Istaknuto
16.09.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute Do petka, 1. listopada ispuni upitnik koji smo pripremili za tebe i postani novi član naše glazbene redakcije!

15.09.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

Knjige

„Posljednji svoje vrste” (M. Lunde): Priča o konjima i odricanju

16.07.2021. Simona Lukman
Vrijeme čitanja: 6 minute

Životinje i ljudi oduvijek su ovisili jedno o drugome, no čovjek je mnogo puta tijekom prošlosti pokazao svoju okrutnost prema drugim bićima koja ni kriva ni dužna koračaju ovim svijetom. Čovječanstvo se suočava s velikim problemima zbog klimatskih promjena i eksploatacije životinja što je posljedica nemara nas samih, a nastavimo li tako, bolja budućnost iskliznut će nam iz ruku.

Razgovor o ljudskoj egzistenciji

Nakon što je objavila dva romana koji su ubrzo postali međunarodni bestseleri, „Povijest pčela” i „Plavetnilo”, norveška spisateljica Maja Lunde u trećem je dijelu svoje tetralogije o temeljnim životnim pitanjima koja nam se svakodnevno vrzmaju po glavi, odlučila progovoriti o odnosu između ljudi i životinja tijekom godina.

Kako će to čovjek živjeti sredinom 21. stoljeća? Što će sve zadesiti čovječanstvo i na što ćemo sve morati biti spremni? Lunde nam vrlo realistično nastoji prikazati ono što slijedi ako ne osvijestimo vlastite prioritete.

„Posljednji svoje vrste” distopijski je futuristički roman koji prati živote triju protagonista koji žive u različitim vremenima, ali dijele jednaku posvećenost zaštiti divljih konja za koje je većina vjerovala kako su izumrli.

naslovnica

Foto: Simona Lukman

Otkriće vrste od koje je sve započelo

Godina je 1880. Nalazimo se u hladnom, snijegom prekrivenom Sankt Petersburgu, ondašnjem glavnom gradu Rusije. Jednog ponedjeljka u svibnju, Mihovila Aleksandroviča Kovrova, pomoćnika direktora zoološkog vrta i zoologa, dočekalo je iznenađenje. Pukovnik Przewalski poslao je iz Mongolije životinjsku kožu i lubanju koju mu je poklonio lovac. Pokazalo se da je nepoznata životinja prakonj, takozvani Takhi o kojem su Mongoli tijekom prošlosti ispripovjedili mnoge legende smatrajući da su oni izmišljeni.

Ni sam Kovrov nije vjerovao da je riječ upravo o Takhiju zbog mišljenja da je ta vrsta odavno izumrla, odnosno pretvorila se u konje koje danas poznajemo. Kako je Przewalski zaslužan za to što su kosti stigle iz Mongolije u Sankt Petersburg, a Kovrovljev suradnik iz Instituta Poljakov dostavio ih je u prave ruke, ova je konjska vrsta dobila unikatno latinsko ime posvećeno osobama zaslužnim za njezino ponovno rođenje – Equus przewalski Poliakov. Divlji konj Przewalskog.

Ekspedicija u Mongoliju

U Kovlovu se tada rodila želja da sam otputuje u Mongoliju i uvjeri se da Takhiji zaista postoje. Odlučio je kontaktirati Wilhelma Wolffa, poznatog lovca na životinje koji je u svojim nogama imao već godine i godine iskustva u radu s divljim životinjama. Nakon nekoliko razmijenjenih pisama, Wolff je napokon došao u Sankt Petersburg i planovi za putovanje mogli su započeti. U Mongoliji su Kovrov i Wolff provodili mnogo vremena zajedno te su se između njih pojavile ljubavne iskre. Voljeti se u Mongoliji bilo je jednostavno jer nitko nije mario za ustaljene društvene norme koje su u Sankt Petersburgu predstavljale prepreku, no njihova je ljubav bila ostvariva samo u dalekoj zemlji.

Foto: Simona Lukman

Život veterinarke u Mongoliji

Nakon toga, putujemo u ne tako davnu 1992. godinu kada je veterinarka Karin, podrijetlom iz Berlina, sa svojim sinom Matthiasom krenula u pustolovinu u Nacionalni park Hustai koji se nalazio u Mongoliji. Ona je nastojala divljeg konja Przewalskog vratiti iz Europe u Mongoliju, gdje je bilo njegovo prirodno stanište. U Mongoliji susreće svog prijatelja Jochija s kojim prolazi sve uspone i padove. Život u Mongoliji vrlo joj se svidio, a osobitu pažnju zaokupili su joj nomadski rituali koje je opisala kao jednostavne i pragmatične. Žrtve su prinosili i nebu i prirodi, a vjerovali su da sve što postoji u prirodi ima svoju dušu.

Kada ju je Matthias upitao zašto je izabrala baš konje, Karin je odgovorila:
„Psi su dosadni. Krave su samo korisne životinje. Svinje smrde.”
„Ali što je s konjima?” ponovno je upitao Matthias.

Ovdje je zastala. Nije znala kako ljudima objasniti svoju konekciju s konjima. Što je vidjela u njima da ju je toliko očaralo? Toliko da je odlučila spasiti vrstu koja je jedina među konjima imala 66 kromosoma. Takhiji. Divlji konji koji već desetljećima nisu iskusili istinsku divljinu jer su ih ljudi strpali u zoološke vrtove i rezervate gdje su bili ovisni o njima. A kako vrijeme prolazi, životinja se sve više privikava na to da u drugome biću može pronaći oslonac. Tada su njeni biološki instinkti stavljeni na autopilot jer joj u tome trenutku nisu potrebni.

Što je to u konjima tako moćno? „Oni ne lažu, ne izdaju te. Konjima se može vjerovati. Može biti nepredvidljivo na što će reagirati jer su njihova osjetila oštrija od naših, no njihove reakcije nisu pouzdane. Nisu zlopamtila, ne uzimaju ti ništa za zlo i nisu ogorčeni. Konji će ti se uvijek iznova vraćati, dokle god tvoj glas povezuju s nečim pozitivnim.”

Odnos između sina i majke pun iskušenja

Matthias više nije bio mali dječak, no Karin je osjećala određenu obvezu prema svome sinu kojemu nikada nije posvetila dovoljno pažnje. I kada mu je pokušala pomoći da se uspješno izliječi od ovisnosti, Matthias je nastavio bježati od nje, a Karin se umorila od stalne potrage i brige za svojim djetetom. Bilo joj je drago što je pristao s njome otići u Mongoliju gdje se droga činila tako dalekom i nedostižnom.

Foto: Simona Lukman

Neostvariva ljubav

S Jochijem je imala poseban odnos, no nije znala kako ga održati. Premda je znala što želi, kad bi se opustila u nečijemu društvu, istog je trenutka počela preispitivati svoje osjećaje i postepeno izbjegavati osobu koju je voljela skrivajući svoje prave osjećaje. Centar njena svijeta bili su konji i činila je sve kako bi ih spasila, no bila je svjesna da je njena misija kolo sreće koje se može okrenuti na lošu stranu kada se tome najmanje nada. A što će tada učiniti? Nije znala.

Život na farmi

Naposljetku ulazimo u TARDIS i putujemo u ne tako daleku 2064. godinu kada su klimatske promjene dosegle svoj vrhunac i milijuni ljudi ostali su bez svojih prihoda, osuđeni da se sami snalaze kako najbolje znaju, gladni, iscrpljeni i siromašni. Jedna od njih je i Eva koja ne želi napustiti svoju farmu gdje se brine o domaćim životinjama, ali i divljim konjima. Jednog dana divlja se kobila oždrijebila što je bio vrlo sretan trenutak za nju i njenu 14- godišnju kćer Isu s kojom je živjela na farmi.

Svojoj kćeri nastojala je pružiti koliko-toliko normalan život, stoga su svake večeri zajedno prolazile školske materijale. Tako je vrijeme prolazilo, a situaciju nije nimalo olakšavala Isa koja se prema svojoj majci ophodila otresito i sarkastično. Situacija se promijenila kada je Eva kući dovela mladu ženu Louise koju je susrela pokraj ribarnice. Louise nije imala kamo te joj je Eva ponudila smještaj. Isa je ubrzo prihvatila pridošlicu te se na njenom licu sve češće mogao vidjeti iskren osmijeh. Louise se ponudila pomoći majci i kćeri u održavanju kućanstva i njihov je život tekao poprilično lagano. Hrane je bilo dovoljno, no jedan nemili događaj narušio je cjelokupnu idilu.

Cilj ≠ put do sreće

Premda je život naših protagonista drugačiji, od svakoga od njih imamo priliku mnogo toga naučiti. Tužno je što ponekad trčimo za svojim ciljem, i na tome putu zaboravimo stati i promotriti sami sebe. Dobro se pogledati i razmisliti o svemu što smo učinili. Mihovil, Karin i Eva svoj su život posvetili brizi o životinjama, no čini se kako nikada nisu iskusili istinsku sreću. Čini se kako im je ona uspjela iskliznuti iz ruku.

Ljubav kao životna esencija

Maja Lunde u ovome je romanu ljubav odlučila prikazati, na uzvišen način, zbog čega možemo osjetiti strast koju likovi osjećaju jedni prema drugima koja se može prišiti samo ljudima. Oduševilo me to što je ljubav između muškaraca napokon prikazana kao ljubav između dva kompatibilna bića koja jedno drugo razumiju na višoj, duhovnoj razini.

Foto: Simona Lukman

Zaključak moramo donijeti sami!

Jedino što je nedostajalo u knjizi je zaključak koji je, po meni, nekako ostao visjeti u zraku. Do samog sam kraja iščekivala ono što će lijepo zaokružiti cijelu priču, odnosno povezati sve tri perspektive pripovijedanja. No, pretpostavljam da je to bila i spisateljičina namjera. Izazov čitateljima da sami shvate poruku.

Na nekim dijelovima knjiga mi je bila malo zamorna za čitanje zbog skakanja s priče na priču, što je ostavilo rupu za koju nisam pronalazila način da se popuni. Premda se poruka mogla iznijeti mnogo jasnije, smatram da je moguće razumjeti ono što je spisateljica htjela reći; da mi ljudi, kao najsposobnija vrsta na ovoj planeti, moramo pronaći način da spriječimo masovno izumiranje životinja bez kojih svijet ne bi imao svoj smisao.

„Posljednji svoje vrste” knjiga je koja potiče na razmišljanje o nama i svijetu u kojem živimo. Kako će naša planeta izgledati za nekoliko desetaka, stotina godina? Kad ćemo biti samo prah, a naša djeca morat će živjeti u uvjetima kakve smo mi stvorili. Zar zaista želimo da njihova budućnost izgleda kao Isina, neizvjesna, puna strepnje i iščekivanja što će donijeti novo svitanje?

I kako bi Karin rekla: „Da si svaki čovjek odabere po jednu vrstu, zemaljska kugla bi sasvim drugačije izgledala.” Karin, nisi ni svjesna koliko si bila u pravu.

(Visited 89 times, 7 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 2.333 out of 5)

Komentari