Momir Oljača (Voland Le Mat): ‘Moja ambicija je da budem sretan, a sretan sam kad se igram’

Iza imena Volanda Le Mata krije se Momir Oljača, sramežljivi umjetnik koji nas je prije sedam godina osvojio svojim “Faustopojkama“, a nakon dulje pauze prvi ćemo ga put moći poslušati u nedjelju, 6. ožujka u Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu MIMO-a. Tim povodom razmijenili smo razmišljanja o glazbi i životu i provjerili što se događalo u međuvremenu te čeka li nas neki novi izričaj Volanda Le Mata na pozornici dvorane Gorgona.

Voland Le Mat, odnosno vrag i luda, prema vašim riječima nastao je kao izraz bunta. Prema čemu je tada, prije sada već gotovo deset godina, bio usmjeren taj bunt? Što vas je potaknulo na stvaranje Volanda i kako ste cijeli projekt zamišljali na početku?

Ispravio bih, točnije nadopunio, taj svoj komentar. Đavo i Luda u manjoj su mjeri arhetipovi buntovništva (iako u sebi sadrže i taj aspekt), a više arhetipovi autsajdera, neprilagođenih, onih od kojih se zazire, na koje se gleda s čuđenjem, strahom, prijezirom ili podsmijehom iz prostog razloga što što iskaču iz zadanih okvira shvatljivog i prihvatljivog, što ne mare za konvencije te ih se ne da ukrotiti, pripitomiti i civilizirati. Moment bunta je prisutan, ali ne kao cilj i svrha po sebi, već kao odgovor, reakcija na pokušaj pripitomljavanja, pogotovo nasilnog. A to društvo radi – pojedinca se stalno pokušava ugurati u nekakav kalup, nameću nam se očekivanja koja bismo mi kao trebali ispuniti. I to svi rade, i ti i ja. Svi to radimo jedni drugima. Stalno si namećemo nekakav „trebao bi“ i „trebala bi“. Zato su mi dragi ti arhetipovi. Oni su izbačeni iz zajednice i samim time ne podliježu tuđim očekivanjima. A to je jedan od bitnih preduvjeta slobode. Dakle svejednako prije deset, dvadeset godina, kao i danas, uvijek je to bunt spram tuđih očekivanja kao i spram samonametnutih ograničenja.

Što se tiče drugog pitanja, tu je odgovor nešto prozaičniji. Svatko se u slobodno vrijeme nečim bavi, netko plete džemper, netko rješava križaljke, netko odlazi na pecanje, ja se katkad uhvatim gitare pa iz tog tamburanja ponekad i ispadne neka solidna pjesma. Kad ih se skupio dovoljan broj, pomislio sam da bi ih možda mogao predstaviti javno. I to je bilo više-manje sve. Tada. Sada sam daleko više zainteresiran i za samu produkciju, i za onaj svemir mogućnosti koji otvara digitalna tehnologija. Srećom, tu su Berklee i Coursera i njihovi fantastični besplatni kursevi, pa istovremeno učim, eksperimentiram, igram se i zabavljam – nepregledan prostor apsolutne slobode, a sve unutar četiri zida.

Jesu li se vaša razmišljanja o muziciranju s početka promijenila tijekom vremena i, ako jesu, zašto? Što je utjecalo na to?

Ne sjećam se što sam prekjučer jeo a kamoli koja su bila moja razmišljanja o bilo čemu. Dosljednost me ne zanima. Trudim se svakim danom biti bolji čovjek nego što sam bio jučer, dakle ako sam jučer govorio i mislio nešto što danas ne mislim i ne govorim, onda je vjerojatno ono jučer bila hrpa sranja.

Od „Faustopojki“ je prošlo punih 7 godina. Što za vas sada znače te pjesme, ti uratci? Kako danas gledate na njih?

Drago mi je da postoje, ali ne identificiram se previše s njima. Neke od tih pjesama još uvijek nose značajan emotivni naboj jer su proizišle iz jednog jako važnog odnosa, čak su i predskazale neke događaje koji su uslijedili nakon izlaska Faustopojki, pa godinama nisam imao želuca ni čuti ih, a kamoli izvoditi. Izgleda da ipak nije dobro kada su pjesme preintimne i preosobne, to nam se može odbiti o glavu. Ali s druge strane, što mi preostaje? Da pjevam o političkoj situaciji u zemlji? Ne dolazi u obzir. Radije idem na pecanje.

Što se događalo s Volandom Le Matom u međuvremenu?

Pretpostavljam da pitaš što se događalo s Momirom, jer znamo da je Voland hibernirao. Jednom riječju – nigredo. Neću objašnjavati, koga zanima nek gugla.

Zanimljivo je da je cijeli projekt bio vrlo malo medijski eksponiran, kao da ste se sakrivali (i još se uvijek sakrivate) od svjetla reflektora, ali pjesme su doprle do ljudi i mnogi ih proživljavaju vrlo intenzivno. Mislite li da je upravo ta skromnost i sramežljivost Volanda Le Mata pomogla da na površinu isplivaju značenja iz pjesama?

To ne mogu znati ali moram se ograditi od skromnosti. Sramežljiv svakako jesam, naravno puno manje nego kad sam bio mlađi, ali eto, još uvijek se ne mogu posve otarasiti te osobine. Ali nikako se ne mogu složiti sa skromnošću. Ja sam luđački ambiciozan, samo što moje ambicije nisu povezane s bilo kakvom karijerom ili javnim priznanjem. Moja ambicija je da budem sretan, a sretan sam kad se igram, kad sam fizički i mentalno aktivan, kad otkrivam nove stvari i kad se produktivno zabavljam. Ljudi me slabo zanimaju jer primjećujem da uglavnom više ometaju moj mir i zadovoljstvo nego što njima doprinose. Izbjegavanje „reflektora“ povezano je sa sramežljivošću, pa se to krivo iščitava i kao skromnost.

Znači li nastup na MIMO-u povratak Volanda Le Mata i možemo li očekivati nove uratke u nekom narednom kontinuitetu vremena?

Ako „povratak“ znači da ću biti glazbeno aktivniji i produktivniji no što sam bio zadnjih 6-7 godina, onda je odgovor potvrdan. Imam jedan paket novih pjesama koje polako dobivaju formu u Cubase-u, pa ću izbacivati jednu po jednu, kako koja bude gotova. Jedini ograničavajući čimbenik je vrijeme, jer dan je prekratak a obaveza previše.

Kakve pjesme možemo očekivati u budućnosti? U kojoj se fazi razmišljanja o životu, svijetu i ljubavi trenutno nalazite?

Ne vjerujem da mogu bitno odstupiti od svog rukopisa. Moje teme su uvijek iste, zanima me ono što se događa unutra, a ne ono što se događa vani. Dakle emocije, misli, duševna stanja, sve ono s čime se čovjek susreće kad se zagleda u sebe. Samim time je i ljubav, točnije zaljubljenost, odnosno privrženost jednoj osobi, uvijek bila jedna od mojih glavnih preokupacija i inspiracija. Vjerojatno će tako i ostati, s time što će karakter te ljubavi vjerujem sazrijevati, što pjesme može učiniti samo boljima. Ovo drugo pitanje je malo preopćenito, pa ću pokušati te teme obuhvatiti: kad rastavimo svoj život na dijelove, što dobijemo? Dobijemo sekunde, minute, sate i dane. Od toga je sastavljen naš život. Previše, previše, previše tih dijelova svog života trošimo na pogrešne ljude, pogrešne misli, isprazne ideje i rasprave, nekonstruktivne veze i beznačajne odnose, događaje… Što se mene tiče – no more. Dobro pazim kako trošim svoje vrijeme i kome ga i zašto poklanjam. To podrazumijeva i higijenu misli. Ne dopuštam da mi se nepoželjni sadržaji gnijezde u glavi. I okrećem leđa „velikim temama“ koje nisu u izravnoj i neposrednoj vezi s mojim životom. Tu prije svega mislim na politiku, jer zavladala je epidemija političkih stavova i verbalna dijareja političkog blebetanja.

Promijenili ste i sastav benda. Koliko će to utjecati na novi zvuk Volanda Le Mata?

Nije tu presudna nova postava već moja želja da nove pjesme zvuče drukčije. Prije 7-8 godina bio sam uronjen u akustičnu glazbu i imao sam sreću okružiti se odličnim glazbenicima, instrumentalistima, pa je iz takve konstelacije proizišao akustičan album. Ali trenutno sam dosta privučen elektronskom glazbom, s kojom tek amaterski eksperimentiram, ali tjeram vodu u tom pravcu. Zasad je to još uvijek akustična svirka minimalno potpomognuta elektronikom.

Kako nastaju vaše pjesme? Ovo se čini kao vrlo generično i nezahvalno pitanje za svakog izvođača, ali smatram da je pisanje pjesme trenutak ogoljenja osobe pa me zanima koji vas trenuci potiču da se ogolite i ostavite dio duše na papiru/žici/u noti?

Ne bih rekao da je trenutak pisanja/nastajanja pjesme trenutak ogoljenja. Obično pjesma nastaje u nekoj intimi unutar vlastita četiri zida, kad si zaokupljen sobom, glazbom, određenom temom i vodiš neku vrst unutarnjeg monologa ili intimnog dnevnika. Tako da to nije posebno dramatičan trenutak, odnosno onoliko je dramatičan koliko je dramatičan taj period tvog života. Trenutak ogoljenja nastupa kad se prvi put ta stvar iznosi pred nečije oči/uši. Naravno da je to u pravilu osoba od povjerenja, a najčešće je to sam bend ili glazbenici s kojima sviraš.

Što slušate privatno? Ili možda bolje pitanje – što čitate; budući da vaše pjesme njihovom lirikom možemo komotno svrstati i u literarna djela.

Hvala na komplimentu ali ne dijelim mišljenje. Svakako držim do tekstova jer smatram da kvaliteta pop pjesama značajno ovisi o kvaliteti teksta, a s obzirom da nisam neki instrumentalist niti pjevač, tekstovi su moj jedini adut i oslonac. Vjerujem u kvalitetu nekih svojih tekstova, ne svih, ali ne bih išao tako daleko da im dajem litetrarnu vrijednost. Samo mislim da dobro funkcioniraju unutar tog pop žanra.

U zadnje vrijeme su mi na repertoaru Oscar & The Wolf, Honne, Little Dragon, Chet Faker, Alt-J, Fink, Grimes, a kad trebam nešto atmosferično i manje nametljivo onda su tu neizostavni Bohren & The Club of Gore.

Budući da radim kao književni urednik, dosta vremena mi uzima iščitavanje različite literature koja nije uvijek po mom ukusu. Privatno me najviše zanimaju knjige iz područja psihologije, religije i duhovnosti, autori poput Junga i Campbella i svi oni koji su na tragu Jungove analitičke psihologije, vrlo su mi značajne dvije knjige buddhističkog monaha Matthieua Ricarda (‘Sreća’ i ‘Redovnik i filozof’), zatim je tu neizostavni Anthony de Mello, čije knjige i predavanja otvaraju oči i skidaju prašinu s uma, zatim su tu pjesnici Tagore i Gibran, a najviše žalim što nemam dovoljno vremena za kvalitetnu beletristiku. Evo upravo čitam Brdo od Prtenjače jer gostujem uskoro u njegovoj emisiji, pa da malo vidim kako čovjek diše. Knjiga je sitna i dala bi se cijela progutati u par sati, ali uz sve obveze jedva stignem pročitati dva-tri poglavlja dnevno. Dan je jednostavno prekratak.