Okupljanje „Prijatelja“: Šaka suza, vrića smija i po’ kile nebitnih „selebritija“
Glumačka ekipa serije „F.R.I.E.N.D.S.“ (Prijatelji): Jennifer Aniston, Courteney Cox, Lisa Kudrow, David Schwimmer, Matthew Perry i Matt LeBlanc javno se po prvi puta okupila nakon 2004. godine, u specijalu koji možete pogledati na platformi HBO GO. Prije nego što krenemo s dojmovima, kritikama i pohvalama, dopustite mi samo par (po naški rečeno) disklejmera:
- Za ekipu koja očekuje da će ovdje pročitati nešto o tome tko je od postave loše ostario, čiji botoks prirodnije izgleda i tko se udebljao, predlažem ponovo iščitavanje članaka o privlačnosti ovogodišnjeg pobjednika Eurosonga i sličnog štiva. Ljudi stare. Neki ljudi (a pogotovo oni koji žive u Hollywoodu) stare… manje prirodno. Oboje je okej, mišljenje bilo koga od nas o njihovom izgledu, je, kao što bi rekao dobri stari Joey – „moo point“, dakle, irelevantno.
- Za one koji planiraju komentirati nešto tipa „serija je debilna i nimalo smiješna“, molim da nastave gledati „Seinfelda“ i puste nas smrtnike na miru.
„We were on a break!“
Specijal počinje dolaskom glumačke postave na lokaciju starog seta. Jedan po jedan ulaze u dnevni boravak Monice i Rachel, nostalgično promatraju ljubičaste zidove, stari kauč i mjesta gdje je Courtney Cox skrivala šalabahtere scenarija te se vidno emotivni počinju prisjećati pojedinih epizoda. Na samom početku osjeti se njihova opipljiva kemija koja je poslužila kao jedan od ključnih elemenata za planetarni uspjeh serije.
Odličan je i dio u kojem se održava kviz trivije po uzoru na epizodu u kojem cure moraju predati stan momcima zbog gubitka oklade. U okviru kviza vidimo neka poznata lica kao što je gunđavi susjed, Mr. Heckles, Joeyjev „blizanac s identičnim rukama“ i a capella kvartet iz epizode s ljubomornim Rossom. Iako se radi o likovima koji su se pojavili u samo jednoj, ili par epizoda, izazvali su oduševljenje publike koja ih ionako zna napamet (čitaj: mene), ali i postave koju vraćaju u vrijeme kad su one bile snimane.
Trenuci u kojima je šestorka sama, sjedi za stolom i čita isječke scenarija pojedinih epizoda ispresijecanih snimkama scena koje čitaju fantastični su. Isto vrijedi i za dijelove u kojima sjede na kauču i gledaju scene bloopersa u kojima Joey pada na pod ili cijela ekipa umire od smijeha nakon što Ross viče legendarno „pivot“ prilikom nošenja kauča.
Ti dijelovi najsnažniji su u cijelom specijalu upravo zbog autentičnosti smijeha i suza koji se tad kod postave izmijenjuju, kao i zbog nostalgije koja ih preplavljuje, šala koje jedni s drugima zbijaju i podrške koju si pružaju dok gledaju dvadeset godina mlađe sebe na vrhuncu svoje glumačke karijere s osobama koji su im tih deset godina predstavljale obitelj.
„They don’t know that we know they know we know.“
Slabiji dio specijala je intervju koji s glumcima pred publikom vodi James Corden. Energija koju glumci imaju kad su sami tu se polako gubi, spašavaju je spontani duhoviti trenuci kao što je onaj kad na Lisu Kudrow sleti kukac pa nas podsjeti na to da je ona de facto Phoebe i u stvarnom životu. Trenutak koji će sigurno najjače odjeknuti u medijima jest priznanje Jennifer Aniston i Davida Schwimmera da su se tijekom cijelog snimanja sviđali jedno drugom, no nikad ništa nisu poduzeli pa su svu tu energiju pretakali u likove Rachel i Rossa.
Ono što bih također izdvojila kao dobru stranu intervjua jest zaključak koji se nametnuo kao odgovor na pitanje voditelja treba li nastaviti snimati seriju. Uslijedilo je generalno slaganje da je taj period završen, da su likovi dobili svoje sretne krajeve i da treba znati kad stati. Lekcija je to koju bi autori raznih spin-offova, rebootova, sequela i sličnih krava muzara trebali poslušati.
Dijelovi koji su definitivno predstavljali višak bili su kratki isječci ljudi diljem svijeta u kojima pričaju što im je serija značila; nekome je dala hrabrosti da zaprosi dečka, nekome ojačala prijateljstvo, nekome izliječila kliničku depresiju (ovo zadnje sam izmislila, ali me ne bi čudilo da smo i to vidjeli). Specijal je zamišljen i ostvaren sa sasvim dovoljno nostalgičnih i emotivnih trenutaka pa oni isforsirani samo pojeftinjuju one autentične.
Suprotno tome, segmenti u kojima su intervjuirani tvorci serije Marta Kauffman, David Crane i Kevin Bright vrlo su zanimljivi, pogotovo za okorjele fanove, jer otkrivaju kako je funkcionirao proces odabira glumaca, koje uloge su odabrane intutivno i brzo, a za koje je trebalo malo više vremena.
„Shame on you! Ugly baby judges you!“
Najneprobavljiviji segmenti bile su snimke ne-znam-na-koju-foru-odabranih poznatih osoba koje pričaju koja im je epizoda najdraža i zašto. Iako je sama serija poznata po pojavljivanjima slavnih koji su igrali razne sporedne uloge, u ovom kontekstu bi njihovo pojavljivanje imalo smisla da su bili na bilo koji način povezani sa serijom. Budimo realni, čak bi suvislije bilo da su se zadržali na genijalnim likovima koji su u specijalu pojavili nakratko, kao što su Janice (Maggie Wheeler), Rossovi roditelji (Elliot Gould i Christina Pickles) i Gunther (James Tyler) te njih pitali koja im je najdraža uspomena sa snimanja ili epizoda, nego npr. Davida Beckhama i Kita Harringtona (?!).
Isto vrijedi za modnu reviju čuvenih kostima iz serije koje je nosila Cara Delevingne. Totalno nasumično pojavljivanje Justina Biebera obučenog u Rossov krumpirasti „Spudnik“ kostim je meme sam za sebe te ge nemam kako komentirati osim – zašto, pobogu?
Vrhunac selebriti lakrdije dogodio se kad se Lisi Kudrow tijekom izvođenja čuvene „Smelly Cat“ u Central Perku pridružuje Lady Gaga koja joj zahvali na tome što je bila primjer i uzor onim drugačijima. Taj dio me čak nije toliko zasmetao zbog očitog propagiranja lažne woke kulture i pokušaja producenata da se bar dijelom opravdaju onom dijelu fanova koji im zamjera nedostatak bilo kakve reprezentacije osim privilegiranih bijelaca. Zasmetao me jer je Lisa Kudrow dovoljna.
Ne treba nam ni Lady Gaga, ni Justin Bieber ni bilo koja druga hollywoodska glava (koja nema veze s vremenom u kojem se serija snimala) da doprinese događaju koji publika nestrpljivo čeka posljednjih sedamnaest godina. I zapravo je pomalo bizarno da to nije palo na pamet autorima specijala u čijem je početku naglašeno da je serija globalni fenomen koji je proizveo dvjesto trideset i šest epizoda, čiju su posljednju epizodu u trenutku izlaženja pratili deseci milijuna ljudi, a do danas pregledanu milijarde puta.
„You’ve just gotta figure at some point it’s all gonna come together.”
Unatoč tim gafovima, okupljanje Prijatelja zaslužuje i više nego prolaznu ocjenu. Pogotovo zbog scena sa snimanja na kojima vidimo postavu u svom elementu i publiku koja uživa gledajući ih. Pri kraju vidimo snimanje posljednje epizode i navalu čistih emocija koja proizlazi iz cijele ekipe, ne samo glumaca koji se po posljednji put klanjaju publici, nego i pisaca, producenata, snimatelja koji uznevjereno hodaju po setu, grleći se u nevjerici da je zaista gotovo. To je emocija zbog kojih su ljudi gledali Prijatelje, seriju koja je riječima producentice Kauffman „ušla u duh ondašnjeg vremena.“ Emocija koja je još tu među glumcima i vidi se u onim trenucima kad su u svojoj zoni komfora, na kauču gdje je samo njih šestoro.
Publika je ipak dobila ono što je čekala; ponovni susret glumačke ekipe koju smo pratili godinama, čiji su nam likovi i njihovi usponi i padovi bili svojevrsna utjeha za one vlastite, a njihova grupa prijatelja bliska kao obitelj često i zamjena u trenucima nedostajanja svoje. Šteta je samo što cijeli specijal nije bio posvećen tom odnosu i uspomenama njegova stvaranja.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
