Manifest dopadljive dekadencije (“Le Charme discret de la bourgeoisie”, L. Buñuel)
Početci se modernističkih tendencija na području sedme umjetnosti smještaju u razdoblje filmske avangarde. Osim što je njegovo filmsko stvaralaštvo obilježilo gotovo čitavo prošlo stoljeće, Luisa Buñuela bez sumnje možemo smatrati utjelovljenjem i predstavnikom radikalne filmske avangarde u čijem se sklopu razvio filmski nadrealizam. Njegov je snažni filmski radikalizam obilježen jedinstvenim i prepoznatljivim te vječno citiranim stilom te pokriva brojna tematska i žanrovska obilježja smještajući u svoje središte kritiku političkih, društvenih i religijskih konvencija.
Prema mnogima je jedno od najuspješnijih i najzrelijih Buñuelovih filmskih ostvarenja Diskretni šarm buržoazije (Le charme discret de la bourgeoisie) iz 1972. postalo dijelom takozvane ”trilogije o potrazi za istinom” u koju spadaju i Mliječni put (La voie lactée) iz 1969. i Fantom slobode (Le fantôme de la liberté) iz 1974., a ujedno i odrazom filmskog nadrealizma koji Buñuel nikada nije potpuno napustio, već ga je u kasnijim desetljećima uspješno integrirao u filmski modernizam.
Revitalizacija repetitivne svakodnevice
Diskretni šarm buržoazije, prema riječima samog redatelja, kao žarišnu točku odabrao je repetitivnost i monotoniju svakodnevice. Lišen snažnog i logičnog narativnog slijeda, film u svom središtu ima društvenu skupinu koju čini šestero pripadnika visokog društva koje, osim prijateljstva, međusobno povezuju obiteljske veze, brak, posao i preljub. Pukim bi se prepričavanjem sižea mogao stvoriti dojam vizualne monotonije koju Buñuel bez sumnje razbija preusmjeravajući gledateljsku pažnju na međusobne odnose likova, nesporazume i ingeniozne razgovore te kontrastrirajući onom privatnom i intimnom društveno-alegorijski svijet. Stvaranjem filmskog svijeta koji nije niti eksplicitno javan niti privatan nastala je varijacija banalne realnosti obilna fascinacijama i frustracijama.
Motiv zajedničkog objeda koji se ostvaruje kao svojevrsni društveni ritual i privilegij može se definirati kao okvir filmske radnje. Naime, narativna se struktura, lišimo li je digresija, sastoji od niza sastanaka tijekom kojih planiran zajednički objed ostaje ometen i spriječen uslijed apsurdnih događaja i okolnosti koji se kreću od nesporazuma do smrtnog slučaja i oplakivanja pokojnika. Sprječavanje takvih sastanaka kao utjelovljenja kultivacije međusobnih odnosa, ali i društvenog položaja i uloge, svjedoči o njihovoj nekomičnoj ispraznosti. Upravo je iz toga razloga Buñuel za portret apsurda odabrao pripadnike buržoazije koji svoje društvene uloge nose poput maski.
Portret životne banalnosti
Diskretni šarm buržoazije snimljen je i javnosti objavljen u vrijeme Vijetnamskog rata i brojnih društvenih nemira kada su pripadnici visokih društvenih slojeva bili moderna meta napada i prijezira. Mnogi će ga smatrati odrazom nemoći u beznadnoj težnji za promjenom koja ostaje uokvirena repetitivnom svakodnevicom. Dok dekadencijom ovijena djela i misli, koji poput dima ispunjavaju otmjene prostorije koje vrve elitizmom, u ovom slučaju ostaju vješto skriveni, Anđeo uništenja(1962.) utjelovljuje njihovu animalnost izbacujući ih na površinu.
Portretirajući buržoaziju kao ogled apsurda Buñuel se pokazuje kao njezin poznavatelj i kritičar. Kao ogledan se primjer buržoaske dekadencije može istaknuti ambasador čiji lik utjelovljuje Fernando Rey koji je svoje najveće uloge ostvario upravo u Buñuelovim filmovima. Naime, njegova se maska časti, odvažnosti i samodopadnosti isprepliće s njegovom konzervativnom prirodom, krijumčarenjem droge te seksualnim odnosom sa suprugom bliskog prijatelja i poslovnog partnera. Osim toga, Buñuel pokazuje i priznaje romantičarsku simpatiju prema mladim revolucionarima iste utjelovljuje u potpuno grotesknom liku koji postaje alegorija gerilskog pokreta koji postaje žrtvom i mučenikom vlastitog temperamenta.
Modernistička avangarda
Narativna se struktura temelji na nizu nekonvencionalnih i vizualno začuđujućih događaja koji se miješaju s brojnim nadrealističkim i simbolističkim sekvencama. Nadrealističke se težnje k nesvjesnom i iracionalnom očituju u vizualizacijama snova te nesvjesnih misli i fantazija o neočekivanim tragičnim okolnostima. Tako se, primjerice, u njihovim snovima večera kod Pukovnika pretvara u kazališnu predstavu u kojoj su glavni likovi poput kakvih figura i atrakcija posjednuti za stol te zaboravljaju kazališni tekst ili pak završavaju kao skupina beživotnih tijela. Ta nadrealistička pažnja posvećena logici snova i nesvjesnog svoj vrhunac doživljava u sekvenci u kojoj vojska prisustvuje večeri s glavnim likovima koju, naposljetku, prekida hitan poziv upućen Pukovniku. Ipak, u naglom ih odlasku prekine želja mladog narednika da prisutnima prepriča svoj san, nakon čega se svi vraćaju na svoja mjesta te ga pomno slušaju.
Buñuelova se filmska poetika temelji na načelu apsurda i kontradikcije, a izostanak se sadržaja te konkretnog značenja može definirati kao portret životne banalnosti i ironizacija moderne uznemirenosti. Osim vječno prisutne političke i društvene kritike, Diskretni šarm buržoazije počiva i na blasfemičnim motivima koji su utjelovljeni u liku biskupa (Michel Piccoli). Kao zanatski radnik, biskup uređuje vrtove pripadnika visokog društva te u njemu naposljetku prevladava motiv hladnokrvne osvete u kojem se suprotstavljaju prirodni ljudski nagon i duhovni moral. Moguće je, prema tome, povući paralelu u kojoj se društvene i religijske norme iskazuju kao isprazne, besmislene i podmukle. Buñuelova se višeslojna realnost zajedno sa višeznačnom prirodom sadržaja ujedinjuje u samosvjesnoj autorskoj poruci integrirajući teorijske postavke nadrealizma u jedinstven autorski pristup.
