Recenzija – ‘Javne tajne’: Sve Munroine nagrade s pravom zaslužene
„Pitaj staricu da prebere po uspomenama i dobiješ vreću sve i svačega, to sad vjerojatno mislite.“
Osam priča uvrštenih u Javne tajne Alice Munro približila nam je Naklada OceanMore u prijevodu Maje Šoljan, koja je nagrađena i Kiklopom 2011. za prijevod Munroine zbirke Služba, družba, prošnja, ljubav, brak. Munro, dobitnica Nobela, Bookera i mnogih drugih priznatih nagrada rođena je u Kanadi u pokrajini Ontario, a prvu je priču objavila već na studiju. Poznata je diljem svijeta kao kanadski Čehov i dosad je objavljena u preko četrnaest zbirki kratkih priča.
Open secrets objavljene su prvi puta 1994. godine i njena su osma samostalna zbirka. Karakteristično za Munro, većina radnje zbiva se upravo u Ontariu, sve su priče povezane mjestom, ali postoji i osjećaj povijesti, jer Munro nas ovdje vodi kroz generacije dvadesetog stoljeća. Jedna izvrsna geografska iznimka događa se u dijelu Albanska Virđina, priči u kojoj spisateljica skreće s glavne linije u pripovijedanje o otmici putnice u Albaniji te njenom pokušaju da se asimilira i konačnom bijegu.
No nije radnja ono što vodi prozu Alice Munro. Piše redom o fikcionalnim ženskim protagonisticama, o njihovim svakodnevnim životima i razmišljanjima, nema velike drame, čak ni kad priča o otmici ili nestajanju – drama se odvija u glavama likova, gonjena njihovim karakterom. Ni na tren nije dosadna, naprotiv, nabijenim detaljima premjesti vas u svoj svijet koji ne samo da je plastičan, već miriši i krvari.
Njene žene bave se kućnim poslovima, druženjima, brinu ih odnosi s udvaračima i njihovim prijateljicama, brine ih izgled i položaj u društvu. Neke od njih ekscentrične su, čuđenje svima u malom mjestu u kojem stanuju, predmet mentalnih opaski i osuđivanja sredine. Podložne pravilima i kritici društva, tradiciji i očekivanjima, neke od njih odluče se maknuti, a neke ostaju u brakovima punim nevjere i ustaljenih uloga. Čak i kad na vidjelo izbijaju te posebnosti likova i događaju im se naizgled čudne ili nevjerojatne stvari, Munro ih predstavi kao apsolutno prirodan tijek događaja, a njihove reakcije, emocije i razmišljanja su nam svima poznati, bar s nekim dijelom možemo se poistovjetiti.
Glavna spisateljičina tema u ovoj zbirci je ljubav – neka davna, propali brakovi, ljubovanja, brakovi iz pogodnosti ili iskrene naklonosti – sve je izloženo promišljanju i kritici. Alatima prisjećanja, razmišljanja, korespondencije, dijaloga i promatračkog pripovijedanja karakterizira likove i daje uvid u psihologiju lika u rečenici ili kratkom odlomku/pismu. A bilo da priča o Velikom ratu, Albaniji ili Kanadi u sedamdesetima, konzistencija detalja i spisateljičine sposobnosti da ih privlačno približi čitatelju ne jenjava.
„Ona se u njega zaljubila zbog njegove tužne situacije i njegova galantnog, usamljeničkog držanja i sramežljivog smiješka stisnutih usnica, ali zapravo je bio kompulzivno društven, ona vrst čovjeka koji ne može proći pokraj obiteljske odbojkaške utakmice u dvorištu pred nečijom kućom a da ne poželi iskočiti iz auta i pridružiti se igri.“
Građenje vrhunske priče iz svakodnevice, koje mnogi bjesomučno pokušavaju, Munro ima u malom prstu. Tekstura teksta u kojem slika najnormalnije prizore života male sredine omogućuje da se njene priče stope u monumentalni worldbuilding stvarnog svijeta, kao kakvog romana u čiji svijet poželite pobjeći ponovno i ponovno. Gustoća sadržaja i atmosfere na svakoj stranici parira bilo kojem raspletu koji nosi neki roman.
