„Mistero Buffo“ (KunstTeatar): Klaun u političkom teatru svoj na svome!
Društveno relevantne teme oduvijek su bile dijelom drame. Tako je kazalište, kao ustanova oko koje se okupljala publika svih slojeva, postalo mjesto razmjene ideja i propagiranja ideologija. Zauzimati mjesto u središtu društvenog života značilo je koketirati i s politikom, a ta je veza postala gotovo neraskidiva. Sukladno tome, u uporabu je ušao termin „politički teatar”. Važno je konstatirati da je u ovom kontekstu „političko” sve ono što se na neki način bavi društvenom moći naspram građana.
To jednostavno objašnjenje najbolje oslikava suvremeno kazalište. Premda je u grčkom polisu ono bilo agens društveno-političkih promjena, današnje kazalište nije radikalno niti usmjereno na jačanje povijesnog, nacionalnog ili kulturnog identiteta. Doduše, izvedbe publiku često suočavaju sa stvarnošću ne uskraćujući potrebnu dozu cinizma, šoka, boli i spoznavanja. No, ono ipak nije revolucionarno nastrojeno, već je sva njegova efikasnost u prezentiranju nekog sugestivnog svijeta, ali mi pogledano uspoređujemo s čim želimo. Genijalno je kada te nitko ne prisiljava na određen način razmišljanja, već imaš priliku izabrati što ti odgovara. Sviđa mi se taj „kazališni odgoj”.
Kako god, svima je jasno da se od politike ne možemo sakriti. Potrebno je pričati o aktualnim događanjima, a gdje ćeš zanimljivije od političke sapunice. Osobno volim komedije s originalnim scenarijem i puno satire. Talijanski dramatičar i glumac Dario Fo stvarao je upravo takve komade i s pravom je prvi kazališni djelatnik koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Njegove su provokativne komedije otvoreno kritizirale politiku i crkvu, zbog čega je često bio u sukobu s vlasti te izvrgnut nasilju i cenzuri. Stvarajući ih iz nekonformističke pozicije, njegova su djela izazivala „smijeh s oštricom”.
Provokativan komad na klaunskoj bazi
Među brojnim Foovim komedijama izdvojit ću onu iz naslova članka. Virtuozni komad „Mistero Buffo” djelo je koje ustvari sadrži i svoj tragični aspekt. Predstava lucidno i beskompromisno secira odnos običnog čovjeka i autoriteta, razotkrivajući licemjerstvo i ljudsku potrebu da odgovornost prebacujemo na druge. No, mješavina furioznog konačnog formata uz šarmantnu glumu te projiciranje izvedbe na život van kazališnih dasaka čine da ipak prevladava humor. Opis u prethodnoj rečenici grubi je uvod u ono što sam imao priliku gledati u KunstTeatru.
Donedavno nisam znao ništa o klaunskoj tehnici, a još manje o potrebitosti iste u kazalištu. Onda sam pogledao „Dvostruki aksl”, a zatim i „Mistero Buffo” kojima je Dražen Šivak (uz suradnike) dokazao da klaun nije nimalo naivno scensko rješenje, već da u mnogim konceptima odlično sjeda na dojam i poruku koju publika treba ponijeti doma.
Klaun je zbog svoje dječje inteligencije submisivan u odnosu na publiku, a istovremeno je uvijek korak ispred nje. Također, u takvoj je atmosferi neizbježna automatska povratna informacija izvođačima jer reakcija na pojavu klauna garantirano neće izostati.
Da konkretiziram… Monodrama „Mistero Buffo” nastala je u produkciji Kazališta „Grupa” i Triko Cirkus Teatra. Glumac Dražen Šivak te redateljica i učiteljica klaunova Lee Delong, među devet Foovih monologa, izabrali su tri koja najbolje oslikavaju bijes „malog čovjeka” izloženog vladajućem sistemu.
Svi su monolozi temeljeni na srednjovjekovnoj narodnoj predaji i tradiciji giullara iliti lakrdijaša koji su teme pronalazili u alternativnom čitanju biblijskih priča. Ova predstava, napisana na izmišljenom jeziku gibberish, preteča je narativnog teatra i jedna od rezultata Foove obnove commedie dell’arte.
Srednjovjekovna nepravda i biblijski narativi
Prva od tri izabrane priče nosi naslov „Rođenje glumca”. Srednjovjekovna priča donosi tragičnu ispovijest ratara kojemu je život sustavno uništavao vlastelin zaštićen potporom svećenika i vojnika. Ratarova je jedina opcija postati putujući glumac i zabavljati svijet istinom koju nitko ne želi čuti, osim ako je u svrhu humora.
Druga priča pod nazivom „Lazarovo uskrsnuće” znatno je kompleksnija jer, prema dobro poznatoj biblijskoj priči, okuplja mnoštvo likova, odnosno puk. Krvoločna svjetina željna spektakla okomljuje se na Isusa koji je izveo „jeftino“ uskrsnuće. Ono u čemu bi zaista uživali jest poniženje karakteristično za današnje televizijske reality zvijezde, recimo.
Posljednja priča, „Bonifacije VIII”, čista je suprotnost prvoj. U ovome dijelu pratimo dijalog Bonifacija i Isusa Krista s time da je papa prikazan kao, po meni, tipičan licemjerni svećenik.
Kvalitetan projekt s nezavisne scene
A sada, napokon, osvrt na samu izvedbu! Odakle početi? Da ne zaboravim, odmah napominjem da je za projekt „Mistero Buffo” Šivak pokrenuo crowdfunding kampanju, kako bi spomenuta nezavisna produkcija uopće zaživjela. Drago mi je da „Mistero Buffo” i dan danas živi te da ima publiku koja si dopušta izići iz okvira i dati priliku drugačijim izvedbeno-scenskim dostignućima. Premda je na nezavisnoj sceni uglavnom riječ o preživljavanju, uvijek će se naći nekolicina koja će prepoznati i podržati kvalitetu. Za njih i s njima vrijedi stvarati.
Bacam se na stvar! Dražen Šivak je genijalan lik koji mi je pokazao novo prostranstvo u kazališnoj umjetnosti na čemu sam mu jako zahvalan. Tako će moji budući izleti u kazalište biti popraćeni nešto strožom analizom izvedbe jer su se kriteriji podigli.
Što se tiče ove izvedbe, ograničeni prostor KunstTeatra bio je obasjan Šivakovim šarmom i entuzijazmom. Pazite, pričamo o tridesetak uloga u koje je ušao igrajući veeeliku monodramu samo uz povremenu glazbenu pratnju Igora Dorotića. Da ne spominjem kako su svi prijelazi bili meki i nisu bockali osjetila. Po uzoru na Foa, Šivak je dosta pričao. Zasigurno bih odlutao među gomilom monologa da nisu bili popraćeni zanimljivom mimikom, gestama i perfektnom dikcijom. Ali to se od glumca i očekivalo.
Klaunom rasterećena i energijom obogaćena izvedba
Nadalje, gipki i precizni pokreti te nenapadno, decentno koketiranje s publikom pridonijeli su pozornom slušanju priča. Sada vam je jasno da su one djelomično reciklaža Biblije i srednjeg vijeka uz izazivanje asocijacija na sadašnje društveno-političke odnose. Dakle, ništa ekstra novo i neviđeno, no tu ni nije toliko dominantan satirični tekst.
Moć ove izvedbe leži u konstantno prisutnom „glumac je ovdje“ efektu. Šivak majstorski drži pažnju auditorija i meni je to najveća čar njegova klaunskog izričaja. Nepoznato i ekstravagantno uvijek izaziva pomno promatranje, a klaunska tehnika uz snažni intelektualno-kreativni stup idealno je sredstvo za izići na kraj s tekstualno bogatom i fizički zahtjevnom komedijom. Ukratko, nitko nije bio smoren.
Moram naglasiti da koliko god prizvuk riječi „klaun” bio neatraktivan, meni se ovaj oblik glume sve više sviđa. Uz to, humor se iz ozbiljnih tema jedino i može izvući domišljatim nespretnostima koje su klaunu svojstvene. Takvi su i likovi iz priča. Vlastelin, papa, puk – svi su oni svojevrsni klauni kojima se redovito rugamo pa se tako trebaju prikazati i na kazališnim daskama. Također, publika je pristupačnija kada je glumac na istoj ili nižoj valnoj duljini, a ne kada dominira i ne rasterećuje komad. U ovom slučaju, virtuoznost se krije u jednostavnosti.
Još sam nekoliko sitnica htio pohvaliti… Zbog Šivakove predivne, duboke boje glasa i snage u govoru te propitujućeg, oštrog pogleda dvaput sam se naježio tijekom izvedbe. Ono što hoću reći je da smo, usudit ću se generalizirati, svi bili izvozani kao malo bebe premda smo vjerojatno došli s puno manjim očekivanjima. Po stoti put, klaun u Šivaku napravio je izvrstan posao.
Imam osjećaj da je i Šivak, sasvim opravdano, bio zadovoljan. Vjerujem da kao potvrda tome mogu poslužiti od znoja mokra košulja i osmijeh na licu s kojim je zaključio večernje druženje. Taj čovjek ima brdo energije i beskrajno vjeruje u ono što radi, a taj smo pozitivan stav tu večer svi prepoznali. U svakom slučaju, preporučujem da budno čekate sljedeće izvedbe ovog Foovog fascinantnog djela u još fascinantnijoj obradi.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
