladuju, a naše plavo zlato postaje zagađenije – a sve je to konzekvencija naših nepromišljenih odluka.

kratkometražni filmovi

Foto: Youtube screenshot

Utjecaj karantene na okolinu

Nastavak filma pod nazivom „Man 2020” u jednoj minuti na efektan način prikazuje posljedice globalne karantene  na floru i faunu, odnosno cjelokupnu čovjekovu okolinu – životinje su se, zbog odsutnosti ljudske ruke, počele vraćati na svoja obitavališta, a priroda se počela obnavljati.

Životinje su održavale međusobni sklad dok je čovjek hibernirao, a priroda cvjetala. Bile su sretne jer su napokon dobile priliku živjeti slobodno, bez nečijeg konstantnog pritiska i ometanja. No, kada je čovjeku dopušteno da izađe iz okrilja svog doma, životinje su se razbježale, a priroda je ponovno usahnula. Čovjek je svojim dolaskom vratio sve na staro, bez imalo razmišljanja o tome koliko se toga promijenilo na bolje tijekom njegova mirovanja.

Životna pouka

Ako se prije gledanja ovog filma niste zapitali kakav odnos vodite s Majkom Prirodom, vjerujem da ćete sada otvoriti oči i uvidjeti stvarne probleme svojih (odnosno naših) djela. Nasreću, opća svijest itekako se podiže što ne doprinosi kvaliteti samo naših života, već i onih oko nas. Čovjeku je potrebna priroda kao i on njoj, no vrlo je važno njegovati dobre odnose s njome – jer ono što nam priroda daje može nam i oduzeti. Sve po zaslugama.

ORIGINAL:

DODATAK:


MODEL CITIZEN


U serijalu kratkih distopijskih animiranih filmova koji prate obitelj Robinson nastalih u režiji Davida Jamesa Armsbyja, „Model Citizen” izašao je kao peti po redu na samom početku 2020. godine. Obitelj Robinson primjer je poslušnih, tzv. savršenih građana koji se slijepo pokoravaju autoritativnoj vlasti.

Kolektivna indoktrinacija

Građani Autodalea ukalupljeni su u model življenja koji se smatra općeprihvaćenim i sasvim uobičajenim. Svojevrsnom se indoktrinacijom ljudima nastoji isprati mozak kako bi izgubili sposobnost razmišljanja i razlučivanja. U Autodaleu ne postoji mjesta za različitost – svi ljudi nose identične maske koje skidaju tek u okrilju vlastitog doma. Ne razumjevši kako su upali u zamku vladajućih, ljudi gube razum te počinju razmišljati kolektivno — kako ih se učilo odmalena. Takav će stav prenijeti i na svoje potomke, čime će i oni postati robovi sustava koji im je nametnut. Obitelj Robinson ni ne pokušava zaštititi svog sina od svojevrsne propagande i lažnih, iskrivljenih ideala koji mu se plasiraju putem televizije, već dapače, uzornim vladanjem i ulizivanjem žele steći naklonost vlasti, odnosno robota Joea koji s njima komunicira.

Životni ciklus obitelji Robinson koji smo imali prilike pratiti u ovom filmu, ali i cjelokupnom serijalu naposljetku se privodi kraju. Došlo je vrijeme za odstrjel. Vrijeme kada kao građani Autodalea više nemaju nikakvu ulogu, kada gradu ne mogu ponuditi ništa doli svog golog života. Krećući se u koloni prema jami koja vodi u smrt, gospodin i gospođa Robinson zagrljeni su, a ispred njih hoda i njihov sin. Naposljetku, gospodin Robinson kao pravi građanin uzima masku i zahvaljuje robotu Joeu. Nedostajat će mu. Taj dragi Joe koji se toliko žrtvovao za obitelj. Joe kojega su svakoga dana gledali na televiziji i koji im je konstantno trubio jedno te isto – da bez njih grad ne bi funkcionirao. Bez građana Autodalea ne bi bilo ni samog grada. Ni vlasti. Ni dragog Joea.

kratkometražni filmovi

Foto: YouTube screenshot

Prilagođenost sustavu

Obitelj Robinson bila je prilagođena svome životu i sustavu u kojemu se nalazila i u kojem nije vidjela ništa sporno. Vjerovala je vlasti i u svemu joj se svakodnevno plasirala. Ni u čemu obitelj Robinson nije pronalazila razloga za brigu. Za nju je Autodale bio dom, a robot Joe i njegovi kolege ljubazni i brižni vladari. No, premda su do samog kraja vjerovali vlasti, ta ista ih je naposljetku odvela u smrt. Jer u Autodaleu nitko nije bio privilegiran. Sve je čekala podjednaka sudbina. I dok su maski navučenih na lice hodali prema stratištu, na čelima im je pisalo Ugly. Uistinu, bili su itekako ružni jer u njima više nije postojala ni trunka ljudskosti. Postali su tjelesa bez duše, osjećaja i razuma. Tjelesa čiji je mozak odavno izgubio funkciju.

Armsbyjeva je namjera bila prikazati životni ciklus građana Autodalea, a u ovom nastavku stavljen je naglasak na odrasle građane koji su u potpunosti izgubili vlastito ja i postali pokorni građani koji više uopće ne sumnjaju u ispravnost sustava. Od prvobitnih skeptika pretvorili su se u ljude koji bez preispitivanja prihvaćaju sve što im se ponudi.  Upravo zbog toga njima je lakše manipulirati, a kolektivnom se manipulacijom stvara stado naivčina koje svog pastira slijedi u stopu dok mu u očima iskri prepoznatljiv sjaj. Sjaj zadovoljnih stanovnika jednog suvremenog grada.

Realnost za koju ne želimo čuti

S jedne je strane izrazito tužno kada shvatiš koliko je film od pet i nešto minuta realističan – i koliko zbiljski pokazuje današnju sliku svijeta u kojemu su mnogi upravo poput građana Autodalea – poslušni i pokorni vlasti koja ih očigledno i nimalo suptilno ismijava i od njih pravi budale. Koliko smo zapravo spremni uzeti sve što nam se pruži na dlanu, bez imalo preispitivanja ili sumnje u namjere onoga koji nam daje. Jer i mi, poput građana Autodalea želimo vjerovati da živimo u svijetu u kojem ne postoji korupcija, nepotizam i iskrivljene vrijednosti, iako smo svakodnevno svjedoci istima. No, istina je bolna, pogotovo kada ti se nalazi pred nosom, a neki i dalje ostaju slijepi pored zdravih očiju.

 


SIDE EFFECTS


Nastao u režiji Jacoba Cipriana Mendeza, „Side Effects” svrstan je u kategoriju kratkih horror filmova koji prikazuje Rollinsove unutarnje demone s kojima se bori nakon majčine smrti. Nakon što je na televiziji vidio reklamu Soyplum Worksa koji ljudima navodno pomaže u liječenju depresije i u postajanju boljih verzija sebe, Rollins se u stanju očaja odlučuje prepustiti eksperimentu nove droge koja mu se činila najboljim rješenjem u borbi protiv opsesivnih misli.

No, zbog njena konzumiranja Rollinsova se stvarnost preokrenula naglavačke – zbog halucinacija u kojima mu se pojavljivao majčin duh, Rollins je počeo gubiti vezu s realnošću. I jedina osoba od koje je zatražio pomoć, njegova prijateljica Kim naposljetku je ispaštala zbog njegove odluke koja mu je iskrojila sudbinu.

Nažalost, posljedica naših odluka često nismo svjesni na vrijeme, zbog čega u konačnici gubimo ono jedino što nam je još uvijek preostalo – sami sebe. Linija između vlastitog zadovoljstva i samouništenja vrlo je tanka i ponekad ju je teško balansirati. No, tek kada zbog toga izgubimo voljenu osobu postaje nam jasno da smo zbog svojih odluka ugasili život koji je još uvijek morao sjati.

 


TOXIC


„Nije uvijek bilo tako loše. John nije uvijek bio loš”, rekla je Zara. Premda je odnos između Zare (Tiffany Campbell) i Johna (Austin Wallace JR) u početku počivao na ispravnim temeljima i zajedničkim interesima, ta se situacija ubrzo počela mijenjati. U njegovu se društvu osjećala nesigurnom i bezvrijednom. Zbog njega se osjećala nedovoljnom. John ju je otuđio od Boga kojemu je podarila cijeli svoj život. A izlaz iz takvog toksičnog odnosa Zara nije pronalazila. Premda ga je bilo. I unatoč majčinim savjetima, Zara nije mogla napustiti Johna, iako je znala da bi mogla postati bolja osoba učini li to. Da bi se mogla vratiti tamo gdje joj je dom. Vratiti se Bogu kojemu se često molila nakon što bi se posvađala s Johnom. Shvaćala je da je John nije vrijedan, no nije pronalazila hrabrosti da raskine okove koji su je zarobili u ralje čovjeka koji ju nije volio onako kako je zaslužila.

Toksični su odnosi sve češći

„Toxic” pripada skupini kratkih filmova s kojima se mnogi mogu poistovjetiti. Toksični odnosi danas nažalost nisu novost. Mnogi se pronađu zarobljeni u kolotečini iz koje ne pronalaze izlaz. Ponekad je teško osloboditi se stiska ljudi s kojima ste započeli odnos. Nerijetko je isti zasnovan na lažima, ucjeni i podcjenjivanju u kojem ni jedna strana ne pronalazi osobnu sreću i satisfakciju. Okolnosti su otegotnije što jedna od strana forsira odnos za koji ne postoji budućnost. Upravo zbog toga Zara je napravila veliku pogrešku – nastavila je voditi taj odnos premda je znala da ju on neće dovesti nikamo, dapače, da će ju učiniti nesretnijom i nezadovoljnijom. Kako bi ugodila drugome, žrtvovala je sebe i osobnu sreću stavivši se na posljednje mjesto.

 


A FOLDED WISH


Drevna japanska legenda govori da će onome tko uspije napraviti tisuću ždralova, ždral ispuniti jednu želju. U nadi da će ih bogovi izliječiti od bolesti, dvije su se sestre odlučile upustiti u izazov.

„A Folded Wish” animirani je kratki film nastao u produkciji Amoebe kao diplomski rad studenata digitalne animacije. Radnja je smještena u postratni Japan, tzv. Showa razdoblje, kada se u svijet ušuljala stravična bolest koja je odnijela mnogo ljudskih života – tuberkuloza. Većina je pacijenata morala ostati kod kuće sve dok ih bolest ne bi dokrajčila.

Vjerujem da je mnoge priča podsjetila na djevojčicu Sadako koja je, zbog izloženosti zračenju tijekom eksplozije atomske borbe u Hirošimi, nakon deset godina razvila simptome leukemije. Kao i djevojčice u filmu, Sadako je također kratila vrijeme slažući ždralove kao dar bogovima kako bi je izliječili od bolesti. No, preminula je prije negoli je uspjela izraditi tisuću ždralova.

Premda bi zbog animacija mnogi pretpostavili kako je film namijenjen djeci, njegova kompleksna tema zahtijeva dublje promišljanje i posvećenost. Tragična sudbina dviju sestara izaziva duševnu bol te rijetki mogu ostati ravnodušni gledajući film.


HAIR LOVE


Dirljiva priča o ocu i kćeri koji se snalaze najbolje kako znaju ove je godine osvojila Oscara u kategoriji kratkih animiranih filmova, u režiji Matthewa A. Cherryja i pod okriljem Sony Picturesa.

U samo šest minuta film pripovijeda priču o afroameričkoj djevojčici koja nije zadovoljna izgledom svoje kose i njenu ocu koji joj uz upornost i trud uspijeva napraviti željenu frizuru na čemu mu je ona zahvalna svim svojim srcem. Zbog rušenja rasnih barijera, film je osvojio srca publike diljem svijeta.

No, u pozadini priče krije se još nešto što bi, kad bih vam rekla, uništilo užitak gledanja filma, stoga ćete to morati saznati jedino vlastitim angažmanom.

Ono čemu nas film želi podučiti jest da se veselimo sitnicama i cijenimo ih kao što to čini djevojčica. Tražiti sitnice u svemu što se oko nas nalazi kako bi nam srce i duša bili zadovoljniji i ispunjeniji odlika je čovjeka u punom smislu te riječi. I ponekad je životna esencija biti dijete, prepustiti se trenucima radosti bez da razmišljamo o problemima koji su nas sustigli – to je ključ života i možemo ga pronaći jedino u nama samima. A upravo taj ključ otvorit će nam vrata za koja prije nismo ni znali da postoje.


HOUSE GIRL


Film nastao kao diplomski rad sadašnjeg britanskog, odnosno ganskog redatelja Kobyja Adoma prikazuje težak život djevojčice Efru (Gloria Amanor) koju kao sluškinju eksploatira bogata gospođa Barbara. Nakon što je došla u posjet svojoj teti u Accru, mlada Britanka Jennifer (Emma Naomi) pokušava pomoći jadnoj djevojčici da pobjegne iz kuće. No, priča je suviše komplicirana (saznat ćete u filmu!), stoga za Efru ne postoji mogućnost odlaska – osuđena je provesti ostatak života s okrutnom Barbarom koja ju svakodnevno omalovažava i tuče.

Radnja filma smještena je u glavnom gradu Gane, Accri u kojem do izražaja dolaze klasne razlike – bogatstvo u kojem živi Barbara nastoji prikriti jad i bijedu siromašnih stanovnika Gane.

Upravo zbog kulturnih razlika Jennifer ostaje bespomoćna u nadi da će djevojčicu izbaviti iz pakla u koji ju je uvukla njena teta. Iako pobuna protiv tetinog neumjesnog ophođenja i izrabljivanja mlade Efru nije donijela promjene, Jennifer je time pokazala kako unatoč krvnom srodstvu ne želi stati na tetinu stranu i opravdavati njeno ponašanje.

Situacija opisana u filmu primjer je modernog ropstva koje nažalost još uvijek postoji, no o njemu se danas nedovoljno govori. Sve je više ljudi prisiljeno raditi u teškim uvjetima, kako u Europi tako i u drugim zemljama diljem svijeta, no čini se kako nadležna tijela u ovom slučaju uvelike zakazuju.


IN THE FIELD


Osim engleskog naslova, u filmu ne nalazimo ništa englesko. Za većinu nas koji su odrasli gledajući američke ili engleske filmove, vrlo je čudno gledati film na drugim jezicima, no, za razumijevanje svjetske kulture iznimno relevantno.

„In The Field” nastao je u kolaboraciji Indijca Juliana Coldreyja, suosnivača Outcasta, poznatog kinematografa Prijitha SB-a, urednika Ziana Zreekantha, dizajnera zvuka Aruna Rama Varme te skladatelja Gayathrija Iyera. Protagonisti, otac (P.Balachandran) i sin (Dhanil Krishna) govore malajalamski, dravidski jezik kojime govori čak 2,88% Indijaca (ako uzmemo u obzir da se u Indiji govori 22 jezika, taj je postotak izrazito velik).

Radnja filma smještena je u Neyyattinkari, gradu koji se nalazi u saveznoj indijskoj državi Kerali. Nakon očeve smrti, sin se mora svakodnevno brinuti o usjevima koji na sebe vežu iznimno dugu obiteljsku tradiciju. Nakon što mu se u snovima pojavio otac, sin je odlučio otići na polje, mjesto koje nije volio, ali ga je stalno prizivalo. Tamo razgovara sa svojim ocem koji mu daje savjete i motivaciju za daljnji rad u polju. No, nikako se ne može otarasiti  njegova lika – kamo god se okrene, vidi ga. I zbog toga počinje gubiti razum. Više ne raspoznaje javu i san te na trenutak misli kako je otac još uvijek dio njegova života.

Ono po čemu je ovaj film posebno dojmljiv njegov je kulturni identitet koji je u aspektu kinematografije u mnogim slučajevima zanemaren. Također, film se prilagodio široj publici tako što se na ekranu izmjenjuje engleski prijevod koji je većini svjetske populacije vrlo dobro poznat.


THE NEIGHBORS’ WINDOW


Na ovogodišnjoj dodjeli Oscara, „The Neighbors’s Window” osvojio je prestižnu nagradu u kategoriji kratkih igranih filmova. Film u režiji Marshalla Curryja nadahnut je istinitom pričom temeljenoj na djelu „The Living Room” Diane Weipert koja prati Alii (Maria Dizzia), majku troje djece iscrpljenom repetitivnim poslovima koje joj donosi majčinstvo te nezadovoljnom svakodnevicom koju dijeli sa suprugom Jacobom (Greg Keller).

Jednog dana njihovu pažnju zaokupi mladi par koji živi u zgradi nasuprot njih. Nostalgija za bezbrižnim i zabavnim mladenačkim danima u Alii budi osjećaj frustracije i neispunjenosti. Opsesija životom svojih susjeda počinje ju ometati u svakodnevnim aktivnostima te postaje sve razdraženija i umornija. No, život koji je poželjela imati ubrzo pokazuje i svoju drugačiju, ne tako idealnu stranu.

Premda smo ponekad zadivljeni nečijim životom, ne smijemo zaboraviti da se unutar četiri zida mogu kriti brojne tajne. Nije sve tako idealno kako nam se čini na prvu, stoga je umjesto da žalimo za životom koji nemamo vrlo važno osvrnuti se na svoj i uživati u svim trenucima koje nam on donosi. Tek kad zagrebemo površinu postanemo svjesni kako svoj život naposljetku ne bismo mijenjali s drugima, jer koliko god nam u pojedinim trenucima bilo teško, on je ipak naš i u njemu u konačnici pronalazimo utočište.


BROTHERHOOD


Nakon što je sedam godina proveo u Siriji, Malek (Malek Mechergui) se sa svojom suprugom Reem (Jasmin Yazid) vraća u rodni Tunis gdje je ostavio roditelje i dva brata. No, njegova supruga izazvala je mnogobrojna pitanja i poglede ispod oka. Reem je rođena Sirijka koja nosi nikab, tkaninu koja pokriva lice nekih muslimanskih žena (obično u zemljama Arapskog poluotoka), zbog čega ju Malekov otac Mohammed (Mohammed Houcine Grayaa) degradira i ismijava. Djevojka pod pritiskom, iako suprotno vjerskom običaju, skida veo.

Film je u režiji Meryam Joobeur i koprodukciji tvrtki iz Kanade, Švedske, Tunisa i Katara ove godine nominiran za Oscara u kategoriji igranih filmova, no nije ga osvojio. Naziv filma „Bratstvo” povezan je s kontroverznim muslimanskim bratstvom iz kojega su potekle brojne terorističke organizacije.

Obitelj čiji se život opisuje u filmu, živi izolirano od ostatka svijeta. Bavi se stočarstvom te živi skromno u trošnoj kućici. Premda je položaj oca donekle izjednačen s položajem majke, otac pokušava održati glavnu riječ u obitelji i nametnuti svoju volju ostalim članovima, što mu ne uspijeva najbolje. Majka trojice sinova (Salha Nasraoui) spremna je učiniti sve za njihovu dobrobit, iako nije ni svjesna u što se njen najstariji sin upustio.

Na meti filmskih kritičara

U filmu do izražaja dolazi specifičan arapski jezik i kultura te nezaobilazne kontroverzije vezane uz odijevanje muslimanskih žena. Premda su filmu mnogi prišili negativni epitet „festivalski”, njegova kvaliteta je neupitna. Ruku na srce, film bi se mogao shvatiti i na pogrešan način – da propagira uvriježeni način razmišljanja o pojedinim religijskim skupinama (znat ćete o čemu govorim kada pogledate film). No, relevantnost prikazivanja života u arapskom okruženju te problema vjerskog ekstremizma u suvremenom svijetu ne može se opovrgnuti.

Zbog navedenih karakteristika filma ne čudi me kako nije osvojio Oscara. Zašto? Pa izgleda da poznati filmski kritičari ne mogu podnijeti film koji je zapravo realističan, a ne glamurozan. „Brotherhood” nije film koji će vas nasmijati ili očarati holivudskom ljepotom, već onaj koji će vam pokazati zbiljsku sliku djelića svijeta na koji prečesto ni ne obraćamo pažnju. Osim toga, mnogi će se radije složiti s masom ljudi koji su film negativno ocijenili kako ni slučajno ne bi pokazali da ne dijele njihovo mišljenje jer bi se u tom slučaju našli na meti javnosti.

(Visited 74 times, 24 visits today)

Komentari