“Noćni život” (ZKM): Neuspjela pobuna u svijetu karikatura

Zagrebačko kazalište mladih godinu 2016. privelo je kraju 23. prosinca premijerom predstave “Noćni život“. Praizvedbu najnovije drame Ivana Vidića režirao je Paolo Magelli. Vidić je kao dramatičar debitirao upravo na daskama ZKM-a, 13. prosinca 1991. s tekstom “Harpa” u režiji Božidara Violića. Gotovo pa točno 25 godina kasnije zaigrao je “Noćni život”, društvena satira nagrađena trećom nagradom Marin Držić za najbolji dramski tekst 2014. godine.

Magellijeva posljednja režija u ZKM-u bio je “Zagrebački pentagram” – jedina hrvatska predstava u povijesti koja je osvojila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini te nagrade za najbolju predstavu na najvećim hrvatskim kazališnim festivalima – Danima satire 2009., Marulićevim danima 2010. te Gavellinim večerima 2009. godine. “Zagrebački pentagram” bio je omnibus pet tekstova istaknutih hrvatskih autora i dramatičara, a među njima je bio i Vidićev tekst “Zoo”. Recentna suradnja Magellija, Vidića i ZKM-a teško da će ponoviti uspjeh “Zagrebačkog pentagrama”.

Vidić u “Noćnom životu” piše o skupini građana različitih društvenih podneblja koji na neimenovanom trgu bezimenog grada podižu barikadu i pokreću prosvjed. Protiv čega se prosvjeduje? Upravo je u tome bit Vidićevog komada. Svatko sa sobom donosi vlastite ideale zbog kojih ulazi u prosvjed, no međusobno se ne mogu dogovoriti što će biti ciljevi prosvjeda. Neki prosvjeduju jer žele promijeniti društvo na bolje, dok drugi prosvjeduju isključivo radi vlastite koristi, a tu su i oni koji prosvjeduju protiv prosvjeda. Tako u konačnici do pobune Vidićevih junaka nikada ne dolazi, revolucija je prestala prije no što je počela.

“Noćni život” u svojoj je srži politička rasprava sukobljenih ideologija. Manifestira se kroz izvrsno zamišljene i oblikovane likove. Oni su svima prepoznatljivi, no ne zapinju u klišejima i stereotipima. Dolaze iz najrazličitijih društvenih skupina te sa sobom donose različite svjetonazore, vrijednosti i ideje. Među njima su umirovljenici, nezaposleni, studenti i njihovi profesori, policajci, studentski kapelan i pobožne starije gospođe. Vidić se preko njih dotaknuo pitanja radništva, kapitalističkog sustava, spolne ravnopravnosti, studentskih prava, vjere i lažne pobožnosti. No oni nisu jednodimenzionalni i među njima se razvijaju različiti odnosi. Zaljubljuju se, seksaju, prekidaju veze i svađaju s roditeljima.

Paolo Magelli je Vidićev predložak odlučio postaviti kao farsu u kojoj su likovi postali karikature. Od uvodne scene, svojevrsnog korskog prologa, prenaglašenim pokretima i potenciranom bojom glasa glumci grade svijet karikatura u kojem pobuna postaje utopija. Pritom nije jasno zašto svi likovi razmišljaju samo o seksu. Cijelo se vrijeme diraju po grudima i međunožju, a u jednoj sceni uvlače se jedni drugima u vreće za spavanje uz simuliranje oralnog seksa i masturbacije. Tako je Vidićeva potencijalna komedija postala površna parodija, a likovi karikature koje su izgubile trodimenzionalnost Vidićevih opisa.

Teško je naći opravdanje ili smisao te hiperseksualnosti i golotinje u predstavi. U drami se Melisa (Lucija Šerbedžija) i Vlado (Frano Mašković) seksaju, umirovljenik (Pjer Meničanin) slini za asistenticom i feministicom Dorom (Hrvojka Begović) kada ona nosi veliki dekolte, ali u tome nema ničeg pretjeranog ili izazovnog, sve je to dio uobičajenih ljudskih odnosa. Zašto su u predstavi svi napaljeni, zašto i Dora i frustrirana studentica Sofija (Anđela Ramljak) pokušavaju zadovoljiti Vladu, zašto Sveti Filip i Jakov (Filip Nola) hoda s lutkom za napuhavanje, sve to ostaje nejasno. Predstavi to nije donijelo ništa osim malo banalnog humora, no zato je izgubila značajan dio političke dimenzije drame.

Naime, iako je riječ o praizvedbi, Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleština štrihali su dijelove teksta i tako potencijal političke rasprave  sveli na floskule i parole. Među njima je niz duhovitih replika na aktualnosti iz suvremenog hrvatskog društva, no Vidićev tekst je univerzalan i šteta je ograničiti ga samo na hrvatski kontekst. Dijalozi policajca i šefa policije posve su izbačeni, a korski dijelovi dosta skraćeni, iako se u njima skriva i određena religijska dimenzija drame, suprotna procesiji u kojoj lažni vjernici pod vodstvom studentskog kapelana pjevaju Rajska djevo, kraljice Hrvata. Štrihanje teksta dovelo je i do toga da uopće ne znamo u kojem je trenutku pobuna kapitulirala, a upravo taj slom pobune, koja to zapravo nikad nije bila, važna je stavka drame.

Ono izgubljeno pokušali su nadoknaditi završnim monolozima u kojima svaki od 15 likova ispriča neku anegdotu ili osobnu ispovijest. Feministica Dora, logično, govori o spolnoj ravnopravnosti (uz nezaobilazno skidanje u toples), no nisu svi monolozi tako jasni u kontekstu predstave. Tako gospođa Hortenzija (odlična Doris Šarić Kukuljica) pripovijeda priču o susretu neke mlade djevojke i Ante Pavelića u nekom salonu pred kraj 2. svjetskog rata, dok Vlado priča kako će djevojci sve reći i obećati samo da joj se uvuče u gaće. U cjelini je nejasno što se s tim tematski posve različitim monolozima želi postići. Slično rješenje Magelli je upotrijebio nekoliko mjeseci ranije u predstavi “Žena“, no tada je ovakve ispovijesti smisleno upotrijebio kako bi povezao dva teksta Josipa Kosora.

Dva sata duga predstava ima zanimljivih rješenja, poput upotrebe vreća za spavanje, no ima i dosta praznoga hoda zbog čega se cijela predstava čini predugom i razvučenom. Iznimno važnu ulogu u predstavi igraju scenski pokret i glazba. Glumci se kreću poput čopora, pužu, sjede, leže, trče, plešu, voze bicikl i stoje na rukama. Karikatura likova prvenstveno se ostvaruje kroz geste i pokrete koje kao lajtmotive likovi ponavljaju u statičnim scenama kada u liniji stoje ili sjede neposredno pred publikom. Cijelu predstavu takve statične scene izmjenjuju se s dinamičnim prizorima u kojima glumci replike izgovaraju plešući ili pak valjajući se po pozornici i komadima scenografije, no predstava neprestano ispada iz ritma i nikako da ulovi odgovarajući tempo.

Scena ZKM-ove dvorane Istra u potpunosti je ogoljena, prikladno preuzimajući ulogu trga kao mjesta radnje. Na njemu se nalaze tek kontejneri i limene bačve. Kada podižu barikadu, glumci na pozornicu dovlače naslonjače, gume, klavir i druge predmete, a potom ih neprestano razvlače po pozornici. Najbolji element scenografije Željka Burića i Borisa Greinera limene su bačve koje u jednom trenutku postaju simpatične fontane – aluzija je posve jasna. Šarenilo svih predmeta na sceni upotpunjuju još šareniji kostimi Doris Kristić, koja je na taj način dopunila karikirane karaktere likova.

Kao što i cijela predstava varira između dobrih i nerazumljivih momenata, tako variraju i glumačke izvedbe. Meničanin je odličan kao brbljavi umirovljenik kojeg oduševljava što se može pridružiti mladima u njihovom prosvjedu. Milivoj Beader je šefa policije izvrsno donio uz trunku oholosti i prkosa. Barbara Đurić se jako trudi trčkarati u štiklama i kreštati, no nekako nije dovoljno uvjerljiva u tome. Anđela Ramljak je dobila najteži zadatak, no dobro se nosi s likom iskompleksirane studentice Sofije koju svi uzmu na nišan. Filip Nola nije posve uspio dočarati podvojenu ličnost Svetog Filipa i Jakova. Lucija Šerbedžija je preglumljeno monotona i na trenutke je to prenemaganje zaista teško gledati.

Najbolji dio predstave je glazba. Glumci sami izvode glazbu koju je skladao Ljupčo Konstantinov i zaslužuju najveće pohvale za svoje sviračko umijeće i višeglasno pjevanje. Podjednako su dojmljivi u nekoliko songova koje pjevaju na talijanskom, njemačkom i francuskom, kao i u sjajnoj instrumentalnoj pozadini završnim monolozima, kada tek uz ton ili dva dopunjuju ono izgovoreno. Zaista je šteta što izvrsna glazbena izvedba i odličan dramski predložak nisu zaživjeli dalje od osrednje karikature i par duhovitih referenci na hrvatska društvena zbivanja.