Istaknuto
22.01.2020.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta Sedam novih singlova iz glazbenih radionica spremno je za preslušavanje i borbu za pobjedu. Glasanje, kao i uvijek, traje do sljedeće srijede.

15.01.2020.

Vrijeme čitanja: 6 minute Iako se preminuli glazbenici već neko vrijeme oživljavaju hologramima za posebne prigode, naslućuje se jedan novi trend koji će uvelike utjecati na način na koji konzumiramo glazbu. Što o trendu hologramskih koncerata preminulih glazbenika misle članovi glazbene redakcije pročitajte u nastavku.

Knjige

“Popraviti žive” (M. de Kerangal): Transfer jednog srca

29.10.2019. Sonja Kirchhoffer
Vrijeme čitanja: 7 minute

Obično kada biram knjigu volim ju fizički uzeti u ruke, osjetiti papir na kojem je otisnut njezin tekst, upiti miris ‘svježe’ isprintanih stranica iako znam da je potonje spomenuto pomalo suludo, i u krajnjom slučaju štetno, ali tako počinje moj uobičajeni kontakt s novom knjigom. Nakon prvog dodira slijedi zavirivanje u nutrinu, nasumično zadiranje u knjiško tkivo kako bih vidjela privlači li me uopće tekst ispisan na stranicama koje listam. Naravno, knjiga koju držim u rukama me morala nečim privući da bih ju uzela u razmatranje, a to sredstvo privlačenja može biti sažetak, ilustracija, preporuka … I tek nakon toga donosim odluku hoću li knjigu uzeti ili ću ju jednostavno odložiti natrag na mjesto s kojega sam je uzela.

Ovaj puta sam postupila drugačije, pogledala sam mail s ponuđenim naslovima, ‘proguglala’ objavljene kritike i, bez naviknutog fizičkog kontakta sa samom knjigom, virtualnim sam putem odradila odabir. Jesam li požalila zbog toga reći ću vam nešto kasnije jer čitanje je proces u kojem se osjećaji izmjenjuju, i prvi dojam ne mora biti i konačan.

Sporo i sporije

Knjigu “Popraviti žive” napisala je nagrađivana francuska spisateljica Maylis de Kerangal. Uzela sam je potaknuta rečenicom iz recenzije Astrid de Larminat iz Le Figaroa koja kaže da je roman “lijep poput grčke tragedije“, a njezina rečenica me nagnala da provjerim je li riječ samo o lijepoj lirički sročenoj rečenici ili u njoj ima i nešto više od toga.

Zainteresirane za knjigu bih odmah upozorila da je radnja vrlo usporena i da će možda tijekom čitanja dobiti dojam sve jačeg usporavanja, tako da oni koji vole brzinu i akciju odmah odustanu od čitanja. Na prvim stranicama upoznajemo mladog surfera Simona Limbresa. No, to nije detaljno upoznavanje, u osnovi o Simonu saznajete samo nekoliko informacija poput toga da voli surfanje i da sa svoja dva prijatelja često odlazi “u potragu za najljepšim valom” čekajući onaj pravi val “čvrst i homogen, val, … kako bi mu pronašao ulaz i uklizao u unutrašnjost, uvukao se u njega kao što se razbojnik uvuče u sef ne bi li se dokopao blaga”.

U jednoj od tih potraga Simon gubi život, ali ne na moru kako bi se očekivalo već u prometnoj nesreći koja se dogodila tijekom povratka sa surfa, kada je “..Chris možda zaspao za volanom, izbivao na trenutak sa zagaslog seoskog krajolika kako bi ušao u tubu vala – prekrasnu i najednom jasnu spiralu koja je jurila ispred njegova surfa – i prodro s njom u svijet, u svijet i azur svijeta”. Uvertira je to u radnju koja se događa poslije Simonove moždane smrti, a u kojoj središnju ulogu imaju njegovi roditelji, pojedini djelatnici Odjela za reanimaciju, kao i jednim dijelom žena koja iščekuje Simonovo srce, a u čije ćete misaone tokove i živote na kratko ući, ako se na ulazak odlučite (npr. Cordélia Owl, Martha Carrar …)

Zona boli i smrti

Autorica znalački analizira osjećaje s kojima se suočava gotovo svaka osoba koja izgubi nekog svog. U njezinim opisima suočavanja sa smrti izmjenjuju se emocije odbacivanja pa i negiranja onoga što se dogodilo, s neumitnim prihvaćanjem sudbine. Izmjenično s roditeljskim emocijama autorica vas konfrontira i s osjećajnim i misaonim svijetom osoblja na Odsjeku za reanimaciju koje ima nimalo jednostavan zadatak da kroz “krhku zonu jezika … objavi nekome smrt”.

I dok u pozadini jedan od članova osoblja Odsjeka za reanimaciju pjeva čudesno lijepe korale iz opusa A Ceremony of Carols (Op. 28), Benjamina Brittena, Kerangal propituju bol koja u tom raščlanjivanju postaje sama po sebi jednom od tema romana, svojevrsni događaj koji ima svoje specifično značenje. Naime, Simonova smrt će u konačnici rezultirati transferom organa u sklopu kojega nema uobičajenog odnosa davanja i primanja jer donator nije dragovoljac, a primatelj neće ili rijetko će dobiveno primiti bez osjećaja duga i zadrške.

U konfuznim i teškim trenucima suočavanja sa smrtnošću najdražih, svakome tko doživi takav gubitak nameću se teška pitanja, poput onih o strukturi vremena, zbog čega će se Simonova majka u osami nespremna za tuđu nemoć, paniku, tugu i bol, zapitati: “… u kojem smjeru protječe vrijeme, je li linearno ili ispisuje brze krugove hula-hopa, oblikuje li prstenove, uvrće li se poput rebara školjke, može li zadobiti oblik one tube koja prelama val, koja more i cijeli svijet usisava u svoje mračno naličje, da, morat će shvatiti od čega je sazdano vrijeme koje prolazi.”

Roditeljsku bol će u ovoj knjizi povremeno proparati misli koje djeluju poput prevrata, kao svojevrsna Deus ex machina, a koje mogu nakratko pružiti lažnu nadu da je, primjerice, došlo do zamjene nalaza, identiteta i da je to sve samo zabuna, i da je Simon zapravo tamo negdje živ. No, to se ne događa često i definitivno nije slučaj u ovom romanu.

Tematika smrti koja producira u krajnjem slučaju život autoričin je, vjerujem, svojevrsni pokušaj da usmjeri percepciju svojih čitatelja, na neprihvatljivo društveno ignoriranje svega onoga što nije ugodno, a zbog čega se sve više i više danas zanemaruju bolesti i bolesni, smrt pa i sami gubitci. Smrt je ovdje dana kao sveprisutna činjenica koja u igri života može na određeni način „popraviti žive“, premda postoje i drugi načini za poboljšavanje onih koji su još tu, a jedan od njih je i komunikacija između autora i čitatelja.

Ova knjiga čitatelja neće instantno rastužiti, no tuga će se već prišuljati i zaskočiti vas u nekom trenutku. Naime, otežavajući faktor za roditelje u prihvaćanju Simonove smrti je činjenica da je Simon istovremeno mrtav i živ, i da mu tijelo nije u tom trenutku obilježeno ožiljcima karakterističnim primjerice za prikaze Kristova tijela, i djeluje mirno kao da spava.

(Hans Holbein Mlađi, Tijelo Kristovo u grobnici, 1521.-1522., Kunstmuseum Basel, Martin P. Bühler)

“Bubanj usklađen sa sudbinom Anakina Skywalkera”

Knjiga je dobrim dijelom roditeljska pasija od kojih se, u trenutku dok još nisu uspjeli prihvatili i ‘sažvakali’ smrt sina, traži dozvola za doniranje organa jer naprosto tijelo u stanju moždane smrti brzo propada. Vrlo sugestivno izgovorena pitanja od strane medicinskog osoblja imaju za cilj da roditelje slome kako bi što prije i što lakše dali svoj pristanak za doniranje organa. Tako primjerice tehničar Thomas Rémige postavlja pitanje Simonove velikodušnosti i dobiva sasvim neočekivani odgovor: “… Simon i nije bio naročito velikodušan prije mačja ćud, egoist i površan …”

Iako se na trenutak čini da je pitanje o velikodušnosti razgovor usmjerilo u sasvim drugom smjeru od željenog, Simonovi roditelji iskreni prema sebi i sinu, daju svoj pristanak. Postupak transplantacije organa obuhvatit će više organa od kojih je roditeljima najbolnije doniranje Simonova srca, srca koje je kako autorica navodi: “…poludjela ptica dječjih strahova što se noću ugnijezdi u malenim grudima, staccato bubanj usklađen sa sudbinom Anakina Skywalkera …”

U toj svojevrsnoj izmjeni sna, koji je poput noćne more, i jave, javljaju se i zastrašujuće roditeljske primisli poput one je li ovdje možda riječ o sramotnoj raboti preprodaje organa u koju su najednom uvučeni ili je pak sve to samo dio protokola. Naime, organi se moraju prebaciti u što kraćem vremenu od donora do primatelja, tako Simonovo srce mora u roku od četiri sata od trenutka vađenja, ponovno prokucati u novom tijelu. Simonovi roditelji moraju se suočiti i sa svojom sedmogodišnjom kćeri Lou koja traži brata, ali na njihovu sreću ona to čini s tipično nestabilnom dječjom pažnjom, zbog čega Marianne i Sean dobivaju nešto dragocjenog vremena za smišljanje što bezbolnijeg odgovora.

Pumpa koja je zamijenila mjesta

U završnom dijelu knjige upoznajemo i druge likove, poput sredovječne Clare Méjan koja će zahvaljujući najvećoj mogućoj podudarnosti krvne grupe i genetskog koda dobiti priliku da ona bude ta u kojoj će Simonovo srce ponovno zakucati. Tu je i kirurg koji će obaviti inciziju i ekstrakciju Virgilije Breve te stažistica Alice iz liječničke loze Harfang, koja će po prvi puta prisustvovati postupku vađenja organa i pripremati se postupno za funkciju koju će zasigurno jednog dana obavljati.

(Rembrandt van Rijn, Sat anatomije dr. Nicolaes A Tulpa, 1632., Mauritshuis, Den Haag)

Kako je u romanu dan zoran opis cijelog postupak presađivanja organa vjerujem da se o samom postupku autorica dobro informirala, a možda ga je na neki način i vidjela. U ovom, završnom dijelu romana, naglasak je stavljen na kirurški precizno uzimanje organa¸ i sve što se događa ovdje pratite kao radoznali gledatelj, bez previše emocija. Ta neemocionalna nit završnog dijela romana se nakratko prekida kada Thomas zaustavlja proceduru vađenja srca i šapće Simonu, roditeljsku poruku na uho. Postupak se potom nastavlja i dok u ‘pozadini stranica knjige’ odzvanja pjesma Macy Gray i Beauty in the world, srce je smješteno u “..hladnjak –babušku koji sadrži sigurnosni prozorni etui od plastike koji sadrži posudu koja sadrži specijalni vrč koji sadrži srce Simona Limbresa koji sadrži ništa manje nego život sam, mogućnost života, i koji pet minuta poslije odlijeće u nebo.

Zatim pratimo naizmjenično zbivanja u Parizu u kojem je sve pripremno za presađivanje i u kojem se osjeća uzbuđenje prožeto neizvjesnošću s mjestom na kojem je ranije provedena incizija i ekstrakcija i gdje se Simonovo tijelo restaurira, pokušava vratiti u stanje što je moguće bliže prvobitnom: “…tijelo Simona Limbresa ukaže se pod svjetlosti, najednom nagije od nagog: čovječje tijelo izbačeno izvan čovječnosti, uznemirujuća sirovina što plovi u magmatsku noć, u bezobličan prostor besmisla “. Simonovo tijelo je na kraju vraćeno ad integrum.

U samo svitanje srce je u Clarinom tijelu: “…otkucaji koji se ubrzano pretvaraju u ritam, a njihovo lupanje podsjeća na lupanje srca embrija, na onu isprekidanost koju zamjećujemo pri prvom ultrazvuku, i to se doista čuje inicijalno lupanje, prvo lupanje, ono koje označava svitanje.”

Strana koja gubi i strana koja prima

I to je kraj, kraj puta u kojem je jedno srce zamijenilo mjesta. Priča se tu prekida, a što se zbivalo poslije sa Simonovim roditeljima, sestrom, djevojkom Juliett, nije ni bitno jer je napravljen transfer. Sigurno je da srce pumpa i ritmički otkucava u Clarinom tijelu, sve drugo je nebitno. No taj je put bio emocionalno iscrpljujuć, i na kraju se postavlja pitanje je li roman ispunio očekivanja?

Moram priznati da mi je trebalo dosta vremena da se naviknem na autoričin izraz u kojem se neprestano gomilaju asocijacije i pridjevi, no kako sam sve dublje ulazila u tekst tako sam uočila da ovakav stil omogućava fino graduiranje emocionalnosti, koje se kreće u širokom dijapazonu od racionalnog detektiranja situacije preko kaosa emocija do neke vrste katarze i neumitnog prihvaćanja datosti, pa na kraju krajeva i odbacivanja emocionalnosti. Autoričini stil pisanje nabijen je značenjem, tako riječi koje se nižu jedna za drugom imaju svoju logičnu poveznicu koja potiče na promišljanje, a čiji su rezultat uglavnom bolne i ogoljene spoznaje koje su posljedica erudicije i umjetničke vještine iscrtavanja gubitka.

U tom prikazu su dane obje strane, i ona koja gubi i ona koja prima i to sve s ciljem, kako bi se, čini se, “u promet vratio organ koji ima ulogu pumpe.” I da , knjiga je doista lijepa poput grčke tragedije, a gotovo svakodnevna repetitivnost otkucaja koji se bude ili gase u raznim tijelima ne umanjuju tragično značenje romana.


Po romanu “Popraviti žive” snimljen je i film “Heal The Living” (2017)

(Visited 175 times, 12 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari