FILMOLISTA: Lista filmova o metalu ili parada filmova o Mayhemu?
Iako metal nije česta inspiracija redatelja, dobri filmovi o metalu zaista postoje. Postoje i oni malo gori, a na većinu njih sam naletjela radeći ovaj tekst. Iz mora odličnih i katastrofalnih filmova izvukla sam one koji su vrijedni pažnje, a to se pretvorilo u skup filmova o Mayhemu. Ako vam krvave Mayhemove priče ne gode nakon ugodnih praznika, počet ćemo s dva filma koji nose barem malo normalniju priču!
The Dirt (2019)
Mötley Crüe bio je jedan od bendova čijoj su se ludosti u osamdesetima čudili svi, i mali i veliki, a redatelj Jeff Tremaine odlučio je njihovu priču utkati u film. Kvaliteti filma pridonijeli su svi članovi Mötley Crüea koji su glumce pripremali na svoje uloge. Kreće razvojem benda, nastavlja se hvatanjem malih pozornica koje su ih učinile velikima, stjecanjem slave, upadom u pakao droga te konačnim pronalaskom svjetla na kraju tunela. Cenzure u ovom filmu nema što ga čini uvjerljivim. Doticaj stvarnost i filma postoji pa uvjerljivost ne ostaje samo u očima gledatelja. Priča je doista intrigantna, za današnje poimanje svijeta čak i nevjerojatna. Jedan sat i četrdeset i osam minuta bit ćete prebačeni u najluđe godine prošlog stoljeća gdje ćete svjedočiti životu na Sunsetu Stripu te svim njegovim prednostima i nedostacima!
Metalhead (2013)
„Metalhead” je jedini film na mojoj filmolisti koji nije snimljen prema priči nekog benda. Film priča priču mlade tinejdžerice koja traumu izazvanu smrću brata liječi u žestokoj glazbi koju je on slušao. Autor filma je islandski redatelj Ragnar Bragason, a sam film je sniman na islandskom jeziku. Stavljanje žene u ulogu metalheada šalje posebnu poruku, jer iako smo u 21. stoljeću, spolna diskriminacija ne jenjava. Sadrži glazbu osamdesetih, spominju se klasični heavy metal bendovi koji Heri, glavnom liku filma, pomažu kod rješavanja problema. Dokazuje da metalci posjeduju emocije i osjetljivost na često, vrlo okrutno društvo.
Lords of Chaos (2018)
„Lords of Chaos” digao je metalce na noge. Glavni akter filma je Euronymous (kojeg je utjelovio Rory Culkin), gitarist black metal benda Mayhem. Gledamo li film kao Mayhemovu priču, on ima problema napretek, od prikazivanja situacija crno-bijelo (što nikako nisu bile), do stvaranja Euronymousa dobričinom, skrivanjem vrlo važnih detalja, izostajanjem ključnih albuma i pjesama, pa do govora na engleskom jeziku iako se radnja odvija u Norveškoj. Izobličeno prikazivanje početaka black metala izazvale su ljutnju živućih članova Mayhema.
Ako pak film gledate bez razmišljanja o stvarnosti, on će vas oduševiti. Dramatična životna priča mladog Norvežanina Euronymousa, tvorca pravog black metala, nagnula je švedskog redatelja Jonasa Akerlunda da pretoči njegov život u dva sata napetog filma. Kroz film se stvara emocionalna konekcija gledatelja i likova pa postoji velika mogućnost da ćete na kraju filma pustiti suzu. Priča počinje lagano u veselim tonovima nastankom Mayhema, počinje se zahuktavati ulaskom Deada u igru (koji je u filmu samo tridesetak minuta, a nosio je puno veću ulogu u stvarnosti), a svoj vrhunac doživljava uvlačenjem lika Varga Vikernesa u meč. Paljenje crkvi, ubojstvo, samoubojstvo glavne su odrednice ovog black metal benda koje je Lords of Chaos odlično rekreirao. Doduše, ne točno, ali dovoljno uvjerljivo da vas čvrsto drže uz ekran od početka do kraja!
Until The Light Takes Us (2008)
Još jedan u nizu filmova o black metalu u Norveškoj je „Until The Light Takes Us”. Na spomenuti film primjedbe nemaju članovi ni jednog benda zato što u njemu progovaraju. Naglasak je i ovdje na Mayhemu, Euronymousu i Vargu. Varg govori iz zatvora u kojem služi svoju dvadesetjednogodišnju kaznu za ubojstvo Euronymousa i spaljivanje triju crkvi. Pričama ovdje biste morali vjerovati jer dolaze iz usta glavnih likova spomenutih scena, ali kako vjerovati ubojici? Hellhammer ispada daleko najuvjerljiviji zato što je njegova kriminalna prošlost najmanja, a rečenice najsmislenije. Bave se temama Deada, Euronymousa, paljenja crkvi i sotonizma, a o spomenutim temama govori, uz neke članove Mayhema, Fenriz iz Dark Thronea te mnogi drugi. Zbog točnosti podataka o kojima je riječ, dokumentarac se popeo na moju filmolistu kao vrlo jednostavan, ali i vrlo upečatljiv komad filma!
Pure Fucking Mayhem (2008)
„Pure Fucking Mayhem” još je jedan dokumentarac o Mayhemu. U njemu, ovaj put, progovaraju članovi Mayhema kojih u „Until The Lights Takes Us” nema. Govore o samim počecima svog benda, razvoju, a velik je dio usmjeren na razjašnjavanje priče oko Deada i Euronymousa. Priča ne završava njegovom smrću već se nastavlja daljnjim razvojem benda. Prikazuju se neviđeni kadrovi koncerata, fotografije iz private arhive, govore priče koje svijet još nije čuo. Fokus je na osobnostima članova benda, objašnjavanju svih tragičnih događaja pri čemu oni dobivaju određeni smisao.
Film se temelji na istini, bez dodavanja netočnih podataka, a po mom skromnom mišljenju, nosi titulu najuvjerljivijeg filma spomenute teme!
Ako vam još uvijek nije dosta Mayhema, „Once Upon A Time In Norway” vas čeka!
