Istaknuto
04.12.2019.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta Nova runda domaćih i regionalnih glazbenih noviteta za koje možete glasati je otvorena. Poslušajte i nekoliko stranih preporuka friških singlova.

03.12.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Posljednja sezona serije 'BoJack Horseman' podijeljena je na dva dijela i trebala bi nam donijeti odgovor na pitanje hoće li se njen junak ikad promijeniti.

Glazba

Ziherung: Osim jednog odličnog albuma, nije bilo značajnih standoutova

30.11.2019. Luka Sinković
Vrijeme čitanja: 7 minute

Htio sam početi s “Dosta glazbeno težak mjesec…”, čisto da se požalim malo, ali evo ne ću. Mislim da sam prvi put napisao neću odvojeno. Smiješno je kako je obadvoje pravilno. Kao dogovorili smo se oko svih iznimki u jeziku, ali na neću povlačimo crtu. U rujnu, osim jednog odličnog albuma, nije bilo značajnih standoutova – kolovoz je bio jako ugodan za slušanje i stoga jako jednostavan za napisati.

Zabavlja me uočiti ove kvalitativne oscilacije. Prema očekivanjima i albumima koje imam na listi za preslušati, listopad i studeni bi trebali biti izuzetno plodni (odnosno već jesu, ja kasnim barem jedan mjesec).

Cult of Luna – “A Dawn to Fear” 8/10

Ako je Neurosis izmislio post-metal, Isis kao njegov učenik preuzeo dalje, može se reći da je Cult Of Luna ovdje negdje na nivou učenikovog učenika – u njihovoj se glazbi čuje Isisov “Oceanic” više nego išta drugo. Post-metal je, u novije vrijeme, u drugom smislu, postao dosta širok pojam. Tim se imenom nazivaju i njegovi derivati s ostalim žanrovima pa tako često odlaze u sludge (Amenra), black metal (Wolves In The Throne Room), shoegaze (Deafheaven), post-rock (Russian Circles), folk (Agalloch) ili post-hardcore (The Dillinger Escape Plan).

Dalo bi se naći i još primjera, ali you get the point. Post-metal je zapravo nomenklatura za nekakav način klasifikacije bendova koji su izlazili iz glazbenog okvira metal žanra. Kako se to preslikava na bend-subjekt? Pa tako da sam po sebi ne spada u neku od ovih kutija koje razapinju žanr, nego kao bend u čijoj se glazbi čuje glazba jednog od začetnika žanra. Ova tvrdnja zvuči kriminalno loše jer upućuje na nedostatak kreativnosti, ali nije nužno tako.

Rezultat s kojim izlazi Cult Of Luna je zapravo odličan. Zvuk je izrazito dobar, album uz dobru dozu repeticije ostaje zanimljiv cijelo vrijeme, ako se ne varam, studijski na albumu radi po 8 ljudi. Sviđa mi se dodatna atmosfera koja dolazi od klavijatura, no malo me smeta monotonost vokala. Iako sam daleko više odslušao Isis i fali mi slušanja ostalih albuma CoL-a osim “Salvation” i suradnje s Julie Christmas, garantiram da nećete fulati ako provedete sate s ovim albumom.

The 69 Eyes – “West End” 6/10

Tak-tak. Dobar album s par dobrih hitova. Ostale pjesme su ok, ali ništa ne iskače iz kutije kao što su kroz karijeru to možda bile Wasting the Dawn, Framed In Blood ili Lost Boys. Šestica se čini najprikladnijom. Drago mi je čuti malo više hard-rocka s početka karijere na ovom albumu. Možda je to smjer u kojem bi bend trebao ponovno krenuti. Iako njihov žanr ima postavljene okvire, i jako je nekarakteristično za starije bendove (uz nekoliko iznimaka) da se stilski pretjerano mijenjaju, u savršenom su vremenu za eksperimentiranje. Ovako se “West End” čini samo kao ‘zicer’ album.

JPEGMAFIA – “All My Heroes Are Cornballs” 8/10

Hvala Urban Dictionaryju na konstantnom obrazovanju ne-urbanih b-gamera iz non-english-speaking zemalja o jeziku a-game urbane kulture. Tako sam i ja saznao što znači biti cornball. “Svi moji heroji su pozeri” je jedan od najboljih prijevoda naziva albuma na koji sam naletio ove godine, ako ne i dulje. U glazbenom svijetu ovo pozerstvo se obično shvaća pogubnim po karijeru izvođača ili se dosta često koristi od strane kritike kako bi se opisalo nešto ili netko tko nije dovoljno ‘cool’.

JPEGMAFIA ovaj album kao da posvećuje svim outcastima, radeći dosta outcasterski hip-hop album. Pritom o ovom albumu mislim sve najbolje, ne znam jesam li u žanru, osim sirovih Death Gripsa ili psihodelije Beast Coast scene čuo nešto suvremenije. Odlično je produciran, ima interesantnu glitch elektroniku, koja se često raspada toliko iznenada koliko je iznenadno i uletjela u pjesmu, pa se opet vraća nastavljajući beat ili synth. Međutim, zna mi nekad zasmetati koliko vokalno može biti neestetski mekan, ali sve to valjda ulazi u kontekst naziva albuma pa ima smisla.

White Ward – “Love Exchange Failure” 5/10

Jako me zbunjuje situacija kada naočigled postoji ogromna diskrepancija u kvaliteti albuma i live nastupa benda. Pokušat ću elaborirati. Bend je nastupao u Zagrebu u Močvari kao predgrupa Ulthi. Prvotno, nastupi su bili zamišljeni kao dva headlinerska, pa su zbog profitabilnosti organizacije oba koncerta i sličnosti glazbe spojeni u jedan. Dakle White Ward je trebao doći kao headliner, predstavljaju ovaj album.

Sa sobom dovlače šačicu frendova koji svaki nastup slušaju njihovu glazbu i participiraju u onom djelu dvorane ispred pozornice predviđenom za najveće fanove. Sve to izgleda pomalo čudno, što zbog toga kako izgleda bend na pozornici, što zbog toga kako izgledaju ljudi ispred. Sve u svemu estetski je sve miljama daleko od nastupa black metal benda. Gitare i saksofon su na albumu daleko bolji – i to je ono što ga izvlači. Iz tog kuta gledanja bend je s albumom pogodio nišu između Bohren & der Club of Gore i ranijeg Deafheavena. Ovakve usporedbe zvuče puno bolje nego što bend zapravo izgleda i djeluje uživo, ali i ostavljaju mjesta za napredak.

Chelsea Wolfe – “Birth of Violence” 7/10

Chelsea kao da se vratila na ishodišnu točku svoje glazbe, ali je pritom zaboravila kako zvučati dobro samo s gitarom, što je ranije znala bolje od svih. Prethodnik, “Hiss Spun” je vrh planine koji je Chelsea pogodila s laganim građenjem zvuka koji se događa od “Pain Is Beauty”. Ovaj nas album vraća u vrijeme prije toga, s dodatnim naglaskom na country element u zvuku glazbe – folk i goth zamijenili su country i rock – isto se događa i s motivima – primordijalno i mistično ne osjeća se više u tolikom obujmu. No imam nekakav osjećaj da je ovaj album grower. Imao sam nešto drugačiju viziju kako će ovaj tekst izgledati kada sam album preslušao drugi put, sada nakon solidnih 6-7 vrtnji imam osjećaj da mi sve sjeda te da ću ovaj album slušati i dalje.

The Comet Is Coming – “The Afterlife” (EP) 6/10

Dosta dugačak EP, skoro album. Nešto slabiji od full-length izdanja koje je izašlo ranije ove godine. Osim sporog ugodnog saksofona i interesantnih ritmova, nema nečeg pretjerano jakog unutra. Poslužit će kao dobra pozadinska glazba.

Mgla – “Age of Excuse” 8/10

Iako sam zbog trenutne popularnosti benda nekako želio da ovaj album ne bude toliko dobar, dogodilo se suprotno. Album je na mjestu, bolje mi je sjeo od prethodnika “Excercises in Futility” na kojem je Mgla pokupila pozamašan broj fanova. Kraj albuma je fantastičan – zadnje dvije stvari posebice. Iako sam mislio da bend ne može napraviti nešto bolje od stvari VII s albuma “With Hearts Towards None”, sada više ne mislim to toliko čvrsto. VI s ovog albuma je naznaka estetike koju bi Mgla trebala predstavljati i dalje.

Mizmor – “Cairn” 6/10

Dosta zamorna glazba, izuzev prve stvari na albumu koja počinje nešto bržom black dionicom pa kasnije odlazi u tegobno težak doom. Ostatak albuma je jako teško pratiti, osim ako volite izrazito sporu glazbu, toliko sporu da doom prelazi u drone. Sve ostalo na albumu je jako dobro – zvuk gitara, vokal, dubina, cover. Meni jako kompleksan album za prožvakati, međutim vjerujem da će ljubitelje žanra (ili tempa) pogoditi posred čela.

Year of the Goat – “Novis Orbis Terrarum Ordinis” 8/10

Za fanove The Devils Blood i Ghost. Neka mješavina između mistike TDB-a, popa Ghost-a – ponekad može zvučati kao Church of the Cosmic Skull ili Diablo Swing Orchestra. Rezultat je iznimno težak za klasificirati. Zvuk je istovremeno i progresivan i jednostavan. Da ne filozofiram, ako volite neku od usporedbi navedenu iznad, sviđat će vam se ovaj album.

Tides From Nebula – “From Voodoo to Zen” 5/10

Jedan od bendova na mojoj crnoj listi. Nakon sramotnog koncerta u Močvari 2013. gdje je gitarist nakon svake pjesme poput Borata dizao palac i govorio “Thank you!” mislim da si nisam pustio ni pjesmu. Tada sam počeo i u negativnom smjeru dekonstruirati glazbu benda – koju pokušavaju prodati pod progresivnu. Osim što su uveli elektroniku koja na nešto zanimljiviji nivo diže post-rock koji se događa ispod, od tada se nije dogodilo ništa novog. Sada zvuče negdje na potezu Russian Circles i 65daysofstatic, ali puno slabije realizacije. Početak albuma je nešto interesantniji, dok se prema kraju sve razvodnjuje. Pjesme izuzev ovoj elektronici koja je preuzela ulogu dizanja zvuka nemaju nikakva interesantna rješenja unutar te se kao i inače – oslanjaju na krešendo.

Weeping Sores – “False Confession” 8/10

Jedan od uzbudljivijih death/doom zvukova koji sam čuo – često popunjen goth zvukom violine koja upotpunjuje atmosferu. U moru popularnosti atmosferičnog death metala debi album ovog benda interesantnog imena će, siguran sam, naći svoju publiku. Nakon odličnog debi EP-a prije dvije godine očekivao sam da će se dogoditi nešto ovakvog. Tehnički death metal dio diže album za razinu više – daje jako dobru kombinaciju s atmosferom.

Charli XCX – “Charli” 10/10

U moru mediokriteta, kojeg sam se naslušao ovaj mjesec, ovaj album je kvalitetom, slušljivošću i kompletnošću odskakao od bilo kojeg drugog. Charli XCX je mlada Britanka koja već duže vrijeme sudjeluje na pop sceni, otkako ju je netko 2008. otkrio na Myspaceu i odveo da pjeva na rave partyjima. Ovaj opis početka karijere zvuči dosta loše za tadašnju sedamnaestogodišnjakinju, međutim kroz godine je nekako našla svoj put, dropoutala s akademije, a glavna snaga su joj – suradnje. Da ne nabrajam s kim je sve surađivala prije, nabrojit ću samo s kim sve surađuje na ovom albumu. Christine and The Queens, Sky Ferreira, Troye Sivan, Kim Petras, Tommy Cash i HAIM pokrivaju samo prvi dio ovog albuma.

Pogledate li suradnje, složit ćete se da Charli XCX na ovaj način ostavlja dojam glazbenog hipstera – a i glazba je takva. Nije da se ovdje radi o nekom eksperimentalnom popu, ali ipak, elektronika ispod naglašava da se radi o nečem iznimno suvremenom – par koraka udaljenom od glavnog toka. Dobit ćete dojam kao da slušate glazbu koju je komotno mogao producirati Oneohtrix Point Never. Također, stil prilagođava širokoj paleti suradnji, pa možete birati između ruskog trapa Tommyja Casha ili indie popa HAIM. Imam osjećaj da bi sljedeći iskorak ove mlade futuristice mogao biti i značajniji. Što ne umanjuje dobrost ovog albuma. Cener.

Ghost – “Seven Inches Of Satanic Panic” (EP) 7/10

Single ili EP od dvije pjesme? Nije ni bitno, ova tranzicija prema zvuku s kraja 60-ih je dobrodošla, ali nije da se radi o nečem čudnom – više djeluje kao ‘jumping on a train’ moment. Kao svi se igraju psihodelijom, pa hajmo i mi ubaciti malo Blue Oyster Culta. Video spot za pjesmu Kiss the Go-Goat otkriva da se radi o konceptualnom reizdanju pjesme koju je bend svirao 69′, za 50-tu obljetnicu.

Borknagar – “True North” 8/10

Avangardni black metal, kako se popularno zvala inačica blacka miješana s progresivnim metalom, nekako polako odlazi s pozornice. Nekada iznimno bogat žanr polako umire, ili se tako čini. Nekada hladnu disonancu polako zamjenjuju mješavine sa psihodelijom i progresivnim rockom, što daje nekako topliji rezultat. Pravi primjer toga je i “True North” – iako bi vas naziv albuma i cover mogli odvesti u drugom smjeru razmišljanja, pjesma Up North predstavlja ono o čemu pričam. Ta se tranzicija osjeća i u rifovima. Još jedan highlight je Voices, folk pjesma koju je komotno mogla izvesti Wardruna. Drago mi je da Borknagar ne odustaje i da radi sve bolje i bolje albume.

Belenos – “Argoat” 6/10

Jedan od bitnijih ne-toliko-poznatih pagan black metal bendova. Točnije, radi se o francuskom one-man projektu, koji začudo svira i live kada okupi session glazbenike. Vrtio sam njegov “Spicilege” iz 2002. možda najviše od svih albuma u žanru pa sam se poprilično obradovao kada sam vidio da je izašao novi album. Nije se puno toga promijenilo od tada, zvuk je doduše nešto čišći, a kvalitetom i dalje stoji uz rame boljim albumima žanra. Međutim nekako sam se možda zasitio ovog zvuka koji je izuzev atmosfere postao predvidljiv i ne po mnogo čemu poseban.

65daysofstatic – “replicr, 2019” 7/10

Nekada electro post rock bend danas se okrenuo samo elektronici. Rezultat je iznenađujuće dobar – ambijentalna glazba koja je istovremeno interesantna i atmosferična. Iako se radi o dosta dobrom albumu, imam osjećaj da će rezultat biti polarizacija fan-baze benda no samo će jedan pol od dva biti u pravu.

(Visited 187 times, 72 visits today)

Komentari