novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Milena Marković: „Branili su nam stripove i rokenrol, ali ne i opskurnu literaturu”

Vrijeme čitanja: 11 minute

Milena Marković višestruko je nagrađivana pjesnikinja, scenaristica, dramatičarka i profesorica na beogradskoj Dramaturgiji. Dosad je objavila desetak zbirki poezije, po isto toliko drama te scenarija za filmove i serije, a otkad je za „Decu” (LOM, 2021), svoj roman u stihovima, dobila NIN-ovu nagradu za roman godine, u regiji je postala traženijom, poznatijom i cjenjenijom nego ikad.

I sama sam taj događaj vidjela kao važan za kulturu naših prostora, pa sam, sjećam se, u ispitu iz Teorije književnosti (koji se pisao taman tih dana) proširila odgovor iz skripte (pardon, iz literature), te na pitanje o dekonstrukciji kategorije žanra i književnim rodovima spomenula kako dolaze neka nova vremena i kako je pravi primjer toga nagrada za najbolji roman dodijeljena romanu u stihovima, koji na svojih 150 stranica nema ni točke ni zareza (sve do jednoga rečeničnog znaka, na zadnjoj stranici).

I dok će u kolektivnom pamćenju 8. rujna 2022. ostati datum rezerviran za kraj jedne ere u Ujedinjenom Kraljevstvu, za moju osobnu povijest u njemu ostaje puno ljepša uspomena na poslijepodne provedeno s, bez imalo pretjerivanja, mojom omiljenom pjesnikinjom.

Nema puno ljudi priliku susresti svoje umjetničke uzore, još je manje onih koji dobiju priliku s njima razgovarati, a mi neki kojima se zvijezde poslože tako da nakon intervjua osobi bude odgođeno sljedeće snimanje pa provedemo još dva sata šetajući, smijući se, kupujući knjige i razgledavajući grad — e, mi smo pravi sretnici kojima se, izgleda, u planove umiješala sudbina i baš je tako moralo biti.

Mnogo mi je toga bilo neuhvatljivo — prvo potraga za knjigom koja još nije izdana u Hrvatskoj, potpuno veselje kad sam je pronašla u jednoj knjižari, pa drama kad su mi rekli da je rasprodana, pa opet ushićenje kad me djelatnik nazvao da su ipak uspjeli iskopati još jedan primjerak… I autorica je stigla na Festival svjetske književnosti, ali doslovno se do posljednjeg dana zbog nekih okolnosti nije znalo hoćemo li uspjeti održati intervju. I dogodio se, nakon svih peripetija, inspirativan i autentičan, tog popodneva koje se pretvorilo u večer:

O komu su „Deca”, komu su „Deca”?

Deca su priča o meni, o mojoj deci i o svim ljudima koji su prošli kroz moj život. Neki od njih su mene poznavali, neki nisu, neke sam samo ugledala. Jedna od teza tog romana je da su svi deca, a naročito ti večni nezadovoljnici, ti neporasli neurostenici – kao što su ljudi koji se bave umetničkim disciplinama, tako da je knjiga i posveta svim mojim idolima – onima koji su pravili muziku ili književnost.

U smislu posvete, ona je za nas, ali je pisana za sve. Nikad ne razmišljam tokom procesa o tome kome je pišem. Nikad nemam u vidu neku ciljnu grupu ili nekoga kome se obraćam, osim na nivou osećanja, na nivou same priče.

MILENA MARKOVIĆ
Foto: LOM

Profesorica ste na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gdje predajete na Katedri za dramaturgiju. Uočavate li neke najčešće pogreške u tekstovima mladih autora? Zašto je važno inzistirati na autentičnome autorskom glasu i kako se do njega dolazi?

Glas je prilično retka ptica jer ti je mogućnost pevanja ili dana ili nije, ne može se napraviti pesnik! Glas mora podrazumevati dar na kome ćeš da radiš. Ima puno stihoklepaca i naklapala koji nešto piskaraju (neki su čak i poznati i priznati), a koji nemaju glas, nego se bave reprodukcijom.

Kad predajem studentima, u pitanju su izvođačke discipline – dramaturgija, scenaristika – za koje onda zadajem niz praktičnih vežbi, kao što je, naprimer, ono, još od 18. veka poznato, pisanje dnevnika. U vrlo profilisanoj formi studenti pišu neku priču o sebi koja nije autobiografska, nije autofikcija, nije književno delo. Time nauče da odvoje lično od privatnog. Jer privatno je nešto što nikoga ne zanima, a lično je nešto što je zapravo pronalaženje svoga glasa. I time lično postaje univerzalno. U određenom smislu, glas može da ima veze s epohom, sistemom vrednosti, svetonazorom i sa svime što vodi do konkretnih pitanja, a ta su da li si se ocu i majci divio ili si ih prezirao, da li si bio ljubomoran na sestru/brata, kako ti je bilo u školskom dvorištu… Važno je da pisci artikulišu što im je tzv. težište, pattern, obrazac, suština – je li to bes, je li bol, smeh…

Na primer, u „Deci” je to žena iz prošlog sistema, rođena na prelazu iz šezdesetih u sedamdesete, koju prati osećanje izopštenosti, odnosno rana spoznaja kakav je svet. Može da se uzme i bilo koji roman koji ima u osnovi tu neku dramu o odrastanju – to može biti „Stakleno zvono” Sylvie Plath ili Joyceov „Portret umetnika u mladosti”, „Ludi sin” Bukowskog, „Toni Kröger” Thomasa Manna… Sve to ima sličnu propoziciju po kojoj je neko biće izdvojeno. Možda nisu autofikcije, ali su uvek ono što pišemo, barem delimice, na razini inspiracije – autobiografske priče.

milena ozbiljno smrtno ozbiljno pitam

dokle ćeš da se sećaš

da nisi sišla ljuta iz autobusa

ne bi bilo ovo

da nisi te noći izašla

ne bi bilo ono

da nisi ostala još malo

da nisi ostala do kraja

ne bi rodila bezumnog sina

ne bi bila ovo što si sada

pobegla bi od zemlje i krvi

i majke i oca

vozila bi kabriolete

surfovala imala plavu kosu i zelene oči

ozbiljno smrtno ozbiljno pitam

dokle ćeš da se sećaš

I na motivskoj i na konstrukcijskoj razini u „Deci” koristite mnogo naslijeđenoga: vrste i metriku iz narodne epike, elemente iz svakodnevnog života prošlog stoljeća, artikulirate topose koje smo svi mi iz moje generacije mogli čuti od svojih roditelja… Što Vama znači ta epoha u koju ste smjestili „Decu” i iz kakvog mjesta o njoj pišete?

Kao što imamo težište glasa, tako imamo i težište epohe koje je važno detektovati. Kao što je Napoleon uticao da se formiraju mali Stendhal i Balzac koji su hteli da osvoje svet, tako su i supkultura, muzika, mitologija umetnosti i rokenrola te beskrajna žudnja za slobodom rodile male Milene, Knausgårde, Prilepine, Pelevine…Radi se o dubokom osećanju koje je vezano za propast jednog sveta koji se pomalja od druge polovine prošlog veka i upravo sad nestaje, dolazi nešto drugo, taj svet je došao do svog kraja, odnosno došao je do svog naličja, a možda nikad nije ni postojao i bio je jedna laž.

„Deca” su priča o neverovatnoj zaštićenosti iz provincije koja nije zapadni svet, a za koju je karakteristična želja da budete baš na tim mestima na kojima se nešto dešava, makar je to, iz današnje perspektive, bila propagandna mašinerija imperijalističkog društva. Ali je to bilo karakteristično za sve nas koji smo rasli tad, na istim vrednostima, koje više ne postoje, nego su se preselile na šoljice i na majice.

Za nas, decu arivista u SFRJ, bilo je strašno važno da raskinemo svaku vezu s tim strašnim, represivnim svetom poganih roditelja koje treba apsolutno ubiti i satrati, a zaista smo imali da se borimo s teškašima od roditelja, naročito gledano kroz prizmu ženskog deteta.

„Deca” su artikulacija i osvetljivanje te inicijacije u nešto što je priča o slobodi koja ne postoji jer si za sve morao da platiš, sve je imalo određenu vrstu posledica. Ja ne volim ništa što je nostalgično, sentimentalno; te priče nekad je bilo lako, sad nije. I obrnuto. Tako je kako je. Ovo je samo konstatacija epohe kao zaštićeno, bezbrižno, perspektivno vreme puno nade, gde su neki infantilni organizmi imali dozu bunta i težnje za konstantnim sumnjanjem, oslobađanjem i konstatiranjem svega što se odnosi na bilo kakvu vrstu stege. Taj je odnos infantilan, a ne podcenjivački jer ti niti u jednom trenutku nisi imao širu sliku. Slično se pojavljuje i kod ruskih avangardista Majakovskog i Hlebnikova, a to je ta teza ja sam tu i sve ću da vas rasturim!

Danas su humanističke znanosti marginalizirane, u njih se ulaže puno manje nego u, primjerice, STEM-područje. Koja je važnost društveno-humanističkog i umjetničkog obrazovanja?

Svuda oko nas su humanističke nauke u velikoj krizi i to se održava na sve ostalo. Od dobrog univerziteta koji se bavi filozofijom, istorijom, sociologijom i logikom sve počinje. Nekad ispada da mi ima da se bavimo onime kao prije jednog veka, pa onda još malo više od toga: neko ima šume, neko ima ugalj, neko ima more i to je to što treba da radimo.

Teledirigovano je da ti se kaže: nemaš šta ti da se baviš filozofijom (promišljanjem i kritičkim mišljenjem). Tu počinje problem – izostanak ulaganja u kritičku misao. Kao da nije cilj da saznaš, da doživiš, da obujmiš čitav svet svojim rukama. Isključivo se gleda koliko si koristan za opšti poredak. Dešava se otuđenje, dehumanizacija, odnosno mehanizacija čoveka.

Umetničko obrazovanje čak ne stoji toliko loše pošto su tu ljudi koji su uglavnom uporni i strašno ostravljeni da ostave bilo kakav trag. Tu je jedna velika trka i uspeh zavisi od mnogo faktora – primarno može biti dar, pa onda rad, sposobnosti i veštine, vrednoća, sreća, institucija koja te gura, gospodin slučaj tu takođe igra veliku ulogu. Umetničke discipline su žilave i one će da nađu put do čovečanstva, ali u humanističkim naukama je klica kritičkog promišljanja. A ako hoćeš da se baviš intelektualnim disciplinama, moraš pre svega da budeš nezavisan u bilo kom smislu, da imaš integritet, a njega ima retko ko.

Milena Marković
Foto: Festival svjetske književnosti

Javni prostor i mediji uvelike oblikuju razmišljanja ljudi. Jesu li književne teme danas dovoljno zastupljne i prema kakvoj nas budućnosti za poeziju to vodi?

Mi, nažalost, skoro uopšte nemamo književnih časopisa. Novine, glasila, nedeljnike ne mogu da računam jer oni mnogo zavise od uređivačke politike, a uređivačka politika zavisi od nekih drugih politika i centara moći – domaćih i stranih.

Meni se čini da se u Hrvatskoj, sticajem okolnosti, više govori i o književnosti, tako je bilo i kad sam ja bila mala. I onda je u Hrvatskoj postojala ozbiljnija kritičarska scena nego u Srbiji. Kritika i polemika su se danas preselile na internet, podcaste, blogove… Ispada da sam zaista čovek iz prošlog veka, ali smatram da za kritičarsku scenu i za časopise morate da imate neku vrstu uređivačke politike. Koliko god neka osoba bila zanimljiva i imala šta da kaže, ipak to moraju da provere urednici, ne možemo u ozbiljnim disciplinama govoriti o takvoj vrsti ravnopravnosti. Tako se barem meni čini – ako grešim, šta da radim. ,,Još sam mlada, mogu da pogrešim”, rekla bi jedna moja omiljena kafanska ličnost.

Po meni je problem to što svako uzme da napiše šta mu pada na pamet, ja u većini slučajeva imam transfer blama i neprijatnosti. Zbog toga ponavljam tu arhaičnu reč: časopisi – književni časopisi. Nije da toga nema, ljude ne interesuje… Samo bi morala da postoji drugačija kulturna politika – da za takav rad institucije nekome plaćaju. Ovako se udaljavanjem od cenatara moći kultura sve osetnije osipa.

Doduše, ja mogu da vidim da je scena živa, stalno se organizuju neka čitanja, književne večeri i izdaje se puno knjiga (u kojima opet ima raznoraznih stvari). Ali dobro je da se izdaje. Iz toga svega bit će nešto, pa će neki drugi ljudi za 20 godina da pričaju o našoj epohi i sceni. Nažalost ili nasreću, i to šta će da uđe u vrednosni sistem uvek zavisi od kulturne politike i institucija. To se zapravo nikada nije dešavalo ispod radara, a videćemo da li će biti ozbiljnijeg uticaja interneta.

moj prvi sin živi u paklu sadašnjosti

moj zlatni sin sa širokim ramenima

trbuljat i bezuman živi u paklu

on nema prošlost ni budućnost

nema prelaza ni promena

nema snova ni nade

njegov svet je njegovo telo

njegov svet su ljudi koji ga drže

u stalnoj sigurnosti

nepromenjene paklene

detinje strukture

Miljenko Jergović u svome je osvrtu napisao da ste Vi iznad političke korektnosti, da pišete u gruboj gesti, istinito i nježno. Ono što je meni u svim Vašim zbirkama fascinantno jest nijansirano balansiranje između emotivnosti; brutalne doslovnosti s jedne, i autentičnosti i hermetičosti s druge strane. Ranije ste spomenuli da stil smatrate svjesnom odlukom. Koji su Vas autori naveli k njemu?

Kad sam počela da se formiram i da ulazim u ovaj stil, na mene su najveći utisak ostavili romantičari, simbolisti, nadrealisti i dekadenti. Već s 12-13 godina to je mene strašno zaokupljalo, to su za mene bili božanski zvuci. Jer su te pesme kao da slušate slavuja, talase, grmljavinu… Ti uopšte ne moraš da spoznaš veličinu grmljavine i da znaš kako je došlo do te prirodne pojave, jednostavno si ushićen, tronut, ganut, uplašen, zgađen, uzbuđen… To su za mene bili pesnici, te veličanstvene prirodne pojave.

Moja majka je bila profesorka ruskog u osnovnoj školi i imala je knjige na metar, za što su nas mnogi sprdali da smo seljaci. Ali zamislite dete koje je tek naučilo da čita i ima antologiju svetske poezije od dva metra. Ta poezija je uradila sazvučje u mojoj glavi i uopšte nije bitno da li sam mogla da je svatam. A tu je bilo svega. Ti naši roditelji velikomučenici su nam branili rokenrol i stripove (jer ,,to se ne čita”), ali nisu branili knjige, a među njima je znalo biti i opskurne literature. I tako sam slučajno otkrila i rusku avangardu i doživela sam potpuno preobraženje, pronašla ljude koji progovaraju mojim jezikom, metrikom koja mi je bliža od nemačke ili francuske. I tu ja počinjem: kao mala se pravim važna i recitujem na rođendanima.

Čak sam svom uredniku Flaviju uvalila pesmu „Crni čovek” koju sam napisala s 14 godina, tako da se nalazi u mojoj knjizi. Da sam mu rekla ovo sam napisala kao dete, on bi reko šta ti pada na pamet! Do danas je ostalo da to što pišem ima veze s mojom ličnošću, s muzikom koju sam slušala, s mojim ustrojstvom i težištem, a njega možemo prevesti sa: ,,Evo vam šipak!” – moćnicima, smrti i nepravdi. To je ta neka vrsta iscerenog, karnevalskog, poganog, uličnog jezika koji su za mene otključali avangardisti.

tata je imao običaj nasleđen iz seoskog domaćinstva

da seče kore od lubenice da bi svinje mogle

lakše da žvaću i mi svi dan danas sečemo

kore od lubenice a isto tako je sekao sitno

kore od lubenice i bacao u klozetsku šolju

da ne bi pravio veliko đubre koje truli i smrdi danima

video je ekološki princip u tome

da kora ide u kanalizaciju i jednom smo tako

zapušili cevi pa su ženi na prizemlju

izlazila govna

upitan da li smo mi krivi za tu situaciju

tata je rekao da nismo

i prestali smo da bacamo kore od lubenice

u klozetsku šolju

samo smo ih i dalje sekli sanjajući o svinjama

Neki Vam zamjeraju nepristojnost i vulgarizme; ogoljeni jezik lišen cenzure i cifranja. Zašto je Vama važno moći se izraziti slobodno i eksplicitno?

Zavisi šta uzmete da čitate. Ako uzmete npr. moju dramu „Zmajeubice” (to je Nietzcheov izraz koji govori o Gavrilu Principu i o Mladoj Bosni) – tu nema eksplicitnog jezika jer je naglasak na nečem drugom.

U „Deci” toga ima jer je drugi mehanizam saopštavanja, svesno sam donela odluku o stilu kojim ću da pišem takvu priču. Tu nije bitno šta je eksplicitno, šta nije eksplicitno.

Pa kod Shakespearea imate eksplicitne opise u dramama i sonetima, kao i kod Sapfe – ona daje klinički, fizički opis zaljubljenosti u telu. Naravno, imate i božanstvenih pesnika koji su svedeni, kao što je John Donne, kog ja obožavam, a koji nije pisao prostote jer mu nije bilo primereno, nije mu palo na pamet – zašto bi to radio! Stvar je u tome da progovorite s nečim što vam je svojstveno. Nema šta valja, a šta ne valja. To sve stoji kao različito jedno pored drugog i ima šta je poezija, a šta nije poezija i to je kraj.

Postoje ljudi koji su čitav život u pokušaju pisanja i koji jednostavno nemaju svoj jezik, nego imitiraju pisanje koje je kao visokim stilom. Bukowski je upropastio generacije i generacije pisaca osamdesetih – ja sam kroz gimnazijske romane upoznala pedesetak Bukowskih, oni su se multiplicirali u neverovatnim količinama jer je to tako varljivo i ti misliš da možeš, a zapravo isklizneš u banalno i trivijalno.

Milena Marković
Foto: Milenina i Nikina privatna arhiva 🙂

Tko su za Vas najznačajniji pisci današnjice i jesu li dovoljno zastupljeni, tj. zašto su neka djela (neopravdano) popularna, a neka neopravdano nisu?

Od 18. veka možemo da govorimo o modi, o komercijalnosti. To je fenomen koji ima veze s time što traži tržište. S druge strane, mora da bude dostupno, lako razumljivo, prepoznatljivo; da ima osobine industrije. A s treće strane, da ima neke veze s nečim što je nametnuto da je važna tema.

Kod nas na primer u regionu postoji nekoliko pisaca koje bi ja da rehabilitujem jer mislim da su izuzetno veliki, a nema ih više – stoje tamo, podupiru vrata po raznim kućama. Recimo, Branko Ćopić – on je veliki, veliki pisac, ali nema tog čoveka u javnom diskurzu.

Najznačajniji pisci 21. veka za mene su Knausgård, Prilepin i Houellebecq. Naročito njih trojicu volim da tako pomešam jer iz potpuno različitih vizura govore o subverzivnom, radikalnom, beskompromisnom, potpuno nezavisnom kraju 20. veka. U suštini – o preobražaju,  gde se rađa nov čovek. Kakav – videćemo. Možda oni nisu ni svesni da tome pišu, ali oni to rade. I to jako dobro!

U „Deci” kažete: „na tom mestu gde se sava izgubi / u dunavu ja uvek sednem i / palim cigaretu maštam / gde će sve da me odvede život” – koja su to još maštanja, koji su snovi?

Ja sam jedna srednjovečna žena, tako da su moja maštanja dosta dirljiva pošto su u principu potpuno nemoguća. Infantilna su i krajnje potresna u svojoj biti pa će najbolje da budu izražena u određenoj vrsti egzistencijalističke komedije.

U poslednjem scenariju koji sam radila, „Živ čovek” Olega Novkovića, ima tih elemenata, samo što je glavni junak muškarac. Postoji kod Tolstoja u ,,Kreutzerovoj sonati” teza o štetnosti muzike koja uvodi u ekstazu i zapravo se ne završava, dovodi u stanje u kojem pomisliš da si nešto što nisi.

U „Music Lovers”, predivnom filmu koji ima tisuću mana, postoji sledeća scena: sedne da svira Tschaikovsky, (a možete misliti kako on svira – maltene, čaše lomim, ruke mi krvave), a likovi maštaju. I razni ljudi maštaju razne stvari: jedna gospođa mašta kako se vozi s dva brkata oficira i jedu jagode sa šampanjcem. Nju ta predivna muzika uvodi u to stanje. Jedna druga mašta kako se jure kroz brezovu šumicu, a onda je on obara između stabala. I tako ide nekoliko slika gde se ozbiljno pozabavilo maštanjima.

U tom smislu, ja maštam krajnje žovijalne stvari: haha, da budem kraljica diskoteke! Što se tiče snova, oni su uglavnom vezani uz mog mlađeg sina i eventualno nešto što se tiče onoga o čemu svi sanjamo, a to je neko opšte, svetsko prepoznavanje, a ono je samo pitanje ozbiljnog sticaja okolnosti.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari