Miljenko Jergović predstavio “Vjetrogonju Babukića”: Na granicama drugačijeg, aerodromskog kozmosa

Jedan od naših najplodonosnijih pisaca, autor čak 47 knjiga prevedenih na 22 jezika, Miljenko Jergović, predstavio je svoj novi roman „Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”. Predstavljanje se odvijalo u virtualnom obliku, vodio ga je glavni urednik Frakture Seid Serdarević, a kroz umetnute video-isječke sudjelovali su i gosti iz našeg kulturnog miljea.

Na samom početku, Tomislav Brlek, osim što afirmira Jergovićev položaj kao jednog od najvažnijih pisaca posljednjih par desetljeća, ističe njegov status velikog čitatelja, citirajući W. Burroughsa: „svaki je veliki pisac bio veliki čitatelj”.

Odmičući fokus s njegove čitateljske veličine, Edo Maajka se u svom javljanju odmiče k određenom društvenom kontekstu, navodeći kako njegova spisateljska veličina ne spada u određene nacionalističke krugove te kako zbog toga dijeli sudbinu Andrića, pisca koji je ničiji, ali svi ga svojataju po potrebi. Ističe zahvalnost što je njegov suvremenik, osoba koja čita njegova djela dok ista i izlaze, i to ne bilo kako, nego s markerom u ruci.

Upoznajmo hrvatskog Švejka

U razgovoru sa Serdarevićem, Jergović objašnjava da je Babukić jedan tipski lik u književnosti, i svatko i nitko istovremeno, lik koji živi u granicama nekog posve drukčijeg, aerodromskog kozmosa. Govoreći o aerodromima kao mjestima diktature sigurnosti, koncepta koji nam je danas tako prisutan i aktualan, navodi kako je riječ o jednom od najneugodnijih građanskih paktova u kojima osoba potpisuje da se odriče svoje slobode u korist svoje sigurnosti.

Opisujući formu knjige, koja je podnaslovljena kao „pikarski roman”, pisac odbacuje tezu da je njegov roman uistinu pikarski, budući da se tih pravila nije držao, iako mu je glavni lik picaro, skitnica kao i Hašekov Švejk. Dok opisujući tonalitet romana ističe da je htio napisati knjigu koja će biti drukčija od svega što je napisao, svakako neozbiljnija i vedrija, onu koja će izaći iz, kako kaže, polumraka iz kojeg je dosad pisao.

Knjiga je u nastajanju još od 2010. godine, no zbog piščevih osobnih okolnosti u kojima ta vedrina nije prevladala, rukopis je ostavljen postrance. Protekle dvije godine okolnosti u svijetu (kao što je era Donalda Trumpa i epidemija) koje su za njega mahnite, gotovo nadrealne, potakle su ga da izgradi taj još nadrealniji Babukićev svijet apokaliptične vedrine.

Priče koje se pričaju super-anti-junaku

Nastavljajući se na nit o humoru, uslijedio je isječak Gorana Bogdana koji je pročitao ulomak knjige u kojem upoznajemo lik Hamdije, jednog uobičajenog bosanskog migranta koji pati od uobičajenih boljki naše regije, od rata radi u Njemačkoj na crno u stalnom strahu od deportacije. Dakle, riječ je o jednom tipičnom liku koji je eto, sasvim netipično, sad zaposlen u jednom sendviču, a posao mu je da odgovori čovjeka od namjere da ga pojede.

Osim njega, navode se i drugi likovi i epizode koje Babukić sluša, koristeći svojevrsnu supermoć učenja leksika određenog jezika čim čuje par riječi od njegovog govornika. Tako su samo neke od priča i ona o prostituciji u poslijeratnom Sarajevu, ali i o poznatom terorističkom napadu 11. rujna 2001., događaju kad se, kako Jergović navodi mijenja svijet i naš pogled na njega.

O samoj fabuli i nečemu više od glavnih tema priča njegovih likova, pisac ne želi previše odati, fokusirajući se više na glavnog lika, ostavljajući tako sadržaj budućim čitateljima za otkrivanje.

Upravo o glavnom liku, Monika Herceg postavlja pitanje je li junak ili antijunak na što Jergović odgovara da je on super-anti-junak (antijunak s elementima superheroja). Smatra da junaci danas postoje samo u novinama i stripovima, a kao posljednjeg od njih iz naše epohe navodi Leonarda DiCaprija u Titanicu. Ostalo su, po njemu, karikature junaka i superheroji. Tu se dotiče svog prijezira prema običnim ljudi u ulozi junaka, koji su za njega kreteni, kao određeni likovi iz reality emisija, koji ne samo da ne predstavljaju junaka, nego predstavljaju degradaciju ljudskog bića i njemu inherentnih vrlina.

Aerodrom kao mjesto gdje se spajaju mašta i književnost

Dotaknuvši se teme mašte, kojom knjiga zaista vrvi, Jergović navodi da se proza, pogotovo pripovijedna sastoji od jezika i imaginacije. Izrazivši zahvalnost na širini jezika na kojemu piše, ali i nezadovoljstvo što ga pokušavaju odrediti normativni jezikoslovci, zaključuje da širinu jezika ipak određuju pisci.

Naglašava važnost mašte u kontrastu s golom, banalnom stvarnošću te upravo aerodrome kao mjesta na kojima imamo toliko praznog vremena, rezerviranog samo za čekanje, a toliko puno ljudi čije živote možemo promatrati i o istima maštati. Zbog toga su oni za njega sjajno mjesto za književnost čitanja, književnost promatranja i književnost pisanja.

Stvorivši tako odličnu podlogu da njegov glavni lik spozna sve što se oko njega zbiva u tako ograničenom, a opet šarenom prostoru, Jergović nas šalje u avanture Babukića i svih drugih živopisnih likova koje on upoznaje i spoznaje u avionu i na aerodromu. Mjestu gdje nam je čekanje između letova donedavno bio napor i gnjavaža, a sad u doba pandemije čeznutljivo sanjamo da pojedemo bar jedan preskupi, presuhi aerodromski sendvič, tamo negdje na terminalu gdje ljudi odlaze prebrzo, a vrijeme prelazi presporo.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.