Istaknuto
09.07.2020.

Vrijeme čitanja: 5 minute Kakav je ovo bezobrazni priljev vanserijski dobre glazbe unutar mjesec dana? Travanj je prošao već znamo kako, ali glazba koja je izašla unutar tih mjesec dana je statistički na samom kraju Gaussa.

08.07.2020.

Vrijeme čitanja: 3 minute Puštamo novih deset domaćih i regionalnih singlova u borbu za naklonost slušatelja, a među stranim preporukama ima nekoliko zanimljivosti.

Izvedbene umjetnosti

Kazalište od papira u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici: Zemlja u kojoj je sve drugačije

11.03.2020. Sonja KirchhofferFoto: Jasmina i lutkice
Vrijeme čitanja: 5 minute

Japan je zemlja u kojoj se drugačije jede, spava, živi i radi. Primjerice, djeca se u Japanu rano osamostaljuju i već u mlađem školskom uzrastu idu sama u školu, a pri tome mogu prelaziti i poveće udaljenosti bez pratnje odraslih. Japanci smatraju da na taj način djeca rano stječu prijeko potrebne životne vještine i navike koje će ih danas-sutra pretvoriti u sasvim samopouzdane ljude.

Jedna od posebnosti Japana, koja mi u ovom trenutku pada na pamet, je i japanska sklonost prema vrlo neobičnoj, ali popularnoj poslastici koja se zove Dorayaki. Poput većine drugih stvari u Japanu, ova slastica ima svoju dugu tradiciju koja seže, kažu, još u samurajska vremena, no oblik u kojem se danas najčešće jede, a koji se sastoji od dvije male palačinke punjene slatkom pastom od graha, potječe tek iz 1914. godine. O toj je slastici i njezinoj pripravi snimljen relativno nedavno odličan igrani film koji je u nas preveden kao Tokijska poslastica, ali i kao Okus života, no u originalu nosi jednostavan naziv Slatki grah. Ovaj emocionalni film vjerojatno je prespor za većinu gledatelja, no ako vas to ne smeta, i ako ste pomalo umorni od ovog instant svijeta, film će vas oduševiti svojom toplom pričom u kojoj suvremeni i tradicionalni Japan žive zajedno, jedan do drugog ili možda prije jedan u sjeni drugog.

Japanski ulični prodavači slatkiša

U japanske posebnosti ulazi i kamišibaj (kami – papir, šibaj – drama) ili ulično kazalište od papira u kojem se na specifičan način pričaju slikovne priče, a koje su i razlog pisanja ovog teksta.  Počeci uličnog kazališta od papira naziru se još u 9. ili 10. stoljeću kada su budistički propovjednici koristili ovu tehniku da bi prenijeli i proširili budističko učenje. Međutim, taj način pripovijedanja se razlikuje od tehnike koje se pojavila kasnih 20-ih godina 20. st., u vrijeme Velike depresije. Naime, japanski ulični prodavači slatkiša razvili su tada sasvim posebnu tehniku prodaje, dodavši svojim kolicima drvenu kutiju odnosno svojevrsnu pozornicu u koju bi umetali bogate ilustracije, a uz koje se onda pripovijedalo.

Kamišibaj se kao ulično kazalište vezivalo prvenstveno uz neprivilegirani svijet i samo nekoliko desetljeća nakon prvotnog uzleta u vrijeme spomenute ekonomske krize ono pada u zaborav. Ljudi koji su živjeli od kamišibaja našli su nove načine na koje su mogli i dalje živjeti svoju umjetnost pa su se okrenuli novim vidovima stvaralaštva. Danas se kamišibaj tretira kao prethodnica stripa i svega onoga što je došlo poslije u likovnoj animaciji, poput anime koju karakterizira specifična likovna karakterizacija likova, a koja je našla svoje poklonike diljem svijeta.

Predstava na japanskom jeziku u središtu Zagreba

Na moje iznenađenje relativno nedavno sam dobila pozivnicu za kamišibaj, doduše za predstavu koja se nije izvodila na ulici niti u Japanu, već u bajkovitom ambijentu dućana Jasmina i lutkice u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici. Za slikovno pripovjedanje bila je zadužena Chikayo Kono Modrušan iz Japana. Chikayo je inače profesorica japanskog jezika i književnosti s dodatnim dipomama iz umjetnosti ikebane i kamišibaja. Njezin je suprug Tomislav Modrušan bio zadužen za simultano prevođenje predstave. Tomislav je inače po zanimanju modni dizajner koji se nakon života u Hrvatskoj prvo “otisnuo” u London, a nakon sedmogodišnje odiseje u tom gradu 1997. je krenuo put Japana, gdje danas živi i radi. Tomislav poput svoje supruge ima brojne interese koji sežu u razna umjetnička područja pa tako zalazi i u kazališne sfere.

Foto: Jasmina i lutkice

Ovaj je bračni par prije predstave ostvario odličan kontakt s djecom i roditeljima, tako da je atmosfera već na samom početku bila topla i ugodna. U uvodnom dijelu Chikayo i Tomislav su nam ukratko prepričali razvoj uličnog kazališta od papira, a to su pripovijedanje obogatili pojedinostima iz uličnog života Japana, u kojem se, primjerice u zimi često na ulicama prodaju pečeni ili kuhani batati.

Chikayo nam je sveukupno ispričala tri priče, prvu na hrvatskom, a preostale dvije na japanskom. Sve su tri uključivale interakciju s publikom pri čemu su u samu radnju bili na određeni način uključeni i roditelji, a ne samo djeca. Prva priča je djecu pripremila na nešto drugačiji način pričanja i slušanja jer pripovijedanje u kamišibaju traži aktivno dječje učešće. Pripovijedanje prati ilustracije koje se izmjenjuju u kutiji koja ima funkciju pozornice. Djeca su kroz slušanje i gledanje aktivirala svoja osjetila i sama se uključuju u priču dajući podršku različitim likovima na različit način. Tako su se uz njihovu pomoć likovi, u prvoj ovdje ispričanoj priči, mijenjali u smislu svoje veličine. Uglavnom su se uvečavali, a po dječjim reakcijama moglo se zaključiti da ih se najviše dojmilo uvećavanje jedne torte.

Druga ispričana priča je bila vezana uz lisičju obitelj, a u kojoj je ostvarena odlična veza između priče i prostora jer je Jasminin dućan prepun šarmantnih lisica koje su bile ne samo dekor u ovoj priči već i svojevrsna lisičja publika koja je zajedno sa prisutnima davala podršku malom liscu u njegovim pustolovinama tijekom priče.

Foto: Jasmina i lutkice

U veseloj i dinamičnoj atmosferi došli smo do treće i zadnje priče o nesretnom kuharu kojega je trebalo raspoložiti, pa su se djeca morala dodatno potruditi da mu izmame osmijeh na lice. Kada je nesretni kuhar postao sretan napravio je za djecu lizalice raznih boja, a koje su na kraju predstave završile u dječjim rukama.

Izbor ilustracija za priče je bio raznolik, a sve su one imale finu artističku podlogu što znači da je ovdje bila riječ o kvalitetnim, a ne komercijalnim crtežima. Predstava je bila dobro didaktički posložena prema načelu od jednostavnog ka složenom te su tako djeca prvo sudjelovala u zadacima koji su tražili primarno vizualni i zvučni angažman da bi u zadnjoj priči njihov zadatak postao složeniji jer je trebalo tužnu osobu oraspoložiti.

Najbitnija  karakteristika kamišibaja

U konkretnoj predstavi mogao se steći dojam da je interakcija najbitnije odličje kamišibaja, barem ovoga kojega smo mi ovdje imali priliku odgledati. Ovakav način pripovijedanja uklapa se u težnju Japanaca da djecu što prije osamostale jer djeca ovdje nisu samo pasivni promatrači od kojih se očekuje da sjede, šute i gledaju  već aktivni sudionici koji su na neki način i sukreatori onoga što se pred njima odvija.

Djeca su iz Jasmininog čarobnog prostora izašla s osmijehom i spomenutim lizalicama koje im je “darovao“ raspoloženi kuhar, a vjerujem da će se u njega s istim osmjehom ponovno vratiti nekim drugim povodom.

Svidjelo mi se aktiviranje dječje publike što pridonosi i pomaže u njihovom budućem oblikovanju u samopouzdanije i samostalnije ljude. No, neovisno o tome vratimo li se na priču s početka ovog teksta, u kojoj se potiče rana samostalnost po pitanju putovanja u školu djece rane školske dobi i to na udaljenim relacijama, za koje je potrebno izmjeniti i više prijevoznih sredstava, stječe se dojam kao da se na taj način transponira dio tereta s odraslih na djecu kojoj se, na taj načina (moje viđenje), uskraćuje dio dječje slobode da budu djeca jer budimo realni jako kratko smo djeca, a cijeli život htjeli-nehtjeli odrasli ljudi. 

(Visited 78 times, 2 visits today)

Komentari