“Lulu” (HNK Zagreb): Bezidejna parada kiča i jeftine vulgarnosti

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 28. je ožujka premijerno izvedena predstava „Lulu“ u režiji Jerneja Lorencija. Dramsku cjelinu o nevinoj bludnici Lulu (Daria Lorenci Flatz) čine dvije drame njemačkog dramatičara Franka Wedekinda, „Zemaljski duh“ i „Pandorina kutija“. Prva je na daskama naše središnje kazališne kuće bila postavljena još 1913. godine, dok su kao cjelina prvi i posljednji put u Hrvatskoj bile inscenirane 1930. u režiji Tita Strozzija. Prema samoj najavi, mladi je slovenski redatelj u Zagreb stigao u „formi života“, kao jedna od najvećih kazališnih uzdanica u regiji. Pridodavši tome intrigantan i nesvakidašnji dramski predložak te zanimljivu glumačku podjelu, od „Lulu“ se puno očekivalo. Rezultat je razočaravajući, u svim segmentima.

U Lorencijevom karakterističnom stilu u predstavi se profinjeni, istovremeno glamurozni i kičasti kostimi te estetski promišljena scenografija, koja iskorištava raskošni prostor HNK-a, miješaju s golotinjom i erotikom, psovkama i vulgarnim frazama, nasiljem i životinjskim nagonima likova. No, predstava ne nudi ništa drugo osim toga, sve je svedeno na taj površinski i vizualni dojam.

Režija se čini bezidejnom, kao da redatelj nije znao što bi učinio s tekstom, na koji bi ga način osuvremenio ili u čemu pronašao fokus predstave. Najjednostavnije je bilo u prvi plan istaknuti ambijent HNK-a, dodati tome mikrofone i videozid, kako bi se sve činilo jako moderno, aktualno i interaktivno, te golotinju i nešto psovki, kako bi sve imalo dozu provokativnosti. No, viđena golotinja i nema nekog pretjeranog pokrića (ili nije uvjerljivo izvedena), te se stvara dojam jeftine vulgarnosti i drugorazredne provokacije kakve smo odavno trebali prerasti. Doduše, zanimljivo je primijetiti da još uvijek ima publike kojoj je sve to šokantno. Za vrijeme pauze dio je gledatelja napustio kazalište, ali nisam u potpunosti siguran jesu li otišli jer im smeta pokoji izraz poput pušim kurac ili pička ljubičasta od jebanja, ili su otišli jer im je sve to zapravo bilo strašno dosadno.

Nešto više od dva i pol sata duga predstava podijeljena je u dva dijela. U prvom dijelu predstave kronološki pratimo život Lulu s njezinih nekoliko supruga. Iako je radnja linearna, priča i tekst su izneseni u fragmentima, nepovezano, tek spojene i skrojene misli Lulu i njenih muževa – o životu, ljubavi, strasti, djeci… Razgovor je zapravo nizanje monologa između kojih se u dugim stankama, uz minimalan pokret i pratnju klasične glazbe, prikazuju fotografije na videozidu.

Upotrebom videozida i mikrofona pokušava se smanjiti monotonost do krajnjih granica rastegnutih scena (predstava nije mogla trajati sat i pol, ipak je to HNK, trebalo je to pod svaku cijenu produžiti), no ritam predstave je svejedno veoma spori, a scene su duge i statične. Isto se ponavlja u drugom dijelu predstave, rođendanskoj zabavi Lulu, na kojoj se šarolika društvena elita okupila u njenom domu, samo što se u monolozima izmjenjuju uzvanici uz „prikladne“ rođendanske čestitke. Ako je prvi dio predstave sat i dvadeset minuta dugi uvod u kojem čekaš da se nešto napokon počne događati, drugi je dio predstave rasplet koji nikako da završi.

Scenografsko je rješenje predstave samo po sebi zanimljivo i domišljato. Prostor radnje pretvoren je u foto studio s bijelim podom, nizom reflektora i stolaca s obje strane scene te velikim platnom u pozadini, na kojem se prikazuju fotografije. Ambijent dopunjuju povremeni fotografski blicevi nakon kojih uglavnom slijede predivne fotografije na platnu, za koje je zaslužan Peter Uhan. U prvim se prizorima radnja i zbiva u umjetničkom ateljeu Waltera Schwarza (Bojan Navojec), fotografa i drugog muža od Lulu, no nakon njegove smrti izgled scene ostaje nepromijenjen, iako se radnja više ne odvija u njegovom ateljeu, već u domu Lulu. No, srećom su tu stolci i fotelja pa gosti mogu nekamo sjesti.

Lorencija zabavlja i sam prostor HNK-a, pa predstava, kao i niz scena, započinje s obraćanjem likova publici – u početku bez mikrofona, pa ne razumijem zašto su oni poslije uvedeni, osim da su trend postdramskog kazališta. Schigolch (Goran Grgić) pripovijeda i o zgradi HNK, koja u ložama skriva tajne svojih gledatelja, a u jednom slijedu fotografija interijer HNK-a – stubište, foyer – “odglumio” je dom Lulu. U pauzi između činova glumci čak šeću među publikom, razgovaraju s gledateljima i sjede među njima te se iz gledališta penju na scenu, što bi bio apsolutni klišej da nema prethodnog paradiranja.

No, sve se to također čini sadržajno ispraznim, bez pokrića, kao da se forsira ta interaktivnost, razbijanje četvrtog zida i neprestana komunikacija s publikom, a onda polovica likova govore leđima (i golom stražnjicom) okrenuti publici. Predstava gotovo da vrišti: „Želimo biti moderni poput ZKM-a“. Iako je Dubravka Vrgoč najavila da kao ravnateljica HNK neće raditi neki drugi teatar, očito je da se estetika ZKM-a ipak ne može tek tako prenijeti na Trg maršala Tita. Čak ni pokušaj uspostave veze sa zgradom HNK nema dovoljno uvjerljivo pokriće, kao što to radi Bobo Jelčić u ZKM-ovom „Galebu“, iako je u tom pogledu Lorenci bio na dobrom tragu, pa bila to i neizravna kritika „elitne“ publike samog HNK.

Na početku predstave Lulu je udana za dr. Golla (Franjo Kuhar), starijeg muškarca kojem je ona samo igračka. Ona ima svoju sluškinju koja je oblači, on je podučava plesu i nikad je ne pušta iz vida, sve dok je ne ostavi s fotografom Walterom Schwarzom. Lulu, nestašna, neozbiljna i zaigrana kakva jest, brzo zavodi Schwarza, Goll umire, a fotograf postaje njen drugi muž. Prizor Gollove smrti dovitljivo je režiran, a i zanimljivo je to što se nakon smrti svakog lika na videozidu prikažu fotografije njegovog lica.  Uz pozadinsku klasičnu glazbu, stvara se liričan, gotovo poetski dojam. Kuhar, iako kratko na sceni, s predstavom je, ako ništa drugo, potvrdio svoj zasluženi glumački status.

Drugi brak Lulu, u kojem se predstavlja kao Eva, doima se poput prave ljubavi, onako mladenačke, spontane, iskrene i neopterećene brigama svijeta. Lulu je u brak donijela mnogo novaca, Schwarz je postao priznati umjetnik i oni se čine istinski zaljubljenima, pogotovo u sceni kada Lulu kaže da je trudna. No, u priču se upliće dr. Ludwig Schon (Dragan Despot), čija je Lulu ljubavnica, i koji nakon razgovora sa Schwarzom fotografa tjera na samoubojstvo.

Njihov je razgovor, nakon 45 minuta predstave, prva zanimljiva scena koja je predstavi donijela napetost, dinamiku i akciju, te u kojoj su Despot i Navojec konačno pokazali koliko su dobri glumci. No, koliko je Navojec izvrstan u „Teškoće s izražavanjem“ u Teatru &TD, toliko je u „Lulu“ loš. Njegov bi lik trebao bit djetinjast i zbunjen, no Navojec se doima kao srednjoškolac na Lidranu, a ne kao prvak zagrebačkog HNK. S druge strane, Despot je odličan kao tiranski raspoložen dr. Schon kojeg je Lulu pokorila i uhvatila u svoju zamku, zbog čega se na neki način i iskaljuje na Schwarzu. Ovakva uloga Despotu prirodno leži, zbog čega je i najuvjerljiviji glumac predstave, uz Luku Dragića, koji igra njegovog sina Alwu Schona.

Daria Lorenci Flatz u naslovnoj je ulozi doista sjajna. No, njena Lulu nije nevina djevojka s možda mrvicu previše seksualnog života, iako i sama kaže da bi htjela biti nevina. Ona je hladnokrvna manipulatorica bez trunke moralnih nazora, zbog čega je i uspjela nadživjeti tri muža i izvući se sa svim svojim postupcima. Nedostaje joj osjećaj za društvene norme, sve čini onako kako ona to želi jer misli da je tako ispravno. Doima se kao igračka prvog muža, dr. Golla, no istovremeno je i on njena igračka jer mu ona servira ono što on želi – zaigranu, gotovo pa maloumnu djevojku, iza koje se skriva itekako lukava žena.

Do njega joj nije previše stalo, što pokazuje (zapravo ne pokazuje) u trenutku njegove smrti, ali stalo joj je do Schwarza i Schona, samo što ne shvaća da ne može istovremeno voljeti i održavati vezu s dvojicom muškaraca. Na kraju obojica stradaju, a ona utjehu pronađe u četvrtom, iako ih je u međuvremenu promijenila još nekoliko. No, u drugom dijelu predstave vidimo jednu posve drugačiju Lulu koja cijeli segment nepomično i bez riječi sjedi u fotelji na sredini scene. Lulu se doima tužno zbog svega što je prošla, no ne i da se kaje, taj moralni sklop jednostavno ne posjeduje. Lorenci Flatz ovom se ulogom potvrdila kao jedna od vodećih ženskih snaga naše središnje kazališne kuće, šteta što i ona nije postala prvakinjom drame, kao pridošlice iz ZKM-a, Nina Violić i Jadranka Đokić.

Goran Grgić u ulozi Schigolcha otac je Lulu, no ovo mu nije jedna od boljih uloga, a govor na mikrofon mu je toliko previše teatralan da ga gledatelj doista više ne želi slušati. Nikša Kušelj i ovako bezveznu ulogu te apsurdni tekst uspijeva dobro odigrati, no dojam bi bio još bolji da nema taj samodopadni izraz na licu i da ne pjeva pjesmu Vjeruj u ljubav, koju „začini“ s daleko prevelikim brojem ukrasa u izvedbi. O čemu njegov lik zapravo govori iz predstave nisam uspio shvatiti, samo znam da se u nekoliko navrata hvata mikrofona uz nejasne kritičke govore o ekonomiji i društvu, a gledatelj može interpretirati o čemu je riječ, ako za to uopće ima volje.

Zanimljive poruke odašilju Ludmila Steinherz (Barbara Vicković) i Kadéga de Santa Croce (Dora Lipovčan). Prva je pripadnica medija koja Lulu govori kako je predivna, ali bi ponešto u njenom izgledu promijenila ili naglasila za bolji dojam u medijima. Njen lik govori o površnosti današnjeg medijskog sadržaja koji se svodi samo na senzacionalizam te na neki način kritizira sve one medije i novinare koji s premijera izvještavaju o tome tko se sve skupio i kako se obukao, a ne nude informativan, kvalitetan i relevantan sadržaj.

Druga je djevojčica koja u svojoj čestitki Lulu kaže da želi biti kao ona jer je vidi kao predivnu ženu u bogatoj haljini u divnom domu uz brižnog muža, ne znajući njezin stvaran karakter i sve što je ona proživjela i učinila. To je još jedna potvrda te sveukupne površnosti današnjeg društva. Možda je upravo u tome i bit same predstave te je iz tog razloga cijela predstava tako površinski svedena na vizualni dojam raskošnih kostima, interijera HNK i mogućnosti upoznavanja s glumcima u pauzi dok šeću gledalištem.

U ostalim ulogama nalaze se Siniša Popović (čiji je glas čaroban u svakoj prilici), Dušan Bućan, Vlasta Ramljak, Mirta Zečević te Lana Barić, kao daleko najslabiji član glumačke postave, neuvjerljiva cijelu predstavu u karikaturi koja je zapravo obično kreveljenje. Pohvale zaslužuju Nina Cosetto kao grofica Weiss, koja cijelu predstavu prati na klaviru, te soprani Ivana Lazar i Ana Zebić. Između ostalog, izvode djela Franza Schuberta i Georga Friedricha Händela i rade to sjajno, bez zamjerke.

Priča o nevjernoj bludnici Lulu možda je bila šokantna prije stotinjak godina, no sama po sebi danas to nije. Najzanimljiviji dijelovi predstave upravo su oni u kojima se nazire neki trag kritike, bilo to medija, kazališne publike, ljudi koji troše vrijeme i novac na svoj i tuđi izgled ili samih zaposlenika kazališta. No, cjelokupna je predstava uglavnom nezanimljiva, ne uspijeva zainteresirati gledatelja i zaista ne donosi ništa novo u hrvatsko dramsko stvaralaštvo.