Matea Šarić (redateljica i vlogerica): “Život mi je inspiracija, a dišpet mi je u krvi”
Prije nekoliko godina živjela sam u Šibeniku – gradu na moru, bez ikoga svog, i kao druželjubivoj Slavonki to mi je teško padalo. Vrijeme sam ulagala u stjecanje iskustva na svom prvom radnom mjestu u struci, pisanje bloga i traženje prijatelja. U blogosferi sam uočila blog Matee Šarić i, iako je na tadašnjem blogu Smile, Snap, Sparkle pisala većinom o modi (o kojoj ja nemam pojma), privukao me njen feel-good duh i odlučila sam ju pozvati na jedan friendly blind date. Na našoj prvoj kavi, Matea i ja smo se raspričale – a i dan danas je kreativka koja me inspirira.
Matea Šarić Šibenčanka je koja je filmska i televizijska redateljica, vlasnica produkcijske kuće koja se bavi bloganjem i vloganjem, i u sve što radi uključuje puno pozitive i behind the scenes momenata u svom stvaralaštvu.
Matea, što si htjela biti kad si bila dijete? Odakle ideja za upisivanjem Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu?
Oduvijek sam htjela biti ono što sam na kraju i postala – redateljica i scenaristica. Kao dijete sam imala neutaživu želju za pričanjem priča koja se, odrastanjem uz tatu filmskog snimatelja i fotografa s kojim sam stalno odlazila na snimanja i putovala, pretvorilo u želju da radim filmove. Sjećam se kako sam još u ranoj osnovnoj školi govorila da će filmovi biti moj život, a ideja o upisu na Akademiju je bila jedan logičan nastavak tog životnog putovanja. To nije bilo nešto o čemu sam promišljala, ona je naprosto uvijek bila tu. Još prije nego što sam znala da želim ići u jezičnu gimnaziju, sa sigurnošću sam govorila kako ću studirati režiju na Akademiji. Za mene nije postojao plan b. I eto, sve se dogodilo.
Jesi li, pripremajući se za upis na ADU, morala slušati predrasude ljudi oko sebe? Jesu li te obeshrabrile ili su izvukle iz tebe dišpet?
Nikad me nije zanimalo što će netko sa strane reći i u životu uvijek tvrdoglavo slušam samo sebe i vlastitu intuiciju. Naprosto idem glavom kroz zid, kao svaki pravi ovan. O Akademiji su mi znali pričati kako nema šanse da je upišem s 18 godina (što sam na kraju i uspjela), kako nema života od umjetnosti, ali zašto bi me zanimale riječi ljudi koji nemaju veze s ovom strukom i koji nemaju nikakvu važnu ulogu u mom životu? Nikad nisam trošila energiju na dokazivanje drugim ljudima, jedino mi je bitno da slijedim svoje snove i da uspješno vrtim vlastiti film u glavi. Oduvijek sam svoja najveća navijačica, a dišpet je nešto što nosim u sebi, za njega je valjda kriva Dalmacija.
Čime si se sve bavila tijekom studija, na kojim projektima si radila, a kako je izgledala ‘potraga za poslom’ nakon stjecanja diplome?
Na studiju sam se prvenstveno bavila studentskim vježbama, a onda je na drugoj godini Akademije stigla prva prilika s HRT-a vezana uz rad na tada popularnom „Briljanteenu” koji me uvukao u svijet televizije. Nakon toga su se situacije krenule kotrljati jedna za drugom i zapravo imam sreću da nikad nisam baš bila u poziciji da sjedim i čekam poslove, uvijek su izvirali iz dotadašnjih uspješnih suradnji, preporuka, dobivenih projekata na natječaju itd. Ti studentski dani mi iz sadašnje perspektive djeluju kao da su dio nekog drugog života s obzirom da sam se s Akademijom zauvijek pozdravila prije deset godina…
Osim ADU-a, studirala si i na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci – odakle ideja za to?
Iz dva razloga – trebala mi je promjena prostora u periodu kada sam se najviše tražila i željela sam se okrenuti fotografiji (a nikako me nije interesiralo vratiti se na ADU), koja mi se nekako po skrivećki uvukla u život i shvatila sam kako ne želim da me jedino definira režija. Fotografija je moja sigurna luka, uz nju se odmaram. Nisam ni sekunde požalila, APURI je bio jedno divno iskustvo i neki profesori koje sam tamo upoznala zauvijek će mi ostati u dragom sjećanju.
Pišeš blog „Prvi red fotelja”, snimaš vlog „Directed by Matea” – imaš tu urođenu crtu sharera, voliš sve podijeliti – jesu li tome skloni svi umjetnici?
Stalno o ovome razmišljam. Često pomislim kako ću ugasiti sve društvene mreže jer ponekad imam dojam da dijelim i što trebam i što ne trebam, a onda opet ne mogu zamisliti život bez bloga jer sam toliko dugo već prisutna u tom online svijetu. Svi imamo različite razloge zbog kojih se odlučujemo podijeliti vlastite priče, emocije, znanja no također poznajem čitav niz umjetnika kojima društvene mreže nisu nimalo interesantne i koji vlastite svjetove u glavi prenose samo i jedno na primarne medije kojima se bave.
Ponosna si vlasnica produkcijske kuće – čime se sve bavi Prvi red fotelja d.o.o.?
Prvi Red Fotelja je filmska i televizijska produkcija iza koje stoji niz dokumentarnih filmova, televizijskih emisija, a trenutačno smo u pripremi dokumentarnog serijala „Kurnati: Abeceda sjećanja” (PRF za HRT) čije snimanje počinje početkom proljeća. Paralelno se tim razvijamo niz kratkih igranih filmova kojima se posebno veselim, zatim u pripremi imamo tri dokumentarna serijala i nastavljamo snimati zabavnu modnu emisiju „Ormar” koju za HRT radimo već nekoliko godina. U svakom slučaju već sad imam kompletno ispunjenu ovu godinu i uživam u toj spoznaji. Najsretnija sam kad radim, pogotovo jer se kod mene privatni život i posao u potpunosti isprepliću i nimalo nemam problem s tim.
Što spada u najljepši, a što u najneugodniji segment tvog posla?
Privilegija da ispričaš određenu priču i dotakneš gledatelje je meni osobno najdraži dio ovoga posla, a najneugodniji su definitivno razgovori o financijama. To su neke stvari koje se ni s godinama ne mijenjaju.
Kako izgleda tvoj uobičajeni dan?
Više puta sam već istaknula kako kod mene ne postoji uobičajeni dan i upravo je zbog toga često komplicirano praviti dugoročnije planove za bilo što. S druge strane, upravo mi je to jedna od najdražih stvari vezanih uz ovaj posao. Dosada ne postoji. Moraš biti otvorenog uma, spontan i fleksibilan. Ako sam na snimanju, onda je sve podređeno tome, ako sam u pripremama ili raspisivanju određenog projekta, onda sam uglavnom zatvorena u svoja četiri zida i pišem. Najveći dio posla volim odraditi u jutarnjim satima, no ako je u pitanju neki deadline, onda vrijeme ne poznaje granice. Paralelno s tim u dan nastojim ugurati i sve sitnice koje volim i u kojima uživam, poput bloga, Instagrama, fotografiranja, druženja s dragim ljudima, čitanja knjiga…i onda je to jedan veliki kaos u kojem se samo ja mogu snaći. Ali ne bi ga mijenjala nizašto na svijetu.
Što te inspirira (koji su tvoji omiljeni filmovi, knjige, serije), trebaš li određeno mjesto ili vrijeme ili uvjete za stvaranje sadržaja?
Inspirira me život, kako vlastita iskustva tako i priče ljudi kojima sam okružena. Sve najbolje teme uvijek su došle iz nekih razgovora i druženja, no također i kroz putovanja. Da mogu, najradije bi stalno bila na putu. Ne volim monotoniju, ne volim uljuljanu svakodnevicu, najviše mi odgovara kad se oko mene stalno nešto događa, u takvim trenucima sam najproduktivnija.
Za najdraži film bi izdvojila jedan jedini „Amarcord”, no također postoji i čitav spektar filmova različitih žanrova koje volim iznova pogledati i koji su na mene utjecali u određenom periodu života („Roman Holiday”, „Wings of desire”, „Crouching tiger hidden dragon”, „Love actually”…). Uostalom, svi koji me prate na Instagramu itekako dobro znaju koliko sam puta kadra ponovno pogledati Harryja Pottera, jednako kao i serijal o Poirotu. To me opušta i zabavlja nakon dugačkog dana. U zadnjih godinu dana najviše me oduševila serija „The queen’s gambit”, doslovno danima nisam mogla prestati razmišljati o njoj nakon što sam je pogledala. Skoro sam zaboravila na knjige, moj apsolutni favorit kojem se svake godine jednom iznova vratim je „Ocean more” (Alessandro Baricco). Opsjednuta sam tom knjigom.
Koje karakteristike treba imati osoba koja se želi baviti tvojim poslom? Što bi poručila onima koji imaju planove za bavljenje filmskim i televizijskim poslom?
Za početak treba biti sto posto siguran da zaista želi ovaj posao jer je to poprilično trnovit put u kojem se ništa ne događa brzo ni jednostavno. Ljudi često imaju kompletno pogrešnu percepciju života na snimanju jer im to sve djeluje jako zabavno, a zapravo je krvav posao koji iz tebe izvuče svaki atom snage. Također, u ovu struku treba ući izgrađena karaktera, sa čvrstim stavom i znanjem jer će te u suprotnom pregaziti u procesu. Meni osobno je ovo zaista najljepši posao na svijetu, ali traži maksimalnu ozbiljnost, predanost i određena odricanja na koja naprosto treba biti spreman. No ništa nije teško ako je to ono što osoba želi.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.