Istaknuto
21.05.2022.

Vrijeme čitanja: 3 minute Nova godina - novi ja. Naravno da ne - koliko god želio da taj statement bude točan. Isto to je mislio i Celeste koji godinama štanca iste albume. Kod mene i dalje siječanj izlazi debelo u godini.

24.04.2022.

Vrijeme čitanja: 3 minute U siječnju je svjetska glazbena scena ponovno procvala. Mjesečna doza popa popisala je sve povratke, alternativna uzbuženja i nove pop hitove.

Knjige

„Neukroćena” (G. Doyle): U potrazi za izgubljenim girl powerom

14.01.2022. Mateja Vukmir
Vrijeme čitanja: 4 minute

Jedna od mojih prijateljica, novopečena majka, nedavno je na sastanku našeg čitateljskog kluba naglas maštala o onome što želi za svoju novorođenu djevojčicu (čitala se Clarice Lispector pa su ženske teme bile na repertoaru). Imala je podvojene želje, što je razumljivo, jer teško se odlučiti hoće li ti jednomjesečna kći biti tenisačica ili gimnastičarka.

Sve smo ju pažljivo slušale dok su nam misli u rojevima zujale u glavama – svaka od nas pokušavala je vlastitu filozofiju odgoja budućih žena strpati u jednu rečenicu. Voljela bih da moje dijete nauči nositi se sa svojim emocijama, pomislila sam (možda je moje majčinsko iskustvo skromno, ali pogledala sam Pixarov „Inside out” stotinjak puta). Dobro, nisam samo pomislila – morala sam to izreći i naglas, ali više samoj sebi, nego ostalima, ako me razumijete. Žene su sklone tome, tom kreiranju i dijeljenju svojih malih životnih filozofija. Neke su od toga napravile i biznis.

Kad sam bila dijete, osjećala sam ono što sam trebala osjećati, slijedila sam svoj instinkt i planirala sve iz mašte. Bila sam divlja sve dok me nisu pripitomili stidom. Sve dok nisam počela skrivati i zatomljivati svoje osjećaje jer sam se bojala da sam u svemu pretjerana. Sve dok se nisam počela obraćati drugima za savjet, umjesto da vjerujem svojoj vlastitoj intuiciji. Sve dok nisam povjerovala da je moja mašta smiješna, a moje želje sebične. Sve dok se nisam prepustila kavezima tuđih očekivanja, kulturnim pravilima i počela se pokoravati društvenim normama. Izgubila sam se kad sam naučila kako udovoljavati drugima.

Foto: Mateja Vukmir/Ziher.hr

Kraljica self-discoveryja

Glennon Doyle karijeru je započela kao kršćanska mama blogerica. Napisala je autobiografsku knjigu „Carry On, Warrior” s najpopularnijim objavama sa svog bloga Momastery, a potom i memoare „Love Warrior” o tajnama sretnog braka. „Love Warrior” osvojila je i samu Oprah, koja ju je uvrstila u svoj Oprah’s Book Club, pa je Glennon preko noći postala bestseler autorica.

Na knjiškoj turneji za „Love Warrior” njezin se brak raspao, ona se zaljubila u ženu pa ponovno napisala self-discovery knjigu „Untamed”, odnosno „Neukroćena”. „Neukroćena” je, pak, postala izbor Book Cluba Reese Witherspoon pa se s prvog mjesta ljestvice New York Timesa nije skidala 70 tjedana! Oprah, Reese – I’m so there (ne brinite, svjesna sam problema, liječim se od opsesivnog čitanja celebrity memoara još otkad sam kupila knjigu Khloé Kardashian)!

Gepardica i zec

Znam, netko tko čitav život otkriva samog sebe i piše o ključevima za ispunjen život (hm, da, puno je to ključeva) ne čini se kao pouzdan učitelj, ali ako se slažete sa Sokratom da je iskustvo najbolja škola (ali je školarina skupa), stay with me. Glennon Doyle započela je knjigu „Neukroćena” pričom o jednom posjetu zoološkom vrtu. S kćerima je gledala istreniranu gepardicu kako neumorno proganja džip za koji je užetom bio privezan ružičasti plišani zec. Gepardica je naučena da voli svoj kavez, da iz dana u dan trči za plišanim zecom i da zatomi svoju divljinu. A ako svijet može natjerati “vražju gepardicu” da zatomi svoje instinkte i duh, svijet može natjerati i ženu da zaboravi tko je i što želi, da zaboravi na život izvan kaveza tuđih očekivanja.

Tema je to koja oduvijek fascinira ovu autoricu, koja samu sebe naziva motivacijskom predavačicom s dijagnozom kliničke depresije. Naime, u desetoj godini dijagnosticirana joj je bulimija, kao srednjoškolka liječila se u psihijatrijskoj bolnici, a na studiju se odala ovisnosti o alkoholu i drogama. Dugo se budila s osjećajem da drugim ljudima nije tako teško živjeti kao njoj. “Imam osjećaj da postoji nekakav tajni život koji ja ne poznajem. Kao da sve radim krivo”, vjerovala je, ali nije odustajala od potrage za istinom o sebi.

Kršenje pravila kao lajtmotiv

„Neukroćena” je zbirka kratkih eseja za one koji traže sebe, koji traže dobro, koji cijene slobodu. Glennon Doyle bez zadrške dijeli svoja iskustva, ne krijući da su bila bolna, ali oslobađajuća. Eseji o ovisnosti, o razvodu, o obitelji, o majčinstvu i o pronalaženju ljubavi na “hopeless placeu” nisu složeni ni kronološki ni prema uobičajenim pravilima memoara, ali kršenje pravila je svojevrsni je lajtmotiv, pa što ja, obična pripitomljena ženka, znam.

Prije nego nastupi plima

Stil Glennon Doyle čitatelje će možda podsjetiti na pismo Elizabeth Gilbert (obje do najvažnijih spoznaja dolaze na podu kupaonice, obje imaju personaliziranu ideju Boga i obje su izgubljene sve dok ne otkriju da su zaljubljene u ženu), ali neobično iskrena Glennon Doyle svojom potrebom da slikovito i šarmantno prikaže svoje aha-momente ipak uspijeva privući publiku i postaviti pitanja “na koja svaka žena mora odgovoriti prije nego nastupi plima”.

Tko sam ja, i što volim? Živim li autentično, i je li autentičnost samo krinka za sebičnost? Vidim li uvažavanje drugih kao svoju supermoć ili kao svoje okove? Jesam li kao majka uzor svojoj djeci, ili sam mučenica? Znam li granicu između prkosa i samodopadljivosti? Koja su moja mala dugmad za resetiranje? Dopuštam li boli da me preobrazi ili se olako odajem patnji? Zbog čega propuštam svoj vlastiti život?

“Mislila sam da prikrivam svoju tjeskobu, sve dok mi supruga nije dotakla ruku i rekla: – Nedostaješ mi. Već te neko vrijeme nema.”

Foto: Mateja Vukmir/Ziher.hr

Utopijske ideje jedne gepardice

„Neukroćena” jest self-help upakiran u feminizmom i anksioznošću premazane intimne memoare, ali nitko nije imun na pojedince koji, unatoč svojim demonima i dijagnozama, svijet vide kao lijepo mjesto i uvijek iznova pokušavaju pronaći način da bude još ljepše.

Ne živimo u savani, nego u donekle civiliziranom društvu pa se ne treba zanositi utopijskom idejom o apsolutnoj slobodi, o susretu dvoje ljudi kao dvije duše bez ikakvih slojeva između njih, ali Glennon Doyle vrijedi poslušati, onako kako bismo poslušali svaku drugu ženu – pažljivo, dopuštajući vlastitim željama, idejama i filozofijama da se izroje u našim glavama.

(Visited 95 times, 2 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari