„Pinokio”: Poklon Guillerma del Tora vjernim obožavateljima

Teško je povjerovati da u današnjem momentumu hollywoodskih sequelova, prequelova, spin-offa, remakeova, rebootova, animiranih revitalizacija kao i onih modernih, crossovera, filmskih univerzuma te ostalih preinaka filmskih klasika, da je originalnost još uvijek prisutna barem u nekom obujmu na filmskome platnu. No, još teže je povjerovati da postoje još uvijek genijalci koji su sposobni ispričati već neku otprije poznatu priču na svoj vlastiti, unikatan način. Mnogobrojna svjetski poznata djela beletristike kao što su „Božićna priča“, „Gospodar prstenova“, „Frankenstein“, „Sherlock Holmes“, „Alisa u zemlju čudesa“, ali i mnoga druga broje po desetine svojih filmskih pandana kao i kratkih filmova, animacija, TV serija, specijala itd. Među njima se nalazi i svjetski poznato djelo talijanskog autora Carla Collodija „Pinokio”, o dječaku lutki kojemu nos raste kada ne govori istinu.

Put do del Torove verzije

Ovaj poznati roman tijekom povijesti kinematografije dobio je mnogo svojih realizacijskih verzija, počevši od 1911. godine, a od kojih je najznamenitija Disneyjeva verzija iz 1940. koja je svoj meritum ostvarila te tako ostala proglašena jednom od najboljih animiranih uradaka produkcije Walt Disney do danas.

Međutim, velika većina drugih verzija ove priče doživjela je značajan neuspjeh, poput filmske verzije iz 2002. godine s glumcem Robertom Benignijem u naslovnoj ulozi, a potom su tu i reinkarnacije iz 2019. godine te ona iz ove godine, verzija Roberta Zemeckisa koja je podbacila u donošenju nečeg novog u filmsku adaptaciju, a koja pati od nedostatka karaktera i promptne zaboravljivosti. Stoga, nimalo ne iznenađuje činjenica da Netflixova verzija u početku nije pobudila veliku zainteresiranost kod publike do prve službene najave koja je indicirala da je film djelo redatelja fantazmagoričnih filmova Guillerma del Tora, koji stoji iza projekata kao što su „Hellboy“ (oba dijela)  te „Panov labirint“, ali koji je i dobitnik Oscara za film „Oblik vode“. Ovdje je uspio jedanput napraviti film po svojoj mjeri.

Rat kao pokretač radnje

Premisa je u suštini ista, no pritom su uključene i devijacije od originalne novele pa tako rat, preciznije Prvi svjetski rat služi kao pokretač radnje zbog kojega stolar Geppetto (David Bradley) izgubi sina Carla (Alfie Tempest) — čije ime može biti aludiranje na ime autora novele — jer je ovoga puta samo vrijeme radnje period 1930-ih godina u doba Mussolinijeve vlasti. Pijan, Geppetto liježe na drvo u kojemu se skriva i zrikavac Sebastian (Ewan McGregor) koji je aluzija na Jiminy Cricketa iz Disneyjeve verzije, da bi promptno odlučio sasjeći drvo i od njega napraviti lutku dječaka.

Baš kao što to biva i u originalnoj noveli, Pinokija (Gregory Mann) oživi Plava vila, u filmu naziva Wood Sprite (Tilda Swinton) te se privikava na život (ne)običnog dječaka tako što odlazi u školu. Međutim, na svoj prvi dan škole, Pinokiju put prepriječi Count Volpe (Christoph Waltz) koji ovoga puta predstavlja tercet likova (lisca, mačka te Mangiafuoca) u društvu svojeg majmuna Spazzatura (Cate Blanchett) koji ga uspješno nagovara da radi za njega u cirkusu.

Del Torova opskurna vizija

Iako se najnovija verzija „Pinokija” bespotrebno okarakterizirala kao mjuzikl jer svi glazbeni dijelovi djeluju nepotrebno imputirano, svejedno, del Toro stvara ono što većini animiranih filmova danas nedostaje, a to je prisutna zrelost u filmu namijenjenom za djecu. Kada se tomu pridoda hvalevrijedan dizajn likova kao i predivni kadrovi koji daju imperativ umjetničkom predznaku, del Torov „Pinokio” ulazi kao jedan od izglednijih kandidata za ovogodišnju najprestižniju nagradu Oscar.

Dok narativ prati libreto originalne novele, redatelj ipak donosi nove elemente u cijelu fabulu koja vrlo koherentno odgovara cijeloj priči o drvenom dječaku, a sve krucijalne promjene koje su donesene u konačan produkt poput dizajna Plave vile i ostalih likova, lik majmuna Spazzature koji ne postoji u ostalim verzijama, ali i uvođenja antagonista Podesta (Ron Perlman) djeluju kao prigodna, a opet i pametna odluka koje se idealno uklapaju u ambijent cijeloga filma.

S druge strane, možda najveća greška koja odudara u filmu jest odabir glazbenih dijelova koji služe kao aluzija na mjuzikl jer ne djeluju uopće adekvatno niti uspješno asimilirano u sami narativ, ali su također promptno zaboravljeni. Stoga, nepotrebna intencija pretvaranja ove verzije „Pinokija” u mjuzikl stoji kao kriva redateljeva odluka, ali ipak ne utječe pretjerano na kvalitetu filma. Nadalje, dodatan problem jest premala uključenost pojedinih likova, kao što su to zrikavac Sebastian i ostali likovi koji su dodatno elaborirani u ostalim projektima, ali i nedovoljna karakterizacija prominentnijih likova poput Geppetta i Candlewicka otežavaju stvaranje simpatija prema likovima.

Projekt koji se stvara više od desetljeća

Zanimljivo je da je ovo jedna od najdužih stop-animacija u filmskoj povijesti s ukupno 114 minuta narativa kojega, koliko je poznato, predvodi jedino animirani film iz 2012. godine „Consuming Spirits” čija minutaža iznosi 136 minuta. Također je zanimljivo da se del Toro više od cijelog desetljeća borio s realizacijom ovoga filma jer se još 2012. godine vrtio članak koji je navodio da su Christopher Walken, Daniel Radcliffe i Tom Waits potencijalni glasovi u filmu. Međutim, nijedan od trojice glumaca na kraju nije bio u završnome produktu.

Cate Blanchett, koja ima tek nekoliko rečenica kao Volpeov pomoćnik Spazzatura, nije odbio smanjena količina njenog teksta, već je, dapače, bila spremna na bilo koji kompromis jer je htjela ponovo surađivati s del Torom nakon njihove suradnje na filmu „Ulica noćnih mora”.

Film idealan za ove blagdane… nije laž!

Dakle, „Pinokio” je idealno jelo servirano onima najgladnijima dobrog animiranog filma, kao i kvalitetne kinematografije kojom ne oskudijeva ovaj novi Netflixov projekt i to dodatno potkrjepljuje činjenica da nam ne raste nos dok ovo pišemo.

Del Toro još jednom uspijeva napraviti hvalevrijednu simbiozu klasične bajke sa svojom vlastitom imaginacijom koju omotava interesantna i opskurna stop-animacija, radnja koja je vrlo zrela koliko i poučna, kinematografija koja oduzima dah te konačan produkt koji možda pati od nepotrebnih muzičkih dijelova, ali svejedno djeluje kao nešto svježe u moru već viđenih revitalizacija otprije poznatih klasika. Konačno, del Torov „Pinokio” njegov je dar svojim obožavateljima u kojemu redatelj ostvaruje svoj uspješan debi u animiranoj sferi filmova i dokazuje da je vizionar kao što je i jedan od originalnijih redatelja današnjice.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.