Istaknuto
27.11.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Vlada Republike Hrvatske odlučila je odbiti prijedlog o smanjenju stope PDV-a s 25% na 5% na menstrualne potrepštine i to ne jednom, već dva puta!

24.11.2021.

Vrijeme čitanja: 3 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

Intervju

Boli Me: “Percepcija važnosti mentalnog zdravlja u uzlaznoj je putanji, samo nas empatija može spasiti”

17.07.2020. Zrinka Kunić
Vrijeme čitanja: 8 minute

Možemo li malo pričati o mentalnom zdravlju? Udobno se smjestite, duboko i potpuno udahnite, zadržite dah na nekoliko sekundi i izdahnite sporo. Ovo će potrajati. Nisu više sljedeća dva tjedna ključna. Cijeli vaš život je ključan. Bitan. Prevažan da o ovome nastavimo šutiti ili da teme mentalnog zdravlja ostavljamo za uzak krug najbližih ljudi. Ova okrugla godina kao da je i simbolički odlučila da je vrijeme da se zaokružimo kao osobe. Da dovedemo tjelesno, mentalno i duhovno (štogod to vama osobno značilo) u cjelinu. I dok brinemo o fizičkom zdravlju kao nikada prije u životu, počinjemo shvaćati da sve počinje u nama, u stavu, u mentalnim ladicama koje toliko rijetko otvaramo. Upravo zato je ovo razdoblje mnogima teško i izazovno. Izolacija ostavlja dubok trag u životima cijelog planeta i po prvi puta možemo reći – nitko u ovome nije sam. Svi smo skupa. Zajedno odvojeni, ali s nikad većom podrškom.

Mjesec mentalnog zdravlja na Ziheru počinjemo razgovorom s onima koji već godinama u hrvatskom javnom prostoru ukazuju na važnost razgovora i podrške mentalnom zdravlju. Inicijativu „BoliMe” čine Adrian Pezdirc, Marina Vitković, Judita Gamulin i Draga Komparak te nam odgovaraju na vrlo važna pitanja. Proslijedite ovaj tekst nekome za koga znate da se bori, da mu/joj je teško, budite podrška i razgovarajte o mentalnom zdravlju, svome i tuđem. 


Živimo zanimljiva, a za neke i vrlo izazovna vremena. Kako se vi u „Boli Me” nosite sa svime što nam život servira posljednjih pola godine?

Koncept stalnosti promjena nikome od nas nije stran, ali ga teorijski očito previše podrazumijevamo s obzirom da su posljednji mjeseci omogućili radikalan i sirov uron u samu srž promjene na iskustvenoj razini. Sve podrazumijevajuće više nije bilo moguće, ili ne na isti način. Ošine te pošteno i duboko na svim razinama. Trebalo nam je vremena da shvatimo što se događa. Trenutno promišljamo i divimo se svima koji glasno i kategorično izlaze s odgovorima, objašnjenjima, rješenjima i prognozama svega ovoga po principu matematičke neupitnosti, bili oni na afirmacijskoj ili negacijskoj strani percepcije svega ovoga. Svjedočimo društvenom modusu potpunog i prešutnog nesnalaženja, koji je logičan i očekivan, ali koji zbog svog frustrirajućeg intenziteta završava najčešće u krutosti crno-bijelog brzinskog opredjeljanja jer odgovor se mora imati sada i odmah. Ne mora.

Mi se usklađujemo najbolje što možemo s ovim izazovima, nekad smo na 2%, nekad na 83%, ali plivamo, ovisno o danu. Ok je dati si vremena da bismo prvenstveno sve ovo razumjeli, a onda izabrali put i smjer nošenja s tim. Evo, mi još ne znamo sve ovo objasniti osim na osnovnoj, biološkoj razini virusa koji napada i prirode koja trese. Cijeli prostor smisla doživio je potres i u obnovi je, kao i grad.

Koliko su, po vašoj procjeni, izolacija i zastoj normalnog života utjecali na mentalno zdravlje mladih? Jesu li mladi prilagodljiviji?

Mladima se nažalost usporio inače ubrzan životni puls i s horizonata nestala stvarnost koju su htjeli isprobati u svakom zakutku jer je to tada najbolje i jer je baš tada vrijeme za to, međutim, nije sve prestalo – oni zaista mogu puno više nego što mi mislimo. Ako izolaciju i zastoj stavimo pod zajednički nazivnik promijenjenih okolnosti koje traže potpuno nova ponašanja, moguće je da su mladi bili u svemu ovome i fleksibilniji. Njihova razvojna dinamika uključuje i češću ponašajnu raznovrsnost, naravno, ako je argument teza o čovjeku kao biću navike. Površno bi bilo tvrditi da je kronološka dob referenca uspješnosti usklađivanja, ali ako se upustimo u razradu, godine sustavne naviknutosti na određene obrasce življenja nose zahtjevniju promjenu kod starijih.

Svatko je na sebi svojstven način ovo doživio, neovisno o dobi, svi su pogođeni promjenom. Manifestacije pogođenosti tek će biti vidljive. Ovo je sasvim sigurno bila prilika da testiramo svoju tjelesnu, emocionalnu, mentalnu i duhovnu elastičnost. Feder iliti opruga moment. I što god zatekli, dobro je, naše je, rješivo je.

Zabrinjavaju procjene stručnjaka kako nam kriza mentalnog zdravlja tek predstoji. Možete li objasniti čitateljima zbog čega će se posljedice krize uzrokovane koronavirusom, trauma zbog potresa i ekonomske nesigurnosti odraziti tek u narednom periodu?

Malo smo dotaknuli u prethodnom pitanju taj post festum moment koji je neizbježan, vrijedno je o tome govoriti. U nesigurnim i neizvjesnim životnim okolnostima zapadamo najčešće u emocionalnu ili kognitivnu reaktivnost, refleksno, nagonski kako bismo se zaštitili. Time si sužavamo prostor za rezerve daha i razuma kad se stvarnost natopljena strahom razbistri pa treba živjeti. To nas život vježba da učimo stvarati rezerve snage. Ono što je realno, ovaj proces bistrenja uzburkane stvarnosti trajat će i bit će veliki izazov svima pogledati u život s novim obrisima, a kamoli živjeti ga na zadovoljavajući način.

Ne zaboravimo da ovome ne smijemo pristupiti linearno, u kategorijama početka i kraja krize, stvari se prelijevaju u nove izazove, nikad nije kraj. Da, bit će izazovno za naše mentalno zdravlje, kao što je bilo u svakom stoljeću dosad kada se uzburkala stvarnost, ali percepcija važnosti tog mentalnog zdravlja za naše cjelokupno bivanje u uzlaznoj je putanji u odnosu na prijašnje promjene i krize. Ono što može pomoći je individualno i strateško osvještavanje te težine, prepoznavanje, traženje podrške, davanje podrške, donošenje mjera pružanja podrške baziranih na cjelovitom razmišljanju o zdravlju i neprestana, moćna javna rasprava o velikoj temi koja testira civilizaciju – neodvojivosti i međupovezanosti zdravlja i ekonomije, to svakako ne smije biti ili-ili prosudba.

Uviđate li razlike među spolovima ili društvenim slojevima u ovoj krizi, odnosno u njihovom nošenju s njom? Kako “jakima” objasniti da je u redu biti “slab”, ranjiv?

Zaista je vrlo važno normalizirati pravo na različitu doživljajnost, neovisno o dobi, spolu, društvenom statusu. Bitno je imati na umu da je različitost bit društva i da društva bez različitosti, bilo koje pa tako i doživljajne, jednostavno nema – sve je ostalo negacija društva, doživljajni totalitarizam. Samo nas empatija može spasiti.

Preko noći smo ostali bez kulturnih sadržaja, društvenih događanja i socijalizacije kakvu poznajemo. Ljudi su primorani okrenuti se sebi i biti sami sa sobom. Zašto je to nekima toliko teško?

Teško je jer zadire u same temelje onoga što jesmo, u našu društvenu i djelatnu prirodu na način na koji smo je navikli živjeti. Tu nam pomaže naša razumska priroda, treća komponenta naše mješovite ljudskosti. Nestanak društvenosti i djelatnosti poguban je za opstanak vrste, s jedne strane, a transformacija načina življenja ljudske prirode u nove načine, s druge strane, zahtijeva novu misaonu fleksibilnost i otvorenost. Međutim, unatoč razumu, teško je razmišljati o ‘novom’ dodiru, zagrljaju, prisnosti, komunikaciji jer bliskost i dodir nisu isto što i transformacija pisanja pod fenjerom i tintom u pisanje pod žaruljom i na stroju. Puno su suptilnija ljudska tkanja od tehnoloških.

Nije isto dosadašnje, normalno gledanje predstave u kazalištu ili gledanje s maskama i prepolovljenog broja publike, ili online, ili da kazališta uopće nema… Kužite stupnjevanje i promjenu? Ne smijemo skliznuti nikada u sve ili ništa ako o tome ovisi naša ljudskost i ako smo svjesni da su neke prirodne okolnosti izvan naše kontrole i nisu golo političko pitanje. Pitanje je je li ova transformacija iznimka uslijed trenutnih okolnosti ili novo pravilo u izmijenjenoj stvarnosti. Ako nastavimo ovo produbljivati, završit ćemo u evolucijskom pesimizmu i dinosaurima pa zaustavimo se…

Mi trenutno zapravo živimo život introverta. Što možemo naučiti od njih u ovom trenutku?

Što nedostaje introvertima?! (smijeh) Mi smo baš podijeljeni kolektiv, dva introverta i dva ekstroverta ako se klasificiramo po normativnim uzusima. Zajedničko je svima, i nitko toga nije lišen, bio introvert ili ekstrovert, osjećanje težine života. Evo, introveti su donekle uspješno preživjeli ‘normalan’, dosadašnji život; preživjet će i ekstroverti donekle uspješno ovaj ‘nenormalni’. Bez brige. U ovoj se raspravi treba više bojati pojmova i kategorija od samoga života.

(Boli me kolektiv) Foto: Marija Gašparović

Bez obzira na sve, psihičko i mentalno zdravlje i hvatanje ukoštac s njim, odlasci na terapije i rad na sebi još uviijek nisu raširene teme u javnom prostoru, iako se pomaci vide. Možemo li skupa detabuizirati tu temu i kako mi mediji možemo u tome pomoći?

Nas vesele pomaci po tom pitanju, bar unutar vremena našeg djelovanja, od 2014. godine. Treba imati na umu da je šutnja koju smo zatekli, ako se samo baziramo na našem iskustvu, dobila glas, idemo jako prema riječima, rečenicama, tekstovima. Ima tu i višedesetljetnih rudara koji su moćno probijali šutnju. Kad pojedinci udare tempo, mijenja se s vremenom društvena svijest edukacijom, zalaganjem i zagovaranjem, potom se mijenja društvena klima. Mediji su zvučnik tempa koji se udara i imaju privilegiju prvi se obračunati s kolektivnim sramom i strahom koji su u korijenu šutnje o osobnim krizama i poteškoćama u mentalnom zdravlju. Nakon društvene afirmacije teme nema prepreka za suočavanje sa samim sobom, iako je u toj romansi sa sobom puno prepreka do istinskog priznanja poteškoća.

Približite nam “Boli Me” inicijativu 🙂 Koje su vaše pobjede u posljednjih nekoliko godina koliko postojite?

Postojimo od 2014., proletjelo je. Ovo će biti neobično, ali mi zapravo nikada nismo željeli postojati, zato nam je toliko veliko svako slovo odaslano u svijet. Prepoznatljivi smo po javno zagovaračkoj kampanji Kad te boli, moraš reći, koja je prva ovakvoga karaktera u Hrvatskoj, provodimo je redovito od 2015. Posebno su bili zapaženi projekti unutar kampanja: izložba fotografija Kad me boli (2015.) i postavljanje javne interaktivne instalacije Tiha introspekcija (2016.) u prolazu Oktogon uz prateće prepoznatljive promotivne spotove. U listopadu 2017. Pokrenuli smo preventivni projekt Osjećam. – mentalna higijena i emocionalna pismenost mladih, namijenjen srednjoškolcima, a sastoji se od interaktivne instalacije, kazališne predstave U mojoj glavi” Teatra Tirena i edukativnih radionica. Upravo smo za taj projekt 2018. godine primili posebno priznanje Hrvatskog dizajnerskog društva u kategoriji kritički koncept na jubilarnoj desetoj izložbi hrvatskog hizajna u Muzeju za umjetnost i obrt.

Od 2018. snimamo i prikazujemo  Pričamo“ – web serijal koji se sastoji od desetominutnih videa o mentalnom zdravlju u našoj svakodnevici. Poseban je interes izazvalo javno snimanje epizoda Pričamo unplugged u KunstTeatru s kojim surađujemo na predstavi Marta i sedam strahova i radionicama podrške publici, namijenjenih studentskoj populaciji. U suradnji s Dubrovačkim ljetnim igrama 2019. godine relizirali smo posebno dragu trodnevnu radionicu Anatomija srama namijenjenu mladima. U vremenu pandemije i nakon zagrebačkog potresa izašli smo s novim epizodama Pričamo SOS kako bi sebi i drugima olakšali i objasniti iznimno turbulentan životni trenutak u kojem se nalazimo. Trenutno pripremamo crowdfunding kampanju za nastavak snimanja novih epizoda Pričamo i premijerno najavljujemo super novi portal s kojim izlazimo zajedno sa suradnicima krajem godine.

Osobno mislim da je ovaj period koji živimo velika prekretnica u svijesti ljudi i velika prilika da ponovno izgradimo neki bolji, zdraviji svijet. Slažete li se? Kako svatko od nas može doprinijeti tome?

Da ste nas to pitali na samom početku krize i nakon potresa, složili bismo se jer smo izmaštali neku nadolazeću romantičnu verziju boljeg svijeta, boljeg društva, boljeg čovjeka. Pitali smo se tko može nakon svega biti isti?! Danas mislimo da ne postoji dobar, loš ili bolji svijet po sebi, nego samo nama perceptivno prihvatljiviji svijet koji stvorimo. Uvijek i iznova glupost će biti prepreka potpunom optimizmu. Treba znati i moći izabrati ljubav i smijeh čak i kad se čini potpuno neučinkovito i besmisleno, baš tada treba njima bombardirati svijet. Tko izdrži, veći je od života.

Kakve sadržaje preporučujete onima koji se nisu snašli u ovoj situaciji, ljudima koji su prvi puta osjetili anksioznost, napade panike i tjeskobe, otuđenost i beznađe?

Potpuno je u redu ne snaći se i potpuno je u redu pronaći nešto dotad nesvojstveno sebi i pobjeda je priznati si to. Potom ide prihvaćanje nesnalaženja i dotad nepostojećih simptoma koje ste nabrojali, a to nikako i nipošto ne znači trajnost i bolest, nego startnu poziciju za inventuru, u svom ritmu, na način na koji ti odgovara. Sadržajno, umjetnost i kreativnost provjereni su životni melem, oplemenit će bol. Naša je preporuka oduvijek – kad te boli, moraš reći. Sebi, papiru, notama, prirodi, čovjeku ako si spreman krenuti po bolje za sebe i druge.


Pratite Boli me na Facebooku i Youtube kanal inicijative


Ako osjećate da je vaša svakodnevica preizazovna da biste se s njom borili sami, obratite se bliskim ljudima i stručnjacima (psiholozi, psihoterapeuti, psihijatri). Vaš duh i vaša psiha vrijede jednako kao i vaše tijelo – kad jedno od toga boli, tu su ljudi koji vam mogu pomoći da ta bol prestane. Niste sami!

Čitajte još i:

Mentalno zdravlje na televiziji: Običnost mentalnih bolesti u “BoJack Horsemanu” i “Normal People”

Postoji li korelacija između kreativnosti i mentalnih oboljenja?

Spaceman (The Killers): O shizofreniji, suicidu i samoći

Slavni književnici koji su se borili sa psihičkim poremećajima


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

(Visited 482 times, 7 visits today)

Komentari