„Dvostruki aksl” (Teatar &TD): Naivno se igrajući, klaun je propao
Pogledao sam puno predstava, što komedija, što tragedija, što onih između. Već duže pišem kazališne kritike i volim si uzeti vremena, prožvakati pogledano i ukratko prokomentirati. U posljednje vrijeme imam osjećaj da svaki put pišem slične ili identične stvari. Slova koja tvore riječ „društvo” izlizala su se na tipkovnici, koliko ih često pritišćem. Sve predstave reagiraju na to famozno hrvatsko društvo. Tragedije suosjećaju sa žrtvama i prenose bol na gledatelja, dok komedije ismijavaju mane i propuste sistema ili društvenih skupina.
Izvedba je uvijek predvidljiva. Autori izvlače virtuoznost iz najsitnijih stanica, kako bi gledatelj pao sa sjedala od količine neočekivane fascinacije. Kompleksno prikazuju vrijeme, prostor i događaje. Načelo valjda glasi: „Što bogatije, to efektnije”. Tako gledatelj pomisli da je radi inteligencije ili obrazovanja shvatio poantu. Naravno da je shvatio jer živi u situaciji koja je na sceni, koliko god ona bila iracionalno upakirana. Nema tu pretjerane originalnosti. U većini slučajeva su u pitanju iste teme i ista glumačko-scenska rješenja.
Publika je proračunata. Gledamo ono za što smo sigurni da ćemo razumjeti i ne želimo baciti novac. Isključivi smo. Naravno, volim te „velike” predstave. Istina je da kada sam pogledao jednu, pogledao sam ih sve, no kazalište je moj istomišljenik. Znam slušati, a ono priča pametne stvari, bez obzira na to što se često ponavlja.
„Dvostruki aksl” – predstava koja ne obećava
Nedavno sam pristao izići iz zone komfora, što je pohvalno. Prošlo je dosta otkako sam čuo za premijeru predstave „Dvostruki aksl” u Teatru &TD. Nisam znao što će me dočekati u polukružnoj dvorani Teatra pa sam marginalizirao predstavu. S druge strane, zanimalo me o kakvoj je to „neuspjeloj” predstavi riječ.
Radi li se o novom alternativnom pravcu (u pokušaju) ili je takav tip predstave oduvijek prisutan, samo što nikako da zaživi u Hrvatskoj? Na kraju sam prihvatio poziv redatelja i glumca Dražena Šivaka i dopustio si, ako ništa drugo, proširiti spektar odgledanih izvedbi.
„Dvostruki aksl” nije „napuhana” predstava. Današnje su predstave ukrašene raskošnim epitetima, a plakati puno obećavaju. Često im slijepo vjerujem. S druge strane, Šivakov komad djeluje osiromašeno i „starinski”. Ne obećava puno i njegov je uspjeh slučajan, ovisan o xy faktorima, na što sugerira i naziv komada.
Ako je netko pratio umjetničko klizanje i slušao komentare Milke Babović, znat će što je dvostruki aksl. Ja nisam, ali saznadoh da se radi o elementu koji postigneš nakon mnogo padova. Odraziš se unaprijed, a doskočiš unatrag ili tako nešto. Kad bolje razmislim, dao sam dobar opis kretnje naprijed-natrag koju Dražen Šivak i Mladen Vasary čine na sceni. Oduševljavaju i razočaravaju, a ustvari zabavljaju.
Razgrađivanje ustaljenih koncepata
Pogodio sam da će biti humora. Znajući da je humor u hrvatskim predstavama očajan i izlizan, a često i degutantan, te ispreplićući taj animozitet s nagovještajem „starinskog”, očekivao sam loše lovačke priče. Dobio sam sasvim deseto – iskreni, neuglancani humor proizašao iz viceva, gegova, pokoje pjesmice i klaunerija, generalno.
Sam po sebi me nije nasmijao, ali cjelokupni koncept jest. Neuspjeh može biti smiješan. Ovdje je postignut nizanjem kikseva koji sami nemaju značenje, ali su podloga djela i osnova klaunove igre.
Klaun je u Hrvatskoj poistovjećen s glupošću i apsurdom. Ljudi su prepametni da bi razumjeli glupost, a biti glup uopće nije lako. Još je teže biti glup radi poštivanja forme i postizanja željenog efekta. Institucionalno, a kasnije i iskustveno oblikovanje glumačkog umijeća koče naivnost i igru, koja je neophodna za klauna. Tako glumci ponovno moraju tražiti dječju lakoću i otvorenost. Šivak i Vasary u potpunosti su zadovoljili kriterije i bili su ekstremno entuzijastični, luckasti i spontani. Iliti skraćeno – srasli su s ulogom i u potpunosti sam im vjerovao.
Da ne odugovlačim, moram priznati da nisam pronašao tešku temu predstave. Nisam uočio društveno-politički problem koji izvedba obrađuje. Nisam osjetio ni trunku ironije ili sarkazma. Jednostavno sam pratio predstavu i osjetio čisto kazalište, bez reakcije na išta. Bez aktualne pozadine.
Izvedba je bila beskrajno slatka i simpatična, opuštajuća. Scenom je vladala vitalnost, zrelost i samouvjerenost. Vasary i Šivak skladno su griješili. Propadali su pričajući neuspješne viceve, izvodeći akrobacije i fizički se iscrpljujući bez puno priče. Samo se klaun usudi javno griješiti i biti praznoglav, a da ne osjeća sram. Nije to ništa novo, svi imamo klauna, samo što on u svakodnevnom životu nije reprezentativan. No, možemo mu se vratiti. Možda je to bio cilj predstave – vratiti se elementarnom, nevinosti.
Nenaviknuti na originalnost
Prvi put u životu pratio sam autentični raspad na sceni. Izvedbe uvijek nešto grade, penju se ka otkriću ili buđenju svijesti pa je to postao očekivani koncept, sve po PS-u.
„Dvostruki aksl” porušio je sva očekivanja i dokazao da izvedbu nije potrebno natrpati raznoraznim elementima da bi bila zapažena. Šivak i Vasary oduševili su onime što autori uglavnom žele izbjeći – nepovezanost i šlampavost. Ovdje se radilo isključivo o istraživanju sadašnjosti, bez poveznica s prijašnjim znanjima i drugim svjetovima. Klaun misli poput djeteta čiji um nije ispisan iskustvom.
Najbolji dokaz da predstava nije čisti gubitak vremena jesu komentari publike. Nije da imam apsolutni sluh, ali čuo sam šaputanja na izlasku iz Teatra. Nekolicina posjetitelja pitala se što su to upravo gledali. Njihovo nerazumijevanje dokaz je da predstava nije za svakoga, a samim time potvrđena je originalnost koju svi navode kao glavni kriterij dobre predstave.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
