Preporuka: Nobelovske tajne Adžijine knjižnice
U praskozorje novog književnog Nobela, zabavimo se nakratko pitanjem koliko ta nagrada utječe na naše poznavanje svjetske književne scene i na tržište knjiga u Hrvatskoj. Primjer prošlogodišnjeg laureata Patricka Modianoa savršen je povod za to razmatranje. Taj živući Proust, kako ga nazivaju naklonjeni mu kritičari, na hrvatskom je tržištu do primitka najprestižnije književne nagrade bio gotovo nepoznat.
Bilo to zbog utjecaja lobija, koji iz godine u godinu zagovaraju izbor nekog od klasika, time zavaravajući kladionice, čitatelje, a i kritičare, bilo zbog (ne)tipičnih karakteristika njegovih romana, po nekima sumnjive kvalitete, mnogi su se iznenadili izborom ovog francuskog sedamdesetogodišnjeg romanopisca, koji je do izbora bio poznat samo u Francuskoj. Usprkos kritičarskim nesuglasicama i otvorenim pitanjima, kojih će uvijek biti o djelu svakog pisca, smatram kako Nobelu treba vjerovati, pogotovo nakon što sam pročitao dostupne mi Modianoove romane.
Unatoč tome što će Fraktura, uz već poznate romane Ulica mračnih dućana i Mali dragulj, ove jeseni izdati još jedan njegov roman imena Dora Bruder, porazna je činjenica da su na hrvatski do sad prevedena samo dva Modianoova romana od njih čak trideset, koji ne broje više od stopedesetak stranica svaki. Akademska knjiga iz Novog Sada, na primjer, obavila je nešto bolji posao nego Fraktura, izdavši uz Doru Bruder još i romane Te neznanke, Mala princeza (hrv. Mali dragulj), U kafeu izgubljene mladosti, Rodoslov i Horizont u prijevodu na srpski Mirjane Ouknanine. Dakle, trk u Srbiju kupiti te knjige! Stop. Nema se para, a i granice se svako malo zatvaraju. A onda trk u zagrebačku Adžijinu knjižnicu! Tamo se također mogu pronaći spomenuta djela, izuzev Horizonta kojeg ćete nekako ipak morati dobaviti iz Srbije. Također, tu je još Izgubljeni kraj u izdanju beogradskog Nolita iz 1989. godine, koji možete pronaći u većini zagrebačkih knjižnica.
A sad ponešto o svakom od njih. Romani Horizont i Izgubljeni kraj prateći dva ostarjela pisca i njihovo fizičko i metafizičko traganje za izgubljenim vremenima i dragim osobama, ispituju fenomen sjećanja i zaborava. U romanu Te neznanke upoznajemo se s tri mlada ženska lika. Njih ne krase nikakve posebnosti, svaka živi svojim običnim životom. Naivne, slabe, bez potpore i usmjerene na stranputicu, pronalaze utjehu ili tragediju. Roman Rodoslov autobiografskog je karaktera, romansirana autorova ispovijest. On može poslužiti kao ključ za čitanje ostalih njegovih djela jer se u autorovu životu uočavaju zametci svih njegovih likova, ako ne i poistovjećenje s njima. U Rodoslovu tako saznajemo za dubok jaz između pisca i neodgovornih mu roditelja te općenito nesnalaženje autora u krutom svijetu odraslih i neprihvaćanje autoriteta, odnosno nepostojanje autoriteta.
Dora Bruder priča je o istoimenoj židovskoj djevojčici (Modiano je također Židov) nestaloj u Parizu za vrijeme 2. svjetskog rata. U nedostatku pravih informacija o nestanku djevojčice, autor se prepušta fikciji i meditaciji, zamišljajući kuda se kretala i kamo je otišla. Djevojčica Dora Bruder može se iščitati kao simbol svih u Holokaustu nestalih Židova, te kao kritika tadašnjeg i sadašnjeg francuskog društva koje, kao i hrvatsko, zaboravlja da je svoje Židove poslalo u smrt, odnosno imalo svoj Jasenovac, tj. koncentracijski logor Drancy. U kafeu izgubljene mladosti roman je koji iz perspektiva više pripovjedača, posjetilaca malog, ugodnog pariškog kafića, opisuje kratak isječak kratkog života mlade djevojke koja je također u njega svraćala. Po mom mišljenju, najuspjeliji njegov roman koji sam pročitao te meni najdraži.
Modiano naoko jednostavnim pristupom izabire najtežu moguću temu, onu o ljudskoj samoći i identitetu. Njegovi romani prate ustajale sudbine likova nalik onima sa slika Edwarda Hoppera. Ti likovi nisu junaci, a ni antijunaci, već obični, osamljeni ljudi koji nisu u ničijim planovima, a koji svejednako imaju želje, ali nemaju znanje i sredstva kojima bi postigli makar i minorne ciljeve. Modiano upravo njih neizmjerno voli i daje im mogućnost izraza za koji su oni sami nesposobni. On o njima pripovijeda lako i bez poze, bez velikih riječi, ne trudeći se svidjeti, kao da je s kakvim prijateljem na kavi. U maniri najvećih kratkopričaša, iako od njih raščlanjeniji, Modiano čitatelja navodi na očekivanje zaokreta, poante, poboljšanja, rješenja, pa makar i kičastog. Ali, to rješenje ne dolazi nego se rastače i propada u fragmente kojima Modiano nenadmašno vlada i nalazi kraj na samo njemu svojstven način. Patrick Modiano dokaz je kako se tradicija velikih francuskih pisaca i mislilaca nastavlja i u 21. stoljeću, a u njemu će svi knjigoljupci, siguran sam, dobiti ili su već dobili novu preokupaciju.
Hvala Nobelu i ažurnim knjižničarima Adžijine knjižnice.
