Mia Madre: Filmski neuspjela refleksija inače odličnog Morettija

Nani Moretti poprilično je poznat među publikom i ljubiteljima dobroga i kvalitetnog europskog filma. Ne libeći se tematizirati neke od glavnih okosnica talijanskog društva kao što su premijer Berlusconi u Il Caimano (2006) ili fiktivni papa, nedorastao zadatku bivanja poglavarem najveće vjerske zajednice svijeta, u svome pretposljednjem uratku Habemus Papam (2011), Morettijevi filmovi ispunjeni su satirom, ironijom i vječnim razdorom između onoga što se od čovjeka očekuje i što je on ustvari u stanju učiniti. Poznat već iz sedamdesetih godina minuloga stoljeća, Morettija se s pravom može smatrati jednim od najprestižnijih i najsposobnijih talijanskih, no i europskih filmskih redatelja koji su se okušali u gotovo svim žanrovskim i tematskim poljima, od kratkog do dokumentarnog filma, od studije vlastitog života u Caro diario (1993) do satirične dijagnoze jednoga cjelokupnog društva, zemlje i kontinenta u Habemus Papam. Filmovi mu uvijek odišu svojevrsnim i za Morettija samorazumljivim humorom, grotesknim situacijama u koje se likovi zapleću svojom nesposobnošću, nerazumijevanjem ili ignorancijom, no uvijek s edukativnom pozadinom i donekle otkačenom ravnotežom među svim tim elementima.

Svojim najnovijim filmom, egzistencijalnom i autorefleksivnom dramom Mia Madre (2015), Naniju Morettiju za rukom polazi uzburkati duhove pretežito europske publike. Izrazito autobiografskog karaktera i s pregršt autorefleksivnih trenutaka te radi ekranizacije nekih od najbolnijih trenutaka u vezi sa smrću majke i tugovanja za njom, s pravom se postavlja pitanje je li posljednji uradak ovoga talijanskog redatelja svojevrsna studija o gubitku ili gotovo nekohrentno povezivanje autobiografskih fragmenata u jednu – najblaže rečeno – konfuznu cjelinu, ma koliko radnja sasvim jednostavna i jasna: redateljica Margherita (koju glumi imenjakinja glavne junakinje, Margherita Buy) rastrgana je između kaotičnog filmskog seta svoga posljednjeg redateljskog projekta i bolničkih soba u kojima svoje posljednje dane proživljava njezina majka, profesorica latinskog jezika Ada (Giulia Lazzarini). Ondje o njoj skrbi sa svojim bratom Giovannijem (čiji lik utjelovljuje sâm Moretti), a njih dvoje prikazani su kao vremešna djeca koja su suočena sa svojim svakidašnjim problemima: razvedeni i bolesni, umorni i iscrpljeni, on s egzistencijalnim problemima, ona s egzistencijalističkima, pokušavaju donekle održati privid normalnosti i sabranosti pred bolesničkom posteljom njihove majke.

Život glavne junakinje Morettijeve priče Margherite dodatno iz ravnoteže baca lik američkog glumca Barryja Hugginsa (John Turturro), bonvivana, hvalisavca i graničnog shizofrenika, čiji odnos sa svojom poslodavkom, redateljicom Margheritom, seže od zavođenja do zavade. Makar bi trebao poslužiti kao svojevrstan zajednički nazivnik između drame s majkom i dramatike na setu, Turturrov lik – unatoč tome što je kvalitetno odglumljen – donekle graniči, uz nekoliko izdržljivijih scena na setu nalik skeču, s iritantnim. Barry Huggins gotovo da utjelovljuje svu problematiku vezanu uz ovaj teoretski dobro postavljen, osmišljen i zamišljen film – cjelokupna se radnja na iritantan način nalazi na granici između drame i komedije, onirike i realnosti, egzistencije i egzistencijalizma. Iako autobiografski i krajnje subjektivan po vokaciji, filmsko-tehnički gledano ovaj je film izveden poprilično iscrpljujuće, ne katarzično već zamarajuće, pri čemu se ne može kritizirati atemporalnu strukturu ni Margheritine oniričke vizije, već neuspjelo uspostavljanje usklađenog ozračja logičnosti prikazanog filmskog mikrokozmosa.

Jedan od svakako uspjelijih prikaza u cjelokupnom filmu je fabularni kontrast između likova Margherite i Giovannija: Buy izvrsnom glumom stvara dojmljivu oprečnost smirenom i staloženom Giovanniju/Morretiju. I inače su međuljudski odnosi vrlo brzo prikazani iznimno dubinski, što znači da ih se nije moglo izmisliti već da je stvarni život poslužio kao podloga za njih. No Moretti je ionako poznat kao majstor prikazivanja ljudskosti na filmskome platnu, stoga ne čudi što je, posegnuvši u zdenac vlastitih iskustava i uz pomoć izvrsne glumačke postave, uspio prikazati ono što većini njegovih kolega znatno teže polazi za rukom. Ipak, radnja satkana oko likova rasplinjuje se relativno brzo, a diskrepancija između kompleksnosti životnih priča i osjećaja likova te labave i mlake strukture u koju su ti faktori smješteni gotovo odaje dojam kako je više pažnje posvećeno samome scenariju nego ulaganju truda u uspjelost njegove ekranizacije.

Iako je njegovo prikazivanje na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu popraćeno gotovo osmominutnom standing ovation, Mia Madre ipak ne uspijeva u potpunosti zadovoljiti očekivanja upućena drami s izraženim autobiografskim elementima. Morretijev dosadašnji filmski opus svakako sadrži bolja i kvalitetnije odrađena ostvarenja, no Mia Madre svakako je dobra studija, ako ničega drugog, onda onoga što nas čini ljud(sk)ima i kako izgledaju granice emocionalne izdržljivosti u situacijama kad je ljudskost opterećena do svojih krajnjih, gotovo metafizičkih granica.